Alma Sipple sjela je 13. prosinca 1989. ispred televizora prebacujući s programa na program. Zaustavila se na NBC-jevoj emisiji "Unsolved Mysteries". Zatim se nagnula naprijed i ostala zapanjena. Voditelj je pričao o pokojnoj Georgiji Tann, zloglasnoj socijalnoj radnici iz Tennesseeja koja je stekla bogatstvo vodeći jezivi sistem za posvajanje djece 1920-ih, 30-ih i 40-ih. Alma je odmah prepoznala ženu.

- Kada su prikazali njenu sliku, vrisnula sam. Ta žena uzela je moju Irmu. Moj suprug je rekao da sam problijedila. Osjećala sam se kao da tonem u televizor - ispričala je 1990. za Los Angeles Times. 

U proljeće 1946. Sipple se preselila sa svojom ni godinu dana starom kćerkom Irmom i starijim sinom u Memphis. Almin tadašnji dečko i otac djevojčice radio je u Zračnim snagama i bio je u Panami. Šest tjedana nakon što su se uselili u jednosobni apartman, žena iz Children’s Home Society, organizacije s tad besprijekornom reputacijom u pronalaženju domova za siročad, došla je u stambenu zgradu, rekavši da istražuje navodni slučaj zlostavljanja djeteta. U svojoj velikoj crnoj limuzini vratila se drugi dan i raspitivala se o ocu djevojčice. Usput je primijetila da djevojčici curi nos. Sugerirala je Almi da bi je trebao pregledati liječnik. Ona je odgovorila kako nema novca za liječenje. Žena, koja se predstavila kao Georgia Tann, ponudila se da će ona odvesti dijete u bolnicu.

Alma se dugo prisjećala tog trenutka i pitala se zašto je bila tako naivna.

- Kako je moguće da sam napravila takvu grešku? Izgleda da je ona mogla prepoznati glupe - ispričala je. Brinula se za zdravlje svoje bebe pa je potpisala komad papira. Pretpostavljala je da će i ona ići u bolnicu. Žena joj je zatim rekla da je to nemoguće.

- Imala sam čudan osjećaj, ali sam se uvjeravala kako se mora nekome vjerovati.

Idući dan Alma je otišla u bolnicu i zatražila je da vidi svoju kćer.

- Vi ovdje nemate dijete. Ova djeca pripadaju organizaciji Children’s Home Society, rekli su joj.

Danima je pokušala doći do Tann, ali bezuspješno. Nakon nekoliko dana Tann joj je javila kako je dijete umrlo od upale pluća. Kada je pak htjela organizirati pokop, Tann joj je rekla da ju je država pokopala. Ona grob nije mogla naći, a u organizaciji su joj rekli da je slučaj zatvoren. Slomljena, vratila se sa sinom u Kentucky.

U emisiji koju je Alma gledala pozvali su roditelje koji traže djecu da se obrate volonterskoj organizaciji "Right to Know" u Memphisu koja je spajala obitelji razdvojene posvojenjem. Sipple im je pisala i sedam mjeseci kasnije stupila u kontakt sa svojom otetom kćerkom. Predsjednik udruge ''Right to Know'' kazao je kako su nakon emisije bili preplavljeni pozivima, primili su ih preko 600. Irma, koja je kasnije dobila ime Sandra, živjela je u Cincinnatiju. U trenutku dok je spomenuta priča objavljena u Los Angeles Timesu, Sandra je već imala dvoje odrasle djece.

Alma i Sandra bile su žrtava sustava posvajanja u Memphisu iza kojeg je stajala Georgia Tann, ugledna socijalna radnica. Tann je svoju mrežu plela zahvaljujući dobrim organizacijskom sposobnostima, vezama s političarima, sucima, liječnicima i na kraju, s bogatim obiteljima. Njezino ime dugo se povezivalo isključivo s modernizacijom posvajanja u Sjedinjenim Američkim Državama. U stvarnosti, ugledna žena koja "spašava djecu" stajala je na čelu mračnog posla. Bio je to jedan od najpoznatijih skandala u povijesti američkog posvajanja.

Od 1920-ih do 1950. godine kroz Tennessee Children's Home Society, organizaciju čiju je podružnicu u Memphisu vodila, prošlo je više tisuća djece. Mnoga od njih doista su trebala novi dom, no među njima su bila i djeca koju roditelji nisu željeli dati na posvajanje. Neka su oduzimana pod lažnim izgovorima, neka su proglašavana mrtvima, a za neka su stvarani potpuno novi identiteti. Georgia Tann od djece je napravila posao.

Kako piše Smithsonian Magazine Tann je između 1924. i 1950. godine posredovala u posvajanju više od 5000 djece, pri čemu su mnoga bila odvojena od svojih roditelja bez njihova pristanka. Nisu sva djeca koja su prošla kroz njezinu organizaciju bila oteta pa se broj stvarnih žrtava pouzdano ne zna.

