1. dio čitajte OVDJE.

Prvi dani svibnja 1945. - Zagreb, 1. svibnja

Svašta čudnoga se zbiva na ovoj jadnoj zemaljskoj kugli koja sve to strpljivo podnosi. Ginu ljudi, ruše se gradovi, nestaju države i carstva, rasplinjuju se ideje, silne ideje što su drmale svijetom, a sada su odbačene u ropotarnicu. Sjetim se Gundulićevih stihova:

Ah, čijem si se zahvalila tašta ljuska oholasti,

Sve što više stereš krila, sve ćeš paka niže pasti.

Bio je jednom, pred četiri pet godina silni fašistički imperij koji je htio obnoviti Rimsko carstvo, fanatičan i mahnit u beskrajnim željama i samosvjestan do bahatosti. Bio je i jedan vođa koji se u teatralnim pozama pojavljivao u gigantskom sjaju slave na balkonu Piazza Venezia i dizao ruku na pozdrav, a pod njim se, poput nepreglednog mora lelujala i bučila svjetina, tisuće i tisuće grla, tisuće istih ludih želja, pijanih od pobjede i fanatizma. Jedna je riječ vođe bila dovoljna da razbukta oganj u masama i da uzavre komedijašku južnjačku krv.

A danas? Da ne živim u ovo fantastično doba i da nisam svemu svjedok, ne bih mogao u to vjerovati. Od silnih pobjedničkih legija što su namjeravale osvojiti svijet i prostrti ga pred noge moćnog Rima, ostale su tek nemoćne rulje koje bježe s posljednjih bojišnica, napuštene i od svojih jadnih saveznika za koje su se dugo borile. Saveznici su im pobjegli kolima, željeznicama i automobilima, a njih su ostavili da bježe pješice kako umiju i kamo znaju. Kući ne smiju, ovdje ostati ne mogu.

A on, Veliki Vođa? Eno ga, visi naglavce na trgu u Milanu. Masa koju je očaravao svojim govorima i idejama, koju je zasljepljivao da je potjera u smrt za svoje komedijaške zamisli, ta ista masa mu je sudila i sada ga svaka služavka smije udariti nogom i pljunuti i svaki najneugledniji vojnik može ispaliti nekoliko metaka u njegovu lešinu ili u onu kojeg drugog njegovog mogućnika. A jednom je ljudima bila čast da ga smiju vidjeti i slušati. Jadan i bljutav svršetak za čovjeka velikih ideja i bujne fantazije. Kojemu bi bilo bolje da je pisao novinske članke nego da je vodio narod i trovao ga mahnitim iluzijama. Drugo se Rimsko carstvo srušilo jadno i neslavno, da će ga se povijest stidjeti kada bude pisala o njemu.

A drugi izabrani narod, druga privilegirana rasa, kojoj bi druge trebale biti podčinjene? Ona upravo završava romantičnije i teatralnije, ali zato mnogo jadnije i tragičnije. To je tragedija kojoj na koncu petog čina glumci leže na pozornici mrtvi. Reklo mu se da je on jedini sposoban da vlada svijetom i jedini sposoban da se bori za izabranu rasu. Narodu je polaskalo i on je počeo igrati tragikomediju. Započeo je u slavi i pobjedama, u trijumfima sile i parada što su zatomile svaku savjest i svaku odgovornost. Nije se moralo ni o čemu razmišljati jer je sila bila u njihovoj snazi, a Vođa je mislio umjesto njih. Silni su bili u vlastitim očima i u očima polovine Europe. Smatrali su se polubogovima, a njihove su pobjedonosne armije rušile sve pred sobom.

Sjećam se velikih panoa po Zagrebu na kojima su svakodnevno pomicali znakove svojih osvajanja prema sjeveru, jugu i istoku. Nije bilo šteta ljudskih žrtava kad se radi o pobjedi izabrane rase. Od milijuna Nijemaca malo je koji mogao i pomisliti da može doći kraj tom napredovanju, tom blitzkriegu, toj bahatosti, i da se sreća može okrenuti. Bilo je to doba njihovih trijumfa, zorno prikazanih u bojama u talijanskome Tempu i njemačkom Spiegelu.”

