Kolumbijski narkobosovi prvi su put ih počeli koristiti za krijumčarenje kokaina preko Kariba prema Meksiku i SAD-u 1980-ih. To su ručno izrađene polu-podmornice koje putuju tik ispod površine vode, a samo im kokpit viri, piše The Guardian u reportaži o krijumčarenju droge u Europu. 

Cijena kilograma kokaina kreće se od tisuću do 2000 dolara na brazilskoj granici s Kolumbijom, vodećim svjetskim proizvođačem kokaina. U Europi, gdje potrošnja raste, ista količina mogla bi se prodati za oko 60.000 dolara. Podmornica koja je uspješno prokrijumčarila 5 ili 6 tona droge u Europu mogla bi dakle svojim vlasnicima donijeti 200 do 250 milijuna dolara.

Javier Romero, španjolski novinar i jedan od vodećih kroničara industrije narkopodmornica, sumnjao je da su južnoamerički bosovi otvorili podvodnu rutu trgovine ljudima krajem 90-ih, piše Guardian. No policija je potvrdila postojanje rute tek 2019. godine kada je prva takva naprava uhvaćena kod Iberijskog poluotoka nakon što su njezina tri putnika prošla kroz 27-dnevnu noćnu moru od svoje početne točke u brazilskoj Amazoni.

Romero, koji radi za novine La Voz de Galicia , vjeruje da se fenomen dramatično intenzivirao posljednjih mjeseci, s "povećanjem aktivnosti" tijekom ljeta kada je broj upozorenja o narko-podmornicama koje je primala španjolska policija porastao s jednog svaka tri mjeseca na više od pet mjesečno.

Sredinom rujna, španjolska policija zaplijenila je 3500 kg kokaina koji je dopremljen na galicijsku obalu i uhitila trojicu kolumbijskih osumnjičenika - iako njihova narko-podmornica nije bila pronađena.

Tri mjeseca nakon što je brazilska narkopodmornica zarobljena na Marajóu, Guardian je dobio pristup 18 metara dugom plovilu. Čak i na suhom, penjanje u skučenu kontrolnu sobu kroz mali otvor je jezivo i klaustrofobično iskustvo.

Dva uska drvena kreveta na kat, s obje strane kormilarnice, nude jedino mjesto za odmor. Plastični vjetrobran bio bi jedini prozor mornara u svijet dok su se probijali kroz valove prema Europi brzinom od oko 16 km/h.

Osvaldo Scalezi, koji vodi odjel savezne policije za borbu protiv droga, rekao je da, iako većina ljudi pretpostavlja da je utapanje najveći rizik putovanja u narkopodmornici, on vjeruje da se radi o gušenju. „Imate vrlo snažan motor... a ispušne cijevi su stvarno grubo napravljene. Nema ništa što bi spriječilo da plinovi izgaranja cure u plovilo i uguše ih sve do smrti“, rekao je Scalezi.

U drvenom pramcu broda, gdje je trebala biti pohranjena droga, nalazila se jedina udobnost u kojoj je posada mogla uživati ​​tijekom svog transatlantskog putovanja dugog 6000 km. Spremnik pitke vode od 700 litara, zamrzivač i prijenosni klima-uređaj za hlađenje zagušljivog stroja nalik stakleniku. Pod uvjetom da se kreću brzinom od 16 kilometara na sat, to je otprilike 384 kilometra svaki dan, za out do Europe improviziranoj podmornici u najboljem slučaju treba nešto više od dva tjedna, otprilike 15 dana. Ali prema iskustvu sa zaplijenjenom podmornicom, put je zapravo bio dug 27 dana. 

Henry Shuldiner, istraživač iz Insight Crimea koji je napisao nedavno izvješće o narkopodmornicama, prisjetio se kako je krajem 2024. kolumbijska policija presrela polupodmornicu dok je prelazila Tihi ocean prema Australiji i Novom Zelandu, putovanje koje traje barem dvostruko duže nego do Europe.

U siječnju se potopljena narkopodmornica pojavila na obali Sijera Leonea, što je učvrstilo Shuldinerovo uvjerenje da industrija narkopodmornica postaje globalna. Unatoč zarađenim milijardama, čini se da malo tog novca dospijeva do mornara koji upravljaju narkopodmornicama preko Atlantika. Romero, autor knjige o narkopodmornicama pod nazivom Operacija Crna plima, rekao je da je ekvadorskim mornarima na prvom brodu zaplijenjenom u Europi ponuđeno oko 15.000 dolara. "Trgovina narkoticima je industrija iskorištavanja, oduvijek je bila", rekao je novinar, koji klimave brodove naziva "lijesovima s propelerima".