Bijela smrt na Sljemenu: Tri maturanta se smrznula. Jedan još imao upaljač u ruci
Večernjak na Badnjak 1969. godine piše da je Tito na odmoru. Pošta-telegraf-telefon objavljuje da je u cijeloj zemlji poslano 300 tisuća novogodišnjih čestitki. Građani koriste taxi usluge iznad svih očekivanja, piše zagrebački dnevni list. Na Kvatriću je jagma za ribom, javlja reporter s placa - "na tržnici je već oko 10 sati ujutro bilo samo srdela po pet i girica po šest dinara". No tog dana, bila je srijeda, naslovnicom Večenjaka dominira naslov iz crne kronike "Bijela smrt na Sljemenu". Trojica planinara, mladići od 19 i dvojica od 17 godina, izgubili su se na putu od Planinarskog doma Glavice do vrha Sljemena. Do navečer nisu pronašli put. Pokušavali su zapaliti vatru, ali nije im bilo spasa. Temperatura je noću pala na minus 20. Jedan od njih pronađen je smrznut, s upaljačem u rukama. Bila je to najveća planinarska nesreća u povijesti Sljemena.
Tekst iz arhive Večernjaka prenosimo u cijelosti:
Tijela trojice smrznutih mladića sada se nalaze na Šalati na odjelu za sudsku medicinu. Za 9 sati prije podne zakazana je identifikacija žrtava. Sigurno je da će biti prepoznati Žarko Vasilišin, 19 godina, Stjepan Murić i Branko Šimek, obojica sedamnaestogodišnjaci. Sva trojica bili su učenici u privredi, sva trojica trebali su sredinom 1970. položiti završne ispite i samostalno krenuti u život, piše novinar Ž. Vizek za Večernjak.
Poznaju se iz škole na Selskoj cesti koju su pohađali i u kojoj su bili poznati i kao dobri đaci i kao vrijedni društveni radnici. Sva trojica bili su i članovi omladinskog odreda "Petar Drapšim", a Žarko je bio i funkcionar Rajonskog komiteta Saveza omladine Zagreb Zapad. U nedjelju su, zajedno sa svojim odredom, trebali na terenima na kojima su tragično izgubili živote imati vježbu. U posljednji čas vježba je otkazana. Zbog zaista loših vremenskih prilika.
No, Žarko, Stjepan i Branko, s dvojicom svojih drugova, Ćirilom Babićem i Stankom Škarpom, odvažili su se, ipak, malo pogledati te terene da bi vježba, kad bude održana, što bolje uspjela. Zajedno su, sva petorica, stigli do Planinarskoga doma "Glavice" na Ponikvama. Tu su pre-dahnuli, nešto pojeli i okrijepili se. Ćiril i Stanko zatim su se okrenuli natrag u Zagreb, a Žarko, Stjepan i Branko naumili su da dođu do Sljemena i otud se spuste dolje. Tamo, na Ponikvama. Posljednji put su i videni živi. Ostalo se, zasad, nagađa.
"Bijela smrt" je bila brža.
Do nedjelje navečer njihovi kod kuće nisu bili previše zabrinuti. U ponedjeljak ujutro, međutim, alarmirana je Gorska služba spašavanja, kojoj su se ubrzo pridružile i ekipe javne sigurnosti i Republičkog SUP-a. Prve ekipe krenule su njihovim tragom u ponedjeljak rano poslije podne. U isto vrijeme alarmirane su stanice javne sigurnosti na zagorskoj strani Sljemena. Kasno u noć, u 23 sata, u potragu je krenula i treća ekipa. Sve su ekipe bile opremljene specijalnom opremom; skijama obloženim krznom, vrećama za spavanje, čamcem za snijeg, radio-stanicama...
Jučer ujutro ekipe su ponovo bile na terenu. Cijelo prije podne traganje je bilo uzaludno i tek oko 14 sati pronađen je, u blizini sela Poljanice, jedan od mladića. Nije davao nikakve znakove života. Sat kasnije i nekoliko kilometara dalje, druga ekipa pronašla je ostalu dvojicu. Smrt ih je zatekla upravo kad su pokušavali založiti vatru ne bi li se odrvali hladnoći koja je te noći otjerala živu na minus 20 stupnjeva. »Bijela smrt« je bila brža. Jedan od mladića još je držao u rukama upaljač kad ga je studen pokosila. Posjetili smo roditelje i rodbinu postradalih. Žarko je jedini Zagrepčanin.
Stanovao je s ocem u N. Demonje 5. No, ni on nije poznavao Sljeme. Njegov otac, Pavao Vasilišin (ovih se dana vratio iz bolnice gdje mu je amputirana desna noga) govori da mu sin nije nikad okusio ni kapljicu alkohola, da nije pušio, da je bio primjeran u svakom pogledu... Susjedi potvrđuju njegove riječi: mladić je bio trezven, pošten, miran uzoran i tih. Nimalo avanturizma u njemu. Branko Šimek je iz Haganja kod Vrbovca. Zivio je kod ujaka u Gradišćanskoj 6, Grga Kelemen, njegov ujak, ni jednom se rječju ne može požaliti na njega. Stjepan Murić također nije iz Zagreba. Njegovi žive u Globočecu kod Ludbrega. U Zagrebu je bio kod očeve sestre i njenog muža Ivana Karažinca u Topolnici III. I opet - ni jedne loše riječi, štaviše same pohvale. Sva trojica bili su dobri mladići, poslušni, nikad nisu izostajali od kuće, nisu bili skloni pustolovinama. Njihovi prosto ne mogu shvatiti kako su se mladići odvažili na tu avanturu, to više što niti jedan od njih nije bio dovoljno toplo obućen, niti jedan nije ponio hranu, sva trojica su obećali da će već u nedjelju rano poslije podne doći kući na ručak. Nažalost nikad neće biti moguće utvrditi šta se dogodilo, na šta su mladići mislili. Što ih je ponukalo da odu u tu šetnju u smrt«. Sljeme i zima-ubojica uzeli su svoje prve žrtve. Nadamo se i posljednje.