2. svibnja

U nas se jugoslavenske trupe, one engleske i ruske, približavaju sa svih strana Zagrebu, jedinoj još neosvojenoj prijestolnici osim Praga koji je proglašen otvorenim gradom. Izbjeglice jure u Zagreb u masama. Bezbrojne kolone ustaških dužnosnika, njihovih obitelji i zaplašenog naroda traže posljednji spas. Hoće li se Zagreb braniti? Oni koji su još na vlasti možda bi to htjeli zaboravljajući što su doživjeli drugi gradovi poslije uzaludne obrane. Danas nije ništa mnogima osuditi na propast i smrt nekoliko stotina tisuća građana. To su divne blagodati današnjih uprava i diktatura. Luburić, zapovjednik logora u Jasenovcu, putuje sutra sa svojim crnim ustašama negdje u Bosnu da se probije i skloni u brdima. A uza sve takvo bezizlazno stanje postojećeg poretka, organi vlasti i dalje se igraju marioneta poput stroja koji se ne može zaustaviti. I dalje se s pedantnošću vodi računa o svim glupim sitnicama. Kod nas neki popovi vježbaju da postanu časnici. Jučer su polagali ustašku zakletvu sa svim dosadnim vojničkim paradama i lakrdijama. Zapovjednici još kažnjavaju podređene za svaku sitnicu kao da je sve to važno i kao da će stoljećima ostati tako.”

Panika velegrada - 6. svibnja

Ljudi kao mahniti bježe iz Zagreba, a da ni sami ne znaju kamo. Jer su gotovo svi naši krajevi zauzeti. Panika velegrada. Stotine tisuća izbjeglica što su se iz svih krajeva NDH sklonili u Zagreb, pogotovo oni što su se osjećali krivima ili ugroženima, svi sad bježe dalje. Bježe ustaše, oružnici, domobrani. Tko se od njih nije osjećao ničim krivim, skrio se, ne bojeći se dočekati osloboditelje. Najpotrebnija se roba trpala u automobile, u kamione, u kola, pa i u ruksake za pješake. Zatim je počeo grabež i pljačka po državnim magazinima i skladištima. Ustaše su rušili i dizali u zrak što su mogli da ne padne u ruke partizanima. Pričali su mi da su u nekim prostorijama umjesto sijalica postavili bombe da eksplodiraju kad došljaci upale svjetlo. Vreće brašna nosile su se posvuda. Nijemci su, u strahu pred neizvjesnim povlačenjem, skidali uniforme i bacali oružje, a motorkotače i automobile prodavali za jedno civilno odijelo da se presvuku. Od jutra do noći neprekidne kolone vozila i pješaka kretale su se Ilicom prema zapadu. Zbog prevelikog prometa kretale su se sporo. Dok su jedni bježali, drugi su bezbrižno šetali i promatrali ih. Zagrijao je prvi ljetni dan pa su svi prozori kuća bili otvoreni i građani na njima, privučeni ovim naelektriziranim zbivanjima. Po cijelom gradu doslovno je sipila kišica crnih pahuljica od arhiva i spisa što su gorjeli na lomačama po dvorištima državnih i vojnih ustanova.”

7. svibnja

Posljednje trupe Nijemaca i ustaša povlačile su se u žurbi. Priča se o sve bržem napredovanju partizana sa svih strana. U povlačenju su divlje Luburićevi ustaše preplavili grad. Tvrde da će se u njemu utvrditi i pružiti otpor dok svi ne izginu. Ljudi su uplašeni od ustaša i zatvaraju se u kuće. Više nema nikakve vlasti, nikakvog nadzora i u ovom bi bezvlađu ti bijesni i napušteni divljaci mogli svašta počiniti. I nije strah bio uzaludan. Napušteni od svog Poglavnika i od svih vođa koji su pobjegli, bjesnili su po gradu. Do dolaska trupa preuzela je nekakvu vlast Narodna zaštita. Ustaše su tada počele hvatati mlađe ljude što su ih sretali na ulicama, bijesni što su ti ostali čekati partizane. Koliko se zna, dvadesetak mladića, većinom iz Zaštite, noževima su priklali na ulicama. Građani su te noći spavali u strahu pred posljednjim ustaškim terorom.”

