Čeka nas nova financijska kriza zbog naftnih polja
Prije otprilike 20 godina, poduzetnik George Mitchell dokazao je da je, iz dijelova zemlje za koje se vjerovalo da su sasvim suhi, dobiti velike količine nafte i plina ubrizgavanjem tekućine pod visokim pritiskom u vodoravnu bušotinu ispod površine zemlje. Prije otprilike 10 godina, frakcija - zajednički naziv za taj proces - postala je vrlo ozbiljan biznis.
U tom kratkom vremenu, frakcija je okrenula naglavačke opskrbu naftom. Prije desetljeća i pol, Kongres je bio u problemima zbog nestašice nafte i prirodnog plina. Do kraja 2015. predsjednik Barack Obama ukinuo je zabranu izvoza nafte. Danas je Amerika najveći svjetski proizvođač prirodnog plina i naftna velesila, spremna da pretekne Saudijsku Arabiju i Rusiju, piše New York Times.
Erik Norland, izvršni direktor tvrtke CME Group, koja se bavi trgovinom derivatima kaže da je frakcija nafte "jedna od prvih pet stvari koje su preoblikovale geopolitiku".
Neki od najvećih skeptika frackinga nalaze se na Wall Streetu. Oni tvrde da je financijska osnova ove grane industrije nestabilna
"Industrija ima vrlo lošu povijest novca koji ulazi u nju i nikad se ne vraća", kaže menadžer hedge fonda Jim Chanos, koji je osnovao jedan od najvećih hedge fondova. 60 najvećih istraživačkih i proizvodnih tvrtki ne stvaraju dovoljno novca iz svog poslovanja kako bi pokrile svoje operativne i kapitalne troškove. Ukupno, od sredine 2012. do sredine 2017., imali su negativni slobodni novčani tok od 9 milijardi dolara po kvartalu.
Te su tvrtke preživjele jer su, unatoč skepticima, na Wall Streetu spremni zadržati kapital i uzimati svoje naknade. Od 2001. do 2012. godine, Chesapeake Energy, tvrtka za prodaju dionica, prodala je 16,4 milijardi dolara dionica i 15,5 milijardi dolara duga, a Wall Streetu plaća više od 1,1 milijarde dolara naknada, navodi Thomson Reuters iz Deals Intelligence.
To je ono što je bilo javno obznanjeno. No ispod radara je prošlo da je Chesapeake podigao barem još 30 milijardi dolara prodajom imovine i obavljanjem "Enron - dealova" u kojima je tvrtka dobila ono što su zapravo bili zajmovi otplaćeni s budućom prodajom prirodnog plina.
Ali Chesapeake od 2002. do kraja 2012., nikad nije uspio izvijestiti o pozitivnom novčanom toku prije prodaje imovine.
Početkom 2015. godine, još jedan poznati menadžer hedge fonda, David Einhorn, na investicijskoj konferenciji bio je skeptičan. Pogledao je financijska izvješća 16 tvrtki za istraživanje i proizvodnju koje su javno trgovale i ustanovili da su od 2006. do 2014. potrošili više od 80 milijardi dolara od prodaje naftnih derivata.
Ključni razlog za užasne financijske rezultate jest činjenica da bušotine pokazuju strmi pad: količina nafte koju proizvode u drugoj godini drastično je manja od iznosa proizvedene u prvoj godini. Prema procjeni ekonomista u Saveznoj rezidenciji Kansas Cityja, proizvodnja u prosječnoj bušotini u Bakkenu - ključnom području za škriljce u Sjevernoj Dakoti - padne za 69 posto u prvoj godini i više od 85 posto u prve tri godine.
Konvencionalna bušotina može smanjiti količinu nafte oko 10 posto godišnje. Da bi nastavile rasti, bušotine na kojima se nafta dobiva frakcijom svake godine im je potrebna ogromna investicija da bi se nadoknadio pad prihoda iz prethodnih godina.
Amir Azar, kolega iz Columbia University Centra o globalnoj energetskoj politici, izračunao je da je neto dug industrije u 2015. godini iznosio 200 milijardi dolara, što je 300 posto više nego 2005. godine. Međutim, kamatni rashodi porasli su na pola stope duga jer su kamatne stope pale. Dr. Azar smatra da su superniske kamate nakon krize bile "pravi katalizator revolucije škriljca".
Frakcija je tako krhka industrija da nije teško napustiti ju. Saudijskoj Arabiji gotovo je uspjelo to učiniti 2014. godine, kada su ministri nafte iz OPEC-a odlučili da neće smanjiti proizvodnju kako bi održali pad cijene nafte. To je vidio kao pokušaj Saudijaca da potkopaju proizvodnju nafte iz škriljavca, rezanje cijena ispod točke isplativosti američkih proizvođača. Do sredine 2016. američka proizvodnja nafte pala je za gotovo milijun barela dnevno, a oko 150 tvrtki za naftu i plin je bankrotiralo.
