Bio je petak, 22. rujna 1989. godine. Djeca iz Osnovne škole "Ante Kovačić" u Mariji Gorici ustala su ranije nego obično. Nije ih čekao još jedan školski dan, nego izlet u Hrvatsko zagorje. Roditelji su ih ispratili prema autobusima Zagorjetransa.

U 8.45 sati, na željezničko-cestovnom prijelazu na pruzi Zagreb-Varaždin, putnički vlak brzinom od oko 80 kilometara na sat udario je u autobus pun osnovnoškolaca. Dvanaestero djece poginulo je neposredno nakon sudara, a još je dvoje poslije podleglo teškim ozljedama u zagrebačkim bolnicama. Ukupno 14 djece nije se vratilo kući.

Tog jutra nad Pojatnom bila je gusta rujanska magla. Prijelaz nije imao branik, zvučnu ni svjetlosnu signalizaciju. Vozače su upozoravali samo Andrijin križ i znak STOP. Večernji list kasnije je napisao da je upravo kombinacija guste magle, nezaštićenog prijelaza i pogrešne procjene da vlak ne dolazi završila katastrofom.

Tri autobusa sa školskom djecom, učenicima 3. i 4. razreda, krenula su prema Gornjoj Stubici. Kada je jedan od njih došao do pruge, vozač se zaustavio. Pokraj njega, na mjestu suvozača, sjedio je Rudolf Belšak, tada 47-godišnji nastavnik razredne nastave. Njegovo svjedočanstvo, objavljeno u Večernjem listu neposredno nakon nesreće, danas je jedan od najpotresnijih zapisa o posljednjim sekundama prije udara.

Belšak je tvrdio da se autobus prije ulaska na prugu zaustavio. Vozač je gledao prema pruzi, a pitao je i njega vidi li išta.

- Ni on, ni ja nismo vidjeli ništa na pruzi - izjavio je nastavnik.

Magla je bila toliko gusta da se ono što je dolazilo moglo pojaviti gotovo niotkuda. Autobus je krenuo preko tračnica. Belšak je još gledao prema pruzi. Tek kada je prednji dio autobusa već bio preko kolosijeka, kroz maglu je s desne strane spazio nejasnu siluetu. U prvi trenutak nije mogao biti siguran što vidi. Onda je shvatio. Povikao je vozaču:

- Ivice, daj puni gas! Dolazi vlak!

Vozač Ivan Jakolić pritisnuo je gas. Autobus je krenuo naprijed, ali bilo je prekasno. Putnički vlak broj 3320 izronio je iz magle i udario u stražnji desni dio autobusa. Prema Belšakovu svjedočenju, silina udara odbacila je autobus, a djeca su ispadala kroz prozore. Sve se dogodilo u nekoliko sekundi.

Kasnija istraga utvrdila je da se vlak kretao dopuštenom brzinom. Istražni sudac Nenad Filipović rekao je novinarima da je to bio jedan od najtežih očevida u njegovoj karijeri. Naglasio je i koliko je malo nedostajalo da posljedice budu još strašnije: lokomotiva je pogodila stražnji dio vozila; da je udarila u sredinu autobusa, broj žrtava vjerojatno bi bio znatno veći.

Dva dana nakon tragedije Večernji list preko gotovo cijele dvije stranice objavio je naslov koji je sažeo ono što se dogodilo: "VLAK OSTAVIO TUGU". Novinari koji su stigli u Pojatno opisivali su prizore koje je teško zaboraviti. Na travi pokraj pruge ležala su tijela djece prekrivena bijelim plahtama. Posvuda su bili dijelovi autobusa, sjedala, školske torbe i dječja odjeća. Večernjakova reporterka zapisala je kako su se na mjestu tragedije okupljali mještani i ostavljali cvijeće, dok je Marija Gorica bila zavijena u crno. 

Prve medicinske ekipe iz Zaprešića stigle svega nekoliko minuta nakon sudara, a ubrzo je pristigla pomoć i iz Zagreba. Roditelji su u međuvremenu tražili svoju djecu. Neki su obilazili bolnice. Za neke je potraga završila na Zavodu za sudsku medicinu.

Medicinska sestra Pavlica Krčelić, koja je sudjelovala u zbrinjavanju stradalih, desetljećima poslije prisjetila se prizora za 24sata. Kada su stigli, najvažnije je bilo u kaosu pronaći one kojima još mogu pomoći.

- Bilo je nešto prije 9 sati. Glavna sestra obavijestila nas je o nesreći. Zavladao je tajac. Onda smo svi pohrlili prema kolima i uputili se na mjesto nesreće. Cijelim putem nismo progovorili ni riječi. Stigli smo za četiri minute. Magla je bila svuda i sve je bilo mokro. Dječji plač i vapaji. Užasna noćna mora. Pogledom samo tražiš koje dijete daje znakove života - prisjetila se stravičnog dana Pavlica koja je radila je u školskom dispanzeru.

Većinu stradale djece i njihove roditelje dobro je poznavala jer su bili njeni pacijenti. Na terenu joj je prvi zadatak bio da s doktoricom u kola Hitne pomoći ukrca ozlijeđenu djevojčicu koju su prebacili na Rebro. Najgore joj je bilo kad se vratila na mjesto nesreće. Tamo su već bili roditelji stradale djece.