8. svibnja

Bezvlađe i teror se nastavljaju. Po ulicama nema nikoga osim grupica crnih ustaša koji tumaraju kao ranjene zvijeri želeći sa sobom u smrt povući što više ostalih. Bojao sam se, načine li pretres po kućama i nađu li nas koji smo pobjegli da dočekamo trupe oslobodilaca, da nas pokolju. U tom bi se slučaju borio svojim pištoljem do posljednjeg metka. Svi već željno očekuju neku redovitu vojsku koja će dokrajčiti ova divljaštva. Stotine tisuća Zagrepčana napeto slušaju vijesti na radiju od jutra do noći, ali iz naše Radiostanice nema nikakvih važnih obavijesti. Tada su se oko podneva počeli širiti glasovi da su partizani već u Maksimiru, na periferiji grada. Ljudi su osjetili olakšanje. Samo da uđu što prije jer su ostaci ustaša još tumarali gradom. Poslijepodne su raspršene partizanske jedinice oprezno ušle u grad. U svakoj ulici, u svakoj kući, mogla se skrivati opasnost. Pojedine grupe ustaša pružale su očajnički posljednji otpor. Vodila se borba za Radiostanicu dok iz nje nije javljena vijest o ulasku jugoslavenskih trupa u grad. Građani su odahnuli. Ali u nekim četvrtima ustaše davahu još uvijek otpor. Na Kvaternikovom trgu vodila se žestoka borba. Možda smo očekivali neke elitne motorizirane trupe i paradu pobjednika, ali pobjednici nisu očekivali tako lagan ulazak u grad spremajući se na težu borbu. Jedan za drugim prolazili su oprezno i polako, u velikim razmacima, umorni, pocrnjeli i zaprašeni vojnici. S mnogih se strana čulo puškaranje i tek pokoja strojnica. Tako se spustila noć.”

9. svibnja

Danas je objavljena kapitulacija Njemačke, a to je značilo svršetak rata. Poslije četiri godine strahota za nas, a još duže za druge narode, i ta je glupa parada završila, bar se tako nadamo. Da nam je prije netko rekao da je rat završio, mislim da bismo poludjeli od veselja. Danas nisam nigdje opazio pretjerano oduševljenje. Svi su već toliko zamoreni i izmučeni od svih tih strahota i besmislica da gube nadu u lijepi i miran život. Toliko je toga je porušeno, toliko poubijano, pa kako da bude mir, iako je službeno proglašen. A zatim strašna avet nekog možda novog, trećeg rata, ne može napustiti nepovjerljiva ljudska srca. Nepovjerenje, to je ono što se danas ugnijezdilo u sve ljude. Toliko puta su ih prevarili vatrenim idealima i sada se već ničim ne zanose. Jugoslavenske trupe sve više ulaze u grad. Posvuda su zastave. Ljudi izlaze iz kuća, mnogi isprva nepovjerljivo, a zatim iznenađeni vide red i dobru organizaciju, umjesto divljih horda kako su do sada opisivali partizane.”

Osloboditelji a ne osvajači

10. svibnja

Nove trupe neprestano ulaze u grad: pješadija, topništvo, kola, tenkovi, Mnogi gube onaj strah što im ga je četverogodišnja propaganda ulijevala u glavu. Hrvatske zastave po kućama. Organizirana i uredna vojska, disciplinirana, ljudi koji nisu željni pljačke već mira, koji dolaze kao osloboditelji, a ne kao osvajači: svemu tome se mnogi u Zagrebu nisu nadali. Nisu ni pokušavali stvoriti ispravnu sliku o onima u šumi jer mnogima to nije odgovaralo. Eto, takvi su ljudi.”

Tjedan dana zatim:

“Buka, galama, mitinzi, vojska, zastave, proglasi, sve to juri mahnitom brzinom i stvara dane napetima i naizgled značajnima. Zastave se već desetak dana viju po svim kućama, po svim ulicama, i taj svečani izgled grada postaje pomalo uobičajen. Svi izlozi, svi zidovi ispisani su parolama i obilježeni šarenim papirima. Na trgovima su postavljeni slavoluci, preko ulica nategnuti transparenti s natpisima. Mitinzi i parade svakodnevni. Viče se u gomilama. Mnogi bi htjeli na bilo koji način izliti iz sebe ono što su morali gutati četiri godine terora. Misle da će im samo vikanje i pljeskanje pružiti zadovoljštinu.

