Cosmin Perţa (1982.), rumunjski pjesnik i prozaik, autor je desetak književnih naslova. Coming of age romanom "Za mnom ne ostaje ništa" (u prijevodu generacijskoga pjesnika Gorana Čolakhodžića) provocira nedoumicu: možemo li o egzistencijalno fundamentalnim pitanjima pisati opušteno te kako se to uklapa u ovdašnji čitalački rakurs. Pritom ne mislim da u nas nije bilo ili nema sličnih slučajeva (sjetimo se samo Šoljanova "Kratkog izleta"), no dojma sam da domaću recentnu proznu literaturu, kad je o "olovnim" temama riječ, stilski uglavnom teško možemo usporediti s onim što nam Perţa nudi. Među najnovijim se naslovima u danom kontekstu svakako ističe Šimpragin "Izvještaj o generaciji", o kojemu sam prethodno pisao. Moguće da to ponešto govori i o uredničkoj politici zajedničke im izdavačke kuće. A moguće da se tako poklopilo: sretno, spretno i čitalački dragocjeno.

U najkraćim crtama, roman podijeljen u pet poglavlja ili 135 fragmenata (I., II., Međuigra, III., Epilog) govori o dječaku koji s jedanaest godina svjedoči tragičnoj djedovoj smrti (glava odrubljena u tvorničkoj nesreći), zapada u egzistencijalnu krizu i s četrnaest bježi od kuće. Sva "radnja" koja iz temeljnih postavki proizlazi predstavlja diskurs prožet fantastikom kojim je opisano stanje dječakova uma pogođeno polazišnim događajima i prethodnom obiteljskom selidbom iz sela u grad. Dakako, dječakovu je tranziciju, pristupimo li djelu čitalački angažirano, moguće promatrati i kao ilustraciju tranzicije rumunjskoga društva na prijelazu iz osamdesetih u devedesete (sasvim sigurno nije slučajno spomenut Ion Iliescu, prvi postkomunistički predsjednik Rumunjske, dakako, reformirani komunist i prethodno bliski Ceauşescuov suradnik involviran u njegovo rušenje i likvidaciju). Zatim i kao sliku diskrepancije slobodoumlja te institucionalizma koja je, demokratizaciji društva usprkos, ostala dominantno neprevladana, negdje i naglašenija (repozicioniranje Crkve, primjerice). I upravo druga polovina romana (djelomično Međuigra, III. i Epilog), ona koja nizom nadrealističkih, fabularno nekonzistentnih fragmenata opisuje dječakovu egzistencijalnu krizu (možemo reći i krizu identiteta), oduševljava izvrsnim stilskim, osobito sintaktičkim te sintagmatskim rješenjima (štuka-pijetao ili činovnica zebra s dva repa i nosorogovim rogom): začudnim diskursom koji jasno upućuje na fantastičnost opisanoga svijeta, no čini ga posve lako zamislivim, rekao bih i filmičnim, istovremeno neodoljivim i tjeskobnim. Potonje, tjeskoba dakle, ono je što pritom bilježi progres, a protagonista čini sve nemoćnijim othrvati se neodoljivoj Vražjoj kćeri, unutarnjem glasu koji tumačiti možemo i kao kušnju i kao savjest, kao i manastirskom poretku kojemu se podredio nakon što je "primio" sakrament krštenja i "zamonašio se". Poretku čiji tvrdolinijaški institucionalizam biva opisan životom u Ustanovi o kojoj ne doznajemo gotovo ništa, a opet doznajemo mnogo. Onaj institucionalizam čijim je dešifriranjem lako proniknuti u prijetvornost postkomunističke tranzicije, čiji su nositelji mahom bili, kao i u slučaju spomenutoga Iliescua, karijerni eksploatatori suštinski čovjekoljubive komunističke ideje. Ovaj put u obostrano nužnoj i profitabilnoj simbiozi s crkvenim, po kritičnu masu manipulativnim strukturama. Spomen institucionalnoga brašna koje činovnici u Ustanovi šmrču (asocijacija na kokain) pojačava dojam (ne)prikrivene društvene kritike: institucionalizam istovremeno uvjetuje i uvjetovan je indoktrinacijom, bio on predtranzicijske komunističke ili posttranzicijske kapitalističke provenijencije. Poredak zavisi o "dresuri", preduvjetu činovnički nepreispitivane podčinjenosti koji uključuje nemilosrdnu institucionalnu eliminaciju slobodnomislećih, dakle nepoćudnih iznimaka. Taj aspekt dojmljivo je opisan sintagmom "veliki želudac kulturnog pamćenja" u kojem, reklo bi se statističkom očekivanošću, periodično završava određeni broj činovnika koji pritom biva zamijenjen novim činovnicima. Ovaj molohovski trenutak podsjeća na "Metropolis" Fritza Langa (1927.), kultno ostvarenje njemačkoga filmskog ekspresionizma, kao što odabir hedonizma, ovdje doduše institucionalno kontroliranoga, provocira asocijaciju na roman "Siddhartha" Hermana Hessea (1922.). Uz, upravo zbog poveznice na institucionalizam opisane hedonističke prirode, uočljiv ironijski odmak potvrđen kontinuiranim kontrapunktiranjem molitve ili čitanja žitja te katkad upadljivo vrckavih komentara Vražje kćeri.

Coming of age priča očekivano propitkuje seksualnost. To se podjednako odvija u "realističkoj" prvoj i "nadrealističkoj" drugoj polovici romana. Prva polovica, unatoč također neupitnoj fabularnoj labilnosti, podsjeća na spomenuti aspekt odrastanja koji, primjerice, uključuje prve poljupce, međusobno vršnjačko pokazivanje spolovila, otkriće pornografskih magazina i masturbacije ili gubitak nevinosti. Uvjerljivost je rakursa lika-pripovjedača ponajviše postignuta "leksičkom naivnošću", onim izrazima koje pripisati možemo (pred)pubertetskom slengu (poput "píca"). Istovremeno, i "naivniji" dio romana upućuje na društvene anomalije prijelaznoga doba. Dječak i njegovi vršnjaci, mada tek na rubu tinejdžerstva, upuštaju se u alkoholičarska iskustva, ali i kriminalne aktivnosti iza kojih, iznad zakona lokalne sredine, stoje nemilosrdne ulične bande koje se međusobno razračunavaju, sigurni u izostanak reakcije korumpiranoga sistema kojemu je predstojalo baviti se vlastitom restauracijom. U prvoj polovici romana vidljiv je paralelizam biografskih i fantastičnih fragmenata koji nam tako daje okvir za razumijevanje onoga što druga polovica romana, počevši s Međuigrom, nudi. Sam epilog, rekao bih očekivano, stavlja točku na i egzistencijalne krize koja u potpunosti nikad neće biti prevladana. Dječak je, naime, bio hospitaliziran u psihijatrijskoj ustanovi. Po njega su došli ranije emocionalno nedostupni, a sad pokajnički raspoloženi roditelji koje, međutim, dječak kršten u kaljuži novoga starog vrijednosnog sistema odbija prihvatiti, tako se trajno prepuštajući indoktriniranosti koju bismo u nas, s punom sigurnošću, mogli opisati kao državotvornu. A Ustanovu, psihijatrijsku bolnicu, kao državu čiji veliki želudac kulturnoga pamćenja neumoljivo proždire preostalu djecu cvijeća. Monahe crkve zdravoga razuma zamijenjene partijskim monasima čijega će prvoga patrijarha, kao što znamo, glumiti seksualni predator. Na tragu potonjega nužno je spomenuti i epizodno tematiziranje pedofilije koje je u prijelaznom razdoblju, usred posljedica krajnjega siromaštva, bilo razmjerno raširenom i uglavnom zanemarenom pojavom u zemljama istočne Europe, a na što Cosmin Perţa ovim ujedno lucidnim te opušteno pisanim romanom odvažno podsjeća.