General je*ač: Kennedyju i CIA-i bio cool, Titu tako, tako

Bio je 17. listopada 1963., ostalo je zabilježeno u arhivu američkog predsjednika Johna Kennedyja, kad je Kennedy u sali za večerom rekao Titu, Jovanki Broz i generalu Koči Popoviću da je „održavanje neovisnosti kakvu vi održavate u vašem području, od velike važnosti“. Tito se, stoji između ostalog, Kennedyju ispričao što mu engleski jezik nije baš tako tečan. Engleski je, međutim, Titovom ministru vanjskih poslova Popoviću bio odličan. Toliko dobar da ga je Kennedy uzeo za ćakulu nakon večere čak i pored maršala.

„Kad sam razgovarao sa Kennedyjem, on me je, čim smo sjeli, upitao: 'Gospodine ministre, imate li vi komunisti odgovore na sva pitanja?' Odgovorio sam mu: 'A imate li vi katolici odgovore na sva pitanja?' Kennedy se na to dugo smijao. I razgovor je onda potekao normalno. Uvijek sam se ponašao onako kako su se drugi ponašali prema meni“, pričao je puno poslije toga Popović, a anegdota se pamtila i u Bijeloj kući u Washingtonu.

YouTube

Bio je to možda i posljednji put da se Kennedy pošteno razvalio od smijeha. Nešto malo više od mjesec dana poslije, ubijen je u Dallasu. Popović je, pak, poživio još 35 godina i umro na današnji dan 1992. u Beogradu. Koča Popović bio je legendarni general iz NOB-a kojemu Tito nikada nije sasvim oprostio način na koji je spasio i njega i Vrhovni štab na Sutjesci.

Nakon rata bio je jedan od najtraženijih ženika iz partijskih redova, navodno nesuđeni suprug glumice Mire Stupice, za njega se govorilo da „zna biti opasan ako je netko glup“, uglavnom, takva kombinacija osobina da ga je Tito, kad više nije bio baš siguran kome može vjerovati, držao uza se. Primjerice na čvenku s Kennedyjem ili s Hruščovim, tog tipa koji je svima znao duhovito, ali opako odbrusiti, istodobno taman s mjerom.

Krajnje je prezirao Slobodana Miloševića i ostalo je zabilježeno da je novinaru Milomiru Mariću u rujnu 1991. u Dubrovniku, s gnušanjem gledajući prve ognjeve koje su iznad grada koji je volio, palili oni što će ga stezati u obruču i granatirati, rekao: „Čeka vas deset krvavih godina. Morat ćete sami da spašavate ne samo zemlju, nego i svoje živote. A sad bih malo prilegao. Vježbam za smrt.“

Imao je tada 83 godine.

Svi su znali Life "Slobo je štakor, zbog njega ćemo biti u krvi do koljena"

Kada je sljedeće godine umro, za Independent mu je opširni nekrolog napisao William Deakin, ratni savjetnik Winstona Churchilla koji je i sam s Titom i s partizanima umalo zaglavio na Sutjesci 1943. Njegovog radio vezistu ubila je ona ista granata koja je tada ranila Tita u ruku. Koča Popović je, zapravo, cijelog života mrzio rat, oružanu silu vidio je kao nužno zlo, bio je briljantni intelektualac, filozof, pjesnik, i to nadrealist-dadaist.

O njemu su se plele svakakve poratne legende, poput one o njegovim brkovima, da ih je u mladosti, kao, pustio kako bi nalikovao Salvadoru Daliju. Njegova prva supruga svojedobno je objasnila da je brkove pustio kako bi nalikovao na Charlieja Chaplina i kako bi takav zafrkavao Beograđane po ulici, te da je i inače bio sklon raditi takve budalaštine, sasvim u skladu s njegovim dadaistima i nadrealistima s kojima se družio u međuratnom Parizu. Sve dok, sasvim usprkos svojoj prirodi, nije prošao kroz tri vojske i dva rata.

Prvo u Španjolski građanski rat na strani demokratske vlade, a onda u NOB, u kojem je prošao apsolutno sve i u kojem je na Sutjesci na svoju ruku poveo jedinice Prve proleterske divizije u proboj. A zbog tog proboja, umalo je završio na vojnom sudu. U NOB-u. Usred rata. U takvim uvjetima osuđeni nije mogao računati da će se izvući na kakvu uvjetnu kaznu.

YouTube

„On je u tom jednom trenutku vlastitom inicijativom naslutio slabu točku u obruču njemačkog okruženja sjeverno od Sutjeske i bio je neposredni arhitekt našeg spašavanja“, pisao je Deakin u 70-ima u svojim djelima.