Mitinzi i parade

Vojnička se igra nastavlja. Iluzije o svršetku rata, o mirnom ponovnom predratnom životu i povratku kućama nestaju. To nas je već u početku dotuklo. Jutros sam se opet samoinicijativno prijavio u vojsku. Kad pomislim da ću ponovno možda morati stupiti u taj ludi vojnički život, i to sada po svršetku rata, gubim svaku volju. Želio sam raditi, učiti, putovati, ludo raditi, bez prestanka. Nije mi do ljenčarenja ni do gubljenja vremena. Dosta sam ga izgubio ove četiri godine. Prijavljene domobranske dočasnike i časnike strpali su privremeno u obližnje logore. Budući da sam ja kasno ušao u domobransku vojsku, stekao sam samo najniži čin desetara pa sam pušten. S užitkom sam predao svoju otrcanu bijednu domobransku uniformu dok mi je moj privatni pištolj, dok sam čekao red za prijavu, oduzeo jedan partizan, a rado sam mu ga prepustio ako ga je to radovalo. Budući da je domobranska bila regularna vojska, priznali su mi sedam mjeseci te službe i kasnije sam je morao tek doslužiti još nekoliko mjeseci. O izbjeglima i Bleiburgu, gdje sam i ja trebao završiti, još ništa nismo znali, ali ni godinama zatim, jer je to bila najbolje čuvana tajna. Vreva života se nastavlja. Dućani su još uvijek zatvoreni i osim nešto zeleni i trešanja ne kupuje se ništa. Parade i mitinzi su svakodnevni. Jučer su išle šarene grupe žena iz cijeloga grada na veliki antifašistički kongres žena AFŽ. Bilo je zastava, natpisa, slika, vikanja, manifestiranja, pjevanja i svega za što su žene naročito sposobne. Sada kad živimo u demokratskoj slobodnoj državi, ovakav pojam demokracije postaje nam mnogo jasniji. Ratnim zločincima se sudi. Istraživanje zločina po logorima na dnevnom je redu. Izlozi i novine puni su slika tih lešina.”

Epilog: noći u muzeju

Nova bilježnica dnevnika nastala je u neobičnom ozračju 19. srpnja 1945. godine.