- Bilo je toliko boli tamo. Preživjela djeca su bila izvan sebe. Krikovi su bili nestvarni - kazala je Pavlica dodajući da roditelji nikad nisu krivili vozača autobusa za nesreću.

I liječnici i medicinske sestre koji su tog jutra radili još su godinama pamtili slike nesreće. Stari Večernjak također svjedoči o stanju ranjene djece. Dan nakon nesreće naslov "Troje još u opasnosti" stajao je iznad izvještaja iz zagrebačkih bolnica. Liječnici su se borili za živote najteže ozlijeđenih učenika. Na kraju je broj mrtvih porastao na četrnaest.

Cijelo selo zavijeno u crno

Marija Gorica bila je malo mjesto. Gotovo svi su nekoga poznavali. Zato tragedija nije pogodila samo četrnaest obitelji. Zahvatila je cijelo mjesto - njihove susjede, školske prijatelje, učitelje, rodbinu. Nastava je prekinuta. Na školi je visjela crna zastava. Ljudi su dolazili pred zgradu, okupljali se u tišini i pokušavali shvatiti što se dogodilo.

- Svu djecu poznaješ, to je bilo teško. Oni su svi ležali jedan do drugoga. Tada vam se sruši cijeli svijet i ne znate bi li plakali, nikakav osjećaj nemate. Samo se ukočite i čekate da se dogodi čudo - s tugom je ispričala Marija Ivanković, majka poginulog učenika.

U ponedjeljak, 25. rujna, održani su posljednji ispraćaji djece. Toga dana u 8.45 sati, upravo u vrijeme kada se tri dana ranije dogodila nesreća, vlakovi diljem Hrvatske zaustavili su se na jednu minutu. Bila je to počast poginulima, ali i upozorenje na opasnost nezaštićenih željezničkih prijelaza.

Načelnica Općine Marija Jančić rekla je da, nakon te tragedije, u Mariji Gorici nije bilo nikakvog života šest mjeseci.

"Uzalud tražili brklju"

Pitanje koje se postavljalo bilo je jednostavno: kako je moguće da prijelaz preko relativno prometne željezničke pruge nije imao rampu? Nakon što je poginulo četrnaestero djece, na prijelazu su postavljene svjetlosna i zvučna signalizacija te branik. Ono što godinama nije bilo napravljeno, napravljeno je nakon katastrofe. Za četrnaest obitelji - prekasno.

Sudski postupak protiv vozača Ivana Jakolića završen je 1991. godine. Proglašen je krivim za teško djelo protiv sigurnosti prometa i osuđen na dvije godine zatvora. No obrazlažući presudu, sudac Ranko Marijan izrekao je nešto što je ostalo možda najvažnijim zaključkom cijelog slučaja. Jakolić, naglasio je sudac, nije bio jedini na kojega treba svaliti odgovornost. Nazvao ga je posljednjom jasno određenom karikom u mnogo duljem lancu. Sudac je podsjetio na gorku činjenicu: tek nakon smrti djece netko je zaključio da je na tom mjestu potrebna rampa. Ipak, mnogo gora kazna vozaču bila je osjećaj krivnje s kojom mora živjeti do kraja života.

- On je odmah nakon toga događaja bio slomljena osoba - rekao je njegov odvjetnik Veljko Miljević.

Gotovo cijelo desetljeće nakon nesreće u OŠ "Ante Kovačić" nije bilo izleta: i roditelji i učitelji su bili u strahu.

Razred koji nedostaje

Desetljećima poslije tragediju je ponovno otvorio dokumentarni film Arsena Oremovića "Nesreća" iz 2019. godine. U njemu su govorili ljudi koji su toga jutra bili djeca, njihovi učitelji, roditelji poginulih, vozač autobusa i ljudi koji su sudjelovali u spašavanju.

- Vozio sam svugdje, po cijeloj Jugi i vani, i hvala Bogu nikad ništa nije bilo. Ali eto, dogodilo se doma na vratima, takoreći - ispričao je u dokumentarcu vozač Ivan Jakolić.

Jedna od preživjelih, Sanja Cimperšak, tada je pohađala treći razred osnovne škole. Osim nje, na izlet je išao i njen stariji brat Mladen koji je bio četvrti razred osnovne škole.

- On nije baš imao volju ići na izlet. Iz kojeg razloga, ne znam, ali nekako je govorio da mu se ne ide - prisjeća se Sanja. Taj kobni dan bio je i posljednji put da ga je vidjela. Naime, Mladen je jedan od 14 učenika koji su taj dan preminuli u nesreći.

Tomislav Ljubić izgubio je svoju stariju sestru.

- Probudili smo se radosni što idemo na izlet - prisjeća se Tomislav. A uzbuđena je bila i Ljiljana Kranjčina, koja je, kao i Tomislav, pohađala drugi razred:

- Učiteljice su nam rekle da mi "mali" moramo sjesti naprijed, a "veliki", treći i četvrti razredi, su sjedili iza.

Kasnije se ispostavilo da im je upravo ta odluka učiteljice spasila život.