Smrt Aubreyja McClendona, bivšeg izvršnog direktora Chesapeakea, u proljeće 2016. činilo se da je obilježio kraj ove industrije. 2. ožujka g. McClendon je umro u automobilskoj nesreći kad je automobilom dario u betonski most na Midwest Boulevardu u Oklahoma Cityju. Jurio je, nije vezao pojas, a nije uopće izgledalo da je pokušao izbjeći udar. Dan prije, federalna velika porota optužila je McClendona zbog kršenja zakona protiv trustova.
McClendon je nekad bio na popisu 134, na Forbesovoj listi 400 najbogatijih Amerikanaca, s procijenjenom neto vrijednošću od preko tri milijarde dolara. No, budući da je posudio mnogo novca i poslovne zajmove osigurao osobnim jamstvima, odvjetnici su se dvije godine nakon njegove smrti prepirali oko potraživanja njegove imovine, uključujući zajam od 465 milijuna dolara koje mu je dalo nekoliko tvrtki s Wall Streeta. Strvinarski fondovi su otkupili dug za manje od 50 centi na dolar, govore upućeni.
Ipak, to nije bio kraj. Fracking je bio elastičniji nego što bi se mislilo.U svojoj najnovijoj prognozi, Energy Information Administration predviđa da će proizvodnja sirove nafte u Sjedinjenim Državama u 2018. godini iznositi gotovo 10,6 milijuna barela dnevno i do 2023. doseći 12,1 milijun barela dnevno.
Glavni razlog za ponovno oživljavanje frackinga je područje Zapadnog Teksasa i jugoistočnog Novog Meksika poznatog kao Permian Basin. Nije bila tajna da je u Permi postojala nafta, koja je dosegla boom prije stotinjak godina. No, naftaši su mislili da su zalihe nestale sve dok se poduzetnici nisu oko 2010. počeli baviti frakcijom. Scott Sheffield, bivši glavni izvršni direktor Pioneerovih prirodnih resursa, rekao je da Permian može imati zalihu od oko 75 milijardi barela nafte, što je drugo najveće polje nakon Ghawara u Saudijskoj Arabiji.
Najuspješnije tvrtke, koje se često usredotočuju na Permian, sada zarađuju nešto novca. "Njihove stope povrata još uvijek su ispod razine koje će dugoročno održati industriju", kaže Brian Horey, koji upravlja Aurelian Managementom, ali "oni su uhvatili pozitivan trend".
Pa ipak, samo pet od 20 najboljih tvrtki koje se bore za proizvodnju uspjelo je generirati više gotovine nego što su potrošili u prvom tromjesečju 2018. Ako su tvrtke bile prisiljene živjeti unutar novčanog toka koje proizvode, američka nafta ne bi bila faktor u ostatku svijetu, govori jedan investitor.
Nije bilo samo ponovno otkriće Permiana koji je pomogao u ponovnom pokretanju naftnog buma nakon što ih je cijena gotovo ubila. Najvažniji čimbenik je onaj koji je prvi stvorio započeo bum. Godine 2017. svi koji se bave frakcijom nafte povećali su dug na 60 milijardi dolara, što je gotovo za 30 posto više od 2016. godine.
Kamatne stope su ostale niske, pomažući tvrtkama koje su se zaduživale da pokriju trošak posudbe. I mirovinski fondovi, koji trebaju visoke prinose za isplate mirovina, okrenuli su se hedge fondovima koji ulažu u dug uz visoke prinose, poput energetskih tvrtki.
Privatni dionički fondovi posvećeni prirodnim resursima u 2015. godini povećali su kapital za gotovo 70 milijardi dolara, a godinu dana kasnije az gotovo 100 milijardi dolara, tvrde SailingStone Capital Partners, investicijsko društvo usmjereno na energiju. Danas je 35 posto svih horizontalnih bušotina, kako frakcijske bušotine zovu naftaši, u rukama privatnih tvrtki.
Dugo su vremena javna tržišta vrednovala ove tvrtke ne na temelju profita, nego na temelju površina koje tvrtka posjeduje. Sve dok poduzeća mogu prodati dionice javnosti ili tvrtkama koje su već javne, svatko u lancu, od privatnih dioničara do rukovoditelja, može nastaviti zarađivati.
Sve to ipak podsjeća na dot-com mjehur krajem 1990-ih, kada su internetske tvrtke cijenjene po broju klikova i čitatelja koje su privukle, a ne na dobitima koje su ostvarile. Sve dok su investitori bili voljni vjerovati da nose dobit to je funkcioniralo, do trenutka kad više nije.
Ovih dana, retorika "energetske neovisnosti", što znači da Amerika više ne ovisi o bilo kojem drugom proizvođaču nafte, čak ni Saudijskoj Arabiji, kao ni o zemljama OPEC-a, u savršenom je skladu s "Napraviti opet veliku Ameriku". Ali retorika ne proizvodi dobit, i većina stvari koje su ekonomski neodržive, od afere s dot-com, preko gubitka novca od hipoteka, na kraju dolaze na naplatu.