Georgia Tann rođena je 1891. godine u Mississippiju, a u svijet socijalnog rada ušla je u razdoblju kada je posvajanje u Americi još bilo daleko od današnjih standarda. Nisu postojali jedinstveni sustavi provjere, zaštite bioloških roditelja ni nadzora nad organizacijama koje su djecu smještale u nove obitelji. Organizacija koju je vodila trebala je pomagati djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi, no Tann je izgradila mrežu preko koje je djecu mogla dovoditi pred potencijalne posvojitelje. Posebno je ciljala siromašne obitelji, samohrane majke i žene koje su se nalazile u teškim životnim okolnostima. Barbara Bisantz Raymond, autorica knjige "The Baby Thief: The Untold Story of Georgia Tann, the Baby Seller Who Corrupted Adoption", u razgovoru za Memphis Commercial Appeal 2007. godine objasnila je da je klasna pripadnost imala važnu ulogu u Tanninu sustavu. Tann je, prema njezinim istraživanjima, siromašne roditelje smatrala lakim metama, dok je potencijalne posvojitelje opisivala kao "people of the higher type", ljude višeg tipa. Obilazila je siromašne četvrti uz Mississippi, mameći djecu koja su se igrala ispred kuća. Čitala je novine i tražila informacije o obiteljima koje su ostale bez jednog od roditelja, i o drugim nesretnim slučajevima. 

Izgradila je cijeli sustav u kojem su se plaćali različiti troškovi, od putovanja do dokumentacije, dok je dio novca završavao kod nje. Djeca su putovala vlakovima i automobilima, a Tannini suradnici susretali su se s potencijalnim posvojiteljima u hotelima i drugim mjestima. Posvojitelji često nisu znali pravo podrijetlo djeteta. Tann je koristila izmijenjene i lažne dokumente kako bi djeci promijenila identitet i prekinula trag prema biološkim roditeljima.

Jedan od takvih slučajeva opisao je Los Angeles Times 1996. godine. Shirley Frankel posvojena je kao šestomjesečna beba, a tijekom desetljeća pokušavala je otkriti tko je zapravo bila prije posvajanja. U njezinim su se dokumentima nalazili podaci koji nisu odgovarali njezinu stvarnom podrijetlu. "Tko sam ja? Ja nemam prošlosti", govorila je. Frankel je desetljećima pokušavala rekonstruirati vlastitu prošlost. Nije znala je li bila ukradena, nije znala svoje biološko podrijetlo i nije mogla dobiti pouzdane informacije o zdravstvenoj povijesti svoje obitelji.

Još jedna žrtva, Sallie Brandon, rođena kao Sue Nell Dycus ispričala je kako je nju i njezina dva brata Tann namamila ispred zgrade suda u Tiptonvilleu gdje ih je majka nakratko ostavila. Djeca su brzo bila razdvojena. Dugo nije znala svoj pravi identitet. Brandon danas govori o Tanninu sustavu kao o obliku trgovine ljudima prije nego što je taj pojam ušao u široku javnu uporabu. Za Smithsonian se prisjetila i onoga što je vidjela kao dijete. U domu su se održavala svojevrsna predstavljanja za potencijalne posvojitelje. Djeca bi bila odjevena i izvođena pred ljude koji su tražili dijete.

Neka od djece koja su završila pod skrbi Tennessee Children's Home Societyja nisu preživjela. Točan broj umrle djece nikada nije utvrđen. Procjene u kasnijim istraživanjima kreću se oko 500, a neki izvori navode i 500 do 600 djece. Lisa Wingate taj je raspon spominjala u razgovorima o svojem istraživanju. Smithsonian također navodi procjenu od oko 500 umrle djece, ali naglašava da je broj nesiguran jer je evidencija bila manjkava. Djeca su se nalazila u uvjetima u kojima su bolesti lako prelazile s jednog djeteta na drugo, a zdravstvena skrb nije uvijek bila odgovarajuća. Dio djece čiji su životi završili u sustavu ostao je bez groba. Na groblju Elmwood Cemetery u Memhisu danas postoji mjesto na kojem je pokopano 19 djece povezanih s Tennessee Children's Home Societyjem.

Krajem 1940-ih počeli su se pojavljivati prvi ozbiljniji znakovi da nešto nije u redu. Posvojitelji su počeli postavljati pitanja. Državni službenici počeli su provjeravati način na koji Tann vodi organizaciju. Pojavljivale su se pritužbe roditelja i problemi s dokumentacijom. U rujnu 1950. guverner Tennesseeja Gordon Browning pokrenuo je istragu. Tann je oboljela od raka. Umrla je 15. rujna 1950., samo nekoliko dana nakon što je istraga službeno pokrenuta. Nikada nije dočekala kazneni postupak. Država je poslije nastavila istraživati njezin rad, a Tennessee Children's Home Society zatvoren je 1950. godine.