Tito ga je smijenio, ironično, onog istog dana kada je zapovjedništvo Wehrmachta smijenilo njemačkog generala kroz čije se redove Koča Popović probio sa svojim ljudima u mahnitom jurišu 10. lipnja 1943.

Njegov život, inače, uopće nije trebao ispasti takav već samim time što je porijeklom bio iz bogate beogradske obitelji. Imao je samo četiri godine kad su ga 1912. roditelji poveli sa sobom u Švicarsku, gdje je osnovnu započeo u jednoj katoličkoj školi. Recimo da je to prilog tezi Ivana Aralice da „nema pravog, poštenog komunista bez dobrog vjeronauka u formativnoj dobi“. Tamo je učio klavir, bio sasvim dobar u zboru i imao je već 13 kad je po povratku u Beograd morao početi, iz temelja, učiti materinji jezik.

I što je bio obrazovaniji, bio je sve veći problem. Već u kraljevskoj vojsci, za služenja vojnog roka, gnjavili su ga kao „marksista“. Ali je svejedno bio toliko bistar da je završio za rezervnog potporučnika topništva. Prvi put ga je policija uhitila u Beogradu na samom početku 1930-ih. Tadašnji šef policije Svetozar Vujković poludio je na njega kad je shvatio koga su njegovi žandari našamarali zbog komunističke propagande: „Pička li ti materina! Što ćeš ti s tom fukarom!? Nije to tvoje društvo!“, derao se na njega.

Zaljev svinja Life Kuba je odbila Kennedyja i zauvijek promijenila svijet

Ostalo je upamćeno da se potom na radnike koji su uhvaćeni s njim tom istom prilikom derao: „Pička li vam materina! Što vi znate što je komunizam!? Drugo je Koča, on je – filozof, bogataš, tatin sin i komsalonac!“ Koča Popović je, pak, uvijek uzvraćao da je njegova revolucionarnost „pobuna protiv svih nepravdi, lešinarskih kamata i pljačke naroda“. Veći dio toga bila je, zapravo, posljedica toga što Popović nije studirao na Balkanu, nego u Parizu, na Sorbonnei, gdje je pajdaše našao "da nije mogao gore", među ljudima oko glavnog teoretičara nadrealizma Andrea Bretona.

S ljudima poput Jeana Cocteaua bio je na ti, bunio se protiv svega i svačega, bio je dijelom umjetničke i intelektualne scene. A bio je tek niti na polovici svojih 20-ih. I onda se, odmah nakon diplome iz filozofije na Sorbonnei, 1933. vratio u Beograd dizati revoluciju! On je skoro sigurno jedini čovjek na Balkanu kojem je uspjelo završiti u zatvoru, konkretno u Srijemskoj Mitrovici, osim zbog revolucionarnih, i zbog – nadrealističkih aktivnosti.

U zatvor su ga strpali skupa s jednim Oskarom Davičom, odmah poslije zatvora pisao je u „Danasu“ što ga je uređivao Miroslav Krleža. Nekako u to vrijeme, 1933., pričala je poslije revolucionarka Lepa Perović, njoj i njemu, iako drugovima, „dogodilo se“ da su slučajno u istom trenutku sjeli na neki krevet. Pa se „dogodilo“ još svašta... S Krležom se Koča Popović sukobio tijekom onog ideološkog „pičvajza“ na književnoj ljevici, ali mu nikada, za razliku od ostalih, nije osporavao književnu veličinu.

YouTube

Još malo poslije, u ljeto 1937., Koča Popović se ide boriti protiv fašizma u Španjolskom građanskom ratu. Čovjek koji je mrzio rat postao je u rekordnom roku zapovjednik topničke divizije španjolskih vladinih snaga, prošao je sve artiljerijske bitke, sve do one posljednje oko Madrida. Što se NOB-a tiče, Sutjesku je spasila prvenstveno njegova sposobnost da ostane hladne glave čak i kad sve odlazi k vragu. Tito mu je na prijedlog proboja rekao da je previše rizično, da to ne čini. A ovaj, kad je vidio da je to sad ili apsolutno nikad, rekao je svom drugu još iz Španjolske da zapovjedi juriš.