“Ovaj dnevnik započeo bih u malo čudnim okolnostima. Dugo se već odlučujem i nutkam na pisanje, ali mi je nekako teško ući u samo zbivanje, zapravo nekoga drugoga uvesti u to zbivanje, jer sam se i ja sam u njemu jedva snašao, ili bolje, još se nisam ni snašao. Morao bih dakle započeti s duhovima i sablastima. Ali prije moram ispričati gdje se nalazim i kako sam došao ovdje. Sada, kad sam sa sebe zbacio bljutavu vojničku uniformu, mogao sam se još slobodnije posvetiti poslu. A većina posla bio je upravo pionirski rad u muzeju koji je imao neograničene mogućnosti širenja u raznim djelatnostima. U Gipsoteci sam kraće vrijeme volontirao, a od 24. VII. 1945. do 16. XI. 1950. bio kustos. Kasnije sam doznao da me je Bauer namjestio u zvanju podvornika, a obavljao sam dužnost kustosa. Gipsoteka je tada bila gradska ustanova, tek 1950. postala je Akademijina ustanova i nazvala se Gliptoteka. U njoj je sve bilo neobično, počevši od upravitelja profesora Bauera, zanesenjaka, s malom kozjom bradicom i nemirnim očima, koji se poput vjetra stvori svugdje i pomogne i potakne svugdje, preko osoblja, sve mladih ljudi, đaka i djevojaka, koji uglavnom rade dobrovoljno, do razgranatog muzeja što je već postao pretrpan svačim, poput velike beskrajne staretinarnice, pa do samih zgrada u kojima je smješten, sve je velim bilo neobično, ali posebno sam smještaj tog muzeja. Kada iz živog središta grada pođete starom Tkalčićevom ulicom izvan zidina Gornjeg grada doći ćete nakon dobrog hoda do njenog svršetka što ga zapravo tvore livade, građevni tereni, velika smetlišta i uopće neka čudna divljina i zapuštenost stare tvorničke četvrti za koju nitko ne bi rekao da je tako blizu grada. Možda je tome razlog što je tu bila velika tvornica kože koja je nadaleko toliko zaudarala da je time utjecala na čitav graditeljski razvitak ili nerazvitak toga dijela grada budući da nitko nije htio u njenoj blizini išta graditi. Zbog toga je uoči rata i prestala djelovati, a u ratnim su godinama tu bili vojni uredi i skladišta. Tako se i danas nalazi osamljena, ograđena visokim ciglenim zidovima, livadama i smetlištima. U toj se bivšoj staroj tvornici kože, navodno pokojnog Žige Šterna, smjestio se naš muzej u pomanjkanju boljih tako prostranih prostorija. Ali ni našeg doktora Bauera ni nas nimalo ne smeta taj tvornički izgled jedne znanstvene ustanove jer raspolažući mnoštvom prostorija imamo neograničene mogućnosti širenja, uskladištavanja i izlaganja odljevaka, antičkih, starohrvatskih, starih bosanskih, srednjovjekovnih i novijih skulptura i kiparskih ulomaka arhitekture, zatim tu su grafičke zbirke, galerije slika, biblioteke, arhiva, fotolaboratorij i drugi odjeli. Bivša tvornica sastoji se od tri velike dvokatne ili zapravo trokatne ciglene zgrade tipičnog pečata industrijske arhitekture 19. stoljeća. Izvana i iznutra zgrade su strašno zapuštene, kako već stare napuštene tvornice i izgledaju, ali bezbroj velikih i malih prozora sa željeznim rešetkama, željezne ljestve što vode na balkone uzduž i poprijeko zgrada, pa zatim mostovi što spajaju katove pojedinih zgrada, oni čitavi i oni neupotrebljivi, bezbroj električnih kablova, reflektora, golubova što su se ugnijezdili po beskrajnim pustim tavanima i po rupama u zidovima... Zatim velika napuštena zgrada i baraka sa strojevima što već godinama miruju i rđaju, sve to pruža našemu muzeju poluromantičnu, a polusablasnu sliku. Da sve bude još tajanstvenije, sve su zgrade opkoljene visokim zidom, a na ulaznim vratima se nalazi isto tako neprivlačna stražarnica da bi posjetilac pomislio da se nalazi pred nekom tamnicom, a ne pred muzejom.

U vrijeme rata morao se muzej ograničiti na samo jednu zgradu, a ostale su korištene uglavnom za vojna zrakoplovna skladišta. I sada se već, tijekom tri mjeseca, sve te potrebne i još više nepotrebne stvari iznose: stare krpe i vojničke cipele, sanduci dinamita i dijelovi aviona, (pa čak i čitav jedan veliki sanduk s tisućama vojničkih odlikovanja kralja Zvonimira), a svaku ispražnjenu prostoriju u brzini zauzimaju odljevi i modeli kipova da se tko ne bi sjetio i opet zaposjeo te prostorije. Ja sam dobio na brigu ‘starohrvatsku’ zbirku smještenu u jednoj od tih zgrada što je do tada služila kao skladište pa sam tu osposobio i svoju radnu sobu. Ali slučaj je htio da sam u gradu ostao bez svoje sobice u kojoj sam ranije stanovao, pa mi nije preostalo drugo nego da se sasvim preselim u tu Gipsoteku, odnosno u napuštenu tvornicu. Dobio sam jednu sobicu do stubišta, dosta mračnu, s rešetkama na prozorima i sa svom jezovitošću ugođaja napuštene tvornice. Biblioteku sam tri dana prenosio. Radnu sam sobu udobno uredio. Donio sam i radio i gramofon s klasičnim pločama. U njoj sam mogao ugodno raditi. Bio sam sam u čitavoj zgradi. Mnogi su me pitali hoće li me biti strah noću samome u čitavoj zgradurini. Sve sam to nalazio zanimljivim i pomalo romantičnim poput gotičkih romana 19. stoljeća. Privlačila me ideja: živjeti neprestano u jednom muzeju, među samim spomenicima, a uvečer moći u miru raditi neometan ni od koga.”