Lada i Zastava su stale na semaforu: Ovako je počeo rat dvije mafijaške obitelji
Prošlo je 27 godina od ubojstva Kićuna Vilotijevića (na slici), koji je likvidiran u noći s 9. na 10. lipnja 1999. godine ispred kafića "Kaskada" u novosadskom naselju Liman. Njegova smrt bila je samo još jedna u nizu u višedesetljetnom sukobu obitelji Vilotijević i Radulović iz Nikšića, krvavoj priči koja je počela davno prije rata kavačkog i škaljarskog klana, ali se s vremenom u potpunosti ispreplela s njim.
Priča o neprijateljstvu koje je odnijelo brojne živote počela je 4. listopada 1986. godine u vatrenom obračunu kod hotela "Onogošt" u Nikšiću. Na semaforu su se zaustavili "Fićo", "Lada" i "Zastava 128". U tim su se automobilima nalazila braća Vilotijević i Radulović. Prema kasnijim iskazima, iz "Lade" je netko iz puške zapucao prema "Zastavi" u kojoj su bili braća Zoran i Kićun Vilotijević.
U druga dva vozila bili su braća Radulović - Slavko, Ranko i Mijo. Ispaljeni hitac usmrtio je Zorana, nakon čega je njegov brat uzvratio paljbom. Smrt Zorana Vilotijevića digla je na noge cijeli Nikšić, jer su odmah krenule priče kako će uslijediti krvna osveta. Na suđenju koje je uslijedilo, braća Radulović osuđena su na zatvorske kazne: Slavko i Ranko na po 15 godina, a Mijo na 13 godina. Iako je cilj kazni bio spriječiti daljnje nasilje, to se pokazalo neuspješnim.
U ratu dviju obitelji kasnije su ubijeni i Zoranov brat Kićun te Kićunov sin Filip Vilotijević, no te likvidacije nikada nisu dobile sudski epilog i nikada nije bilo čvrstih dokaza da su bile žrtve krvne osvete. S druge strane, ubijen je i Slavko Radulović, u kojega je pucao Milan Vilotijević Lezo. Navodno je Ranko Radulović nakon toga planirao osvetu i ubojstvo njegovih sinova. Obračun dviju obitelji odnio je i živote trojice njihovih prijatelja.
Tko je Kićun?
Kićun Vilotijević (na slici), koji se nakon protjerivanja iz Nikšića nastanio u Novom Sadu, devedesetih je godina izgradio status i ugled među "žestokim dečkima" tog vremena. Smatralo se da se njegova dozvola tražila za svaki ozbiljniji posao u "sivoj zoni", a glasine su govorile da je njegova likvidacija 1999. izvedena uz podršku tajnih službi. Policija je motiv tražila upravo u sukobu s Radulovićima, ali istraga nikada nije dala rezultate.
Kada je u Valenciji 2014. godine nestala pošiljka od 300 kilograma kokaina, jedinstveni kotorski klan raspao se na dvije zaraćene skupine, kavačku i škaljarsku. Tada su i sukobljene nikšićke obitelji zauzele svoje strane u novom, još većem ratu. Vilotijevići su se priklonili "kavčanima", a Radulovići "škaljarcima", čime je njihov lokalni sukob dobio na intenzitetu i brutalnosti.
Jedan od najistaknutijih članova obitelji, Ranko Radulović (na slici), uhićen je u ožujku 2024. u Beogradu zbog silovanja djevojke, a kasnije je tijekom 2025. izručen Crnoj Gori.
Crnogorski istražitelji navodili su ga kao jednog od najbližih suradnika Igora Vukotića, jednog od vođa škaljarskog klana. Sumnjičili su ga da je s njim planirao ubojstva specijalnog državnog tužitelja Milivoja Katnića i njegovog sina, bivših tajnih agenata Duška Golubovića i Zorana Lazovića te drugih osoba iz kriminalnog miljea. Radulović je sve negirao.
