Bio je petak, 13. studenog 2015. godine. U pariškoj koncertnoj dvorani Bataclan, povijesnom zdanju u živahnoj 11. arondismanu, oko 1500 obožavatelja okupilo se na rasprodanom koncertu američkog rock benda Eagles of Death Metal. Atmosfera je bila električna; mladi su plesali, pjevali i uživali u večeri ispunjenoj glazbom. Nitko nije mogao slutiti da će se za samo nekoliko trenutaka ta ista dvorana pretvoriti u poprište najsmrtonosnijeg terorističkog napada u novijoj francuskoj povijesti. Deset godina kasnije, ožiljci te noći i dalje su duboko urezani u dušu Pariza i svijeta.

Oko 21:40, dok je bend izvodio pjesmu "Kiss the Devil", trojica terorista naoružanih automatskim puškama Kalašnjikov i opasanih samoubilačkim prslucima upala su u dvoranu. Parkirali su crni Volkswagen Polo ispred ulaza, hladnokrvno pucali u ljude koji su stajali vani i ušli u predvorje. Zvuk prvih rafala pomiješao se s glasnom glazbom. "Čuli smo prasak, prasak, prasak i, kao i svi ostali, mislili smo da je to vatromet ili dio predstave", ispričao je kasnije jedan od preživjelih, John Leader, koji je na koncertu bio sa svojim 12-godišnjim sinom.

No, iluzija je kratko trajala. Glazba je utihnula, a zamijenili su je krici i neprestana paljba. Teroristi, kasnije identificirani kao francuski državljani Samy Amimour (28), Ismaël Omar Mostefaï (29) i Foued Mohamed-Aggad (23), počeli su sustavno pucati po bespomoćnoj publici. Uzvikivali su "Allahu Akbar" i spominjali francusku vojnu intervenciju u Siriji. "Pucali su na nas kao da smo ptice", rekao je radijski reporter Julien Pearce, koji se zatekao blizu pozornice. Nastao je potpuni kaos. Ljudi su padali jedni preko drugih, pokušavajući pronaći zaklon ili pobjeći.

Dva sata pakla: Borba za preživljavanje

Ono što je uslijedilo bila su dva sata čistog užasa. Napadači su se kretali dvoranom, metodično ubijajući ranjene i one koji su se pretvarali da su mrtvi. Preživjeli su se skrivali gdje god su mogli: iza šanka, u garderobama, na krovu ili su nepomično ležali među tijelima palih. "Držala sam dah, pokušavajući se ne micati, ne plakati, ne pružiti tim ljudima strah koji su toliko željeli vidjeti", napisala je 22-godišnja Isobel Bowdery, koja je preživjela glumeći da je mrtva više od sat vremena.

U tom nezamislivom hororu, pojavili su se i trenuci nevjerojatne hrabrosti i ljudskosti. Jedan od zaštitara uspio je otvoriti sporedni izlaz, omogućivši stotinama ljudi da pobjegnu na sigurno. Neki su, riskirajući vlastite živote, pomagali ranjenima. Antoine Leiris, čija je supruga Hélène Muyal ubijena te noći, kasnije je teroristima uputio snažnu poruku koja je obišla svijet: "Nećete dobiti moju mržnju."

Teroristi su preživjele okupili kao taoce ispred pozornice. Opsada je trajala, a svaka sekunda činila se kao vječnost onima zarobljenima unutra, koji su slušali prijetnje i gledali smaknuća.

Policijska intervencija i kraj opsade

Prvi policajci koji su stigli na mjesto događaja bili su pripadnici lokalne jedinice BAC (Brigade Anti-Criminalité). Komesar Guillaume Cardy i njegov vozač prvi su ušli u dvoranu kroz glavni ulaz. Ugledavši jednog od terorista, Samyja Amimoura, kako prijeti taocu na pozornici, otvorili su vatru s udaljenosti od dvadesetak metara. Pogodili su ga, nakon čega je Amimour aktivirao svoj samoubilački prsluk. Taj čin hrabrosti zaustavio je daljnje nasumično ubijanje i dao preostalim teroristima do znanja da su snage sigurnosti ušle u zgradu. Preostala dvojica povukla su se na kat s dvadesetak talaca.

Elitna taktička jedinica pariške policije, BRI (Brigade de Recherche et d’Intervention) stigla je oko 22:20. Nakon više od sat vremena napetih pregovora i priprema, u 00:18 sati iza ponoći, donesena je odluka o konačnom jurišu. Specijalci su provalili kroz vrata iza kojih su se skrivali teroristi s taocima. Cijela akcija oslobađanja trajala je svega 56 sekundi. Jedan terorist je ubijen, a drugi je aktivirao svoj eksplozivni pojas. Nevjerojatno, nitko od preostalih talaca nije stradao tijekom policijske akcije.

Kada su se svjetla upalila, prizori u dvorani bili su apokaliptični. "Bila je to klaonica", svjedočili su preživjeli. Pod je bio prekriven tijelima i krvlju. U napadu na Bataclan ubijeno je 90 ljudi, a stotine su ranjene, što ga čini najsmrtonosnijim od šest koordiniranih napada te večeri u kojima je Islamska država ubila ukupno 130 osoba.

Deset godina poslije, napad na Bataclan je simbol brutalnosti modernog terorizma, ali i nevjerojatne otpornosti ljudskog duha. Dvorana je ponovno otvorena, život se vratio u pariške ulice. No, za preživjele i obitelji žrtava, bol ostaje. Mnogi se i danas bore s posttraumatskim stresnim poremećajem. Maraton-suđenje održano godinama kasnije donijelo je pravnu zadovoljštinu, osudivši jedinog preživjelog napadača, Salaha Abdeslama, i njegove pomagače.

Kao što je jedan od preživjelih, Pierre, poručio: "Moramo voljeti svakoga. Moramo voljeti različitosti. Moramo se smijati. To je naša borba protiv terorista."