„Dobro pamtim. Danilo Lekić je zapovjedio: 'Prva proleterska - juriš!!!' Mislim da je to jedini put kad je cijela Prva proleterska jurišala. Preko te čistine. Svi smo bili u istom streljačkom stroju. Prvi put, svi... I sve komande četa, i svi štabovi bataljuna i štab brigade, i Španac (Lekić) i Plavi su bili u jurišu, i svi kuriri, i svi kuhari, i svi bolničari... Sve je izašlo tu, koliko nas je bilo. Mi smo krenuli. I svi smo znali: nema nazad! Mi moramo tamo!“, prisjećao se poslije književnik Antonije Isaković.

Obruč su naprosto razbili, nema druge riječi za opisati taj događaj, kroz neprijateljske redove koji su ostali šokirani kad su vidjeli gomilu koja se na njih sjurila iz šume.

„Predlažemo da i vi sa ostalim snagama krenete u našem pravcu, samo morate žuriti jer neprijatelj može zaposjesti položaje koje smo očistili na prolazu“, poslao je Popović Titu poruku, sasvim protivno njegovoj zapovijedi i ne čekajući odgovor.

Ostat će poslije upisano i to da se obruč zatvorio samo nekoliko desetaka minuta nakon što je kroz otvor šmugnuo Vrhovni štab  s Titom. Ali, ostalo je u zraku to da je Koča Popović drsko uradio baš suprotno od zapovijedi... 

Lako moguće da je to bio jedan od razloga zašto ga je Tito imao običaj povremeno podbosti nekim primjedbama kao onda kada ga je u Užicama pred kraj rata pitao zašto mu i supruga nije u partizanima. Bila je riječ o Veroniki Vjeri Bakotić, plemenitaškog porijekla iz Kaštel Gomilice, kćeri jednog od ministara iz doba Kraljevine Jugoslavije.

75 godina poslije Life Najveća klaonica partizana iz Drugog svjetskog rata

„Koča mi je poslije pričao da samo što u zemlju nije propao kad ga je Tito u Užicu pitao zašto njegova žena nije u partizanima. I kad sam stigla, na kraju rata, odmah sam ranjena, pa se Koča šalio da njega metak nije htio četiri godine, a mene je pogodio već četvrtog dana u partizanima“, pričala je poslije.

Ona je poslije pričala da je tu pao i jedan „romantični trenutak“, što se kosi s izjavom Koče Popovića u intervjuu pred kraj života da je rat prošao u apsolutnom celibatu, komunistički puritanski, oštrine za nijansu i strože od one katoličke. Nakon rata su ga drugovi znali pitati da kako je to ona preživjela u okupiranom Beogradu. Pa joj je i sam počeo predbacivati. Govorio joj je da je zarobio dva njemačka oficira kako bi ih razmijenio da nju izvuče i na kraju...

Razveli su se jer je ona bila politički nepodobna. Odmah je počela licitacija kime će oženiti generala Koču Popovića, a u moru žena koje su predlagali ili koje su bile jako zagrijane za njega, na kraju se probila ona djevojka s kojom mu se „dogodilo“ da, eto, slučajno sjednu na isti krevet 1933. Koča Popović je i nakon rata bio oštrog jezika, nije volio nikome laskati, pa su ga, sada ga oženivši, krenuli ogovarati da su, eto, svi oženili neke gospođe, a „njega su oženili partizankom“.

YouTube

„Bolje je da s njom razgovarate. Ona ima daleko uzbudljiviju biografiju od mene. U ratu je, u elegantnom kostimu i suknji, ulazila u Zagreb, a u tašnici je nosila damski pištolj. Na ulici je kao pse ubijala ustaše i izdajnike. Pa to nije smio ni taj vaš Mustafa Golubić. Taj je svoje drugove, komuniste, ubijao za pare, a ne iz ideala!“, pričao bi poslije Koča Popović.

O Mustafi Golubiću je, inače, pisao Expressov novinar Boris Rašeta u knjizi o (ne)slavnom Staljinovom killeru.

„Zar vi mislite da bih ja s običnom ženom proveo 40 godina!?“, nikada nije dao Popović na svoju sada „zakonitu“ drugaricu.

Bio je skroman, dotle da je vječno vozio svog "Spačeka". Usto inteligentan, govorio je više stranih jezika, hrabar, u pravilu bi rekao ljudima što ih ide, pa mu se moglo i vjerovati i imati povjerenja da će obaviti posao. U ratu je pokazao što je kadar napraviti višestruko brojnijim, opremljenijim i odmornijim nacistima i ustašama, a o četnicima, koje je kao Srbin posebno mrzio, bili su mu najgore od najgoreg dna, govorio je ovako:

Nastavak na sljedećoj stranici...