- Sve je to laž i proizvoljna izmišljotina. Kunem se u svoja dva sina da specijalnog tužitelja Milivoja Katnića nikada nisam pratio, ne znam gdje živi, niti sam do predmetne optužnice znao da ima sina. Ako sam ja Milivoju Katniću išta loše pomislio za njega i njegovog sina, a kamoli učinio, neka se vrati meni i mojim sinovima. Nisam povezan ni s jednom kriminalnom organizacijom ili klanom, kako preko Nikole Mandića, tako ni bilo koga drugoga, pa ni s Igorom Vukotićem i Jovanom Vukotićem - stoji u zapisniku u koji su mediji imali uvid.
Ubojstvo Malog Kičuna
Krvna osveta prenijela se i na sljedeću generaciju. Kićunov stariji sin, Filip Vilotijević (na slici dolje), ubijen je 2015. godine na Paliću u 25. godini. Ubili su ga nakon potjere poljskim putevima, zasuvši kišom metaka BMW X6 u kojem se nalazio s Alenom Kurinom. Godinu dana prije u policijskoj je evidenciji imao čak 16 kaznenih prijava, a još od maloljetničkih dana povezivalo ga se s brojnim kaznenim djelima, među kojima su bila i dva pokušaja teškog ubojstva, nedopušteno nošenje oružja te nasilničko ponašanje. Pravomoćno je osuđen jedino zbog pucnjave na beogradskom splavu "Just Vanilla" 2013. godine, u kojoj je poginula 29-godišnja Tamara Radulović, pogođena zalutalim metkom.
Krajem 2018. godine u Beču je ubijen Vladimir Roganović, dok je teško ranjen Kićunov drugi sin Stefan. Roganović je tada tek bio izašao iz Istražnog zatvora u Spužu, gdje je završio zbog nedopuštenog nošenja oružja. Budući da je znao da mu je sigurnost ozbiljno ugrožena i da mu je život praktički visio o koncu, u strogoj je tajnosti otputovao u Beč, gdje je boravio sa Stefanom Vilotijevićem.
Tog kobnog prosinačkog dana Vilotijević i Roganović ručali su u poznatom bečkom restoranu s još jednim, zasad nepoznatim muškarcem. Konobari i drugi gosti poslije su ispričali da su razgovarali na srpskom ili hrvatskom jeziku te da su se dotaknuli aktualnih događaja. Navodno su dvojica muškaraca nepoznatog sugovornika pitala gdje mogu kupiti avionske karte, a on ih je uputio.
Nakon ručka Vilotijević i Roganović izašli su iz restorana i krenuli po karte, dok je treći muškarac ostao platiti račun. Nisu daleko odmaknuli kada je iz obližnjeg haustora izašao maskirani napadač odjeven u crno i zapucao na njih. Treći muškarac vidio je napad, ali je pričekao da naoružani napadač pobjegne, a zatim prišao ranjenima. Svjedoci su naveli da ih je na srpskom jeziku bodrio da izdrže, oslovljavajući ih s "brate". Kada je stigla policija, tvrdio je da ih ne poznaje, no kod njega su pronađeni krivotvoreni dokumenti na ime Danijel Milić.
Roganović je preminuo na mjestu, dok je Vilotijević prevezen u bolnicu. Ubrzo se pokazalo da je Srbija za njim raspisala tjeralicu, pa je praktički odmah uhićen. Sud u glavnom gradu Austrije ipak mu nije odredio ekstradicijski pritvor, iako ga je Srbija tražila, nego ga je pustio na slobodu uz jamčevinu od 20.000 eura. Uvjet je bio da prijavi točnu adresu na kojoj će boraviti u Beču do odluke o izručenju.
Nakon oporavka, a budući da Austrija protiv njega nije vodila kazneni postupak, Vilotijević je pristao da po skraćenom postupku bude izručen Srbiji. Omogućeno mu je da sam dođe u Srbiju i javi se Višem sudu u Novom Sadu, koji je za njim i raspisao tjeralicu. Dogovor s austrijskim pravosuđem ispoštovao je te je prije isteka roka sam došao na srpsku granicu. Ondje su mu stavljene lisice, nakon čega je prebačen u pritvor na Klisi.
Stefan Vilotijević ranije je bio priveden i zbog ubojstva Mirka Milićevića Hajčara. U pritvoru je tada proveo 27 dana, ali je zbog nedostatka dokaza pušten na slobodu. Prijavljivan je i zbog posjedovanja droge, nasilničkog ponašanja i ugrožavanja sigurnosti, a kod njega je pronađen i pištolj.