Predizborna kampanja obično je vrijeme u kojem političari, neovisno o opciji kojoj pripadaju, ali i neovisno i o zemlji iz koje dolaze, zorno pokazuju koliko slabo poznaju svijet oko sebe kojim kroz svoj politički angažman pokušavaju vladati. Dio HDZ-ovog predizbornog programa koji se tiče uspostavljanja web booking portala privatnog smještaja s provizijom od 5% neke je konsternirala a druge dobro nasmijala. 

Međutim, stavimo li tu točku programa u kontekst pokušaja privlačenja glasova, postaje sasvim jasno da je riječ o pokušaju dodvoravanja nemaloj skupini birača kojih bi se ova stavka programa mogla ticati. Procjenjuje se da u Hrvatskoj posluje oko 100.000 privatnih iznajmljivača, koji zajedno raspolažu smještajnim kapacitetom nešto manjim od 700.000 kreveta. Pomnožimo li to s prosječnom veličinom kućanstva u Hrvatskoj, koja iznosi 2,8 članova, dolazimo do okvirno 280.000 pojedinaca, što iznosi oko 7,7% broja registriranih birača. 

U trenutnom rasporedu političkih snaga taj postotak se čini ogromnim te pokušaj dubljeg grabljenja u taj dio biračkog bazena čini se racionalnom taktikom. Privatni iznajmljivači već tehnički imaju preferencijalni porezni tretman, pa smanjenje poreznog opterećenja nije nešto što bi im vladajuća stranka mogla ponuditi kao što to može nuditi radnicima ili poduzetnicima, već im obećava izgradnju web infrastrukture za booking, gdje će provizija biti 5%, a ne u rangu 10-20%, koliko naplaćuju globalni servisi poput Airbnb-a ili Bookinga. 

Identičnu je mjeru predložila i francuska vlada, koja bi bila dio plana oporavka turističkog sektora od utjecaja pandemije, gdje vladina posebna agencija za investicije, uz podršku turističkih kompanija, obećava izgradnju infrastrukture za booking “za koju će trebati velik broj mjeseci da se izgradi”.

Iz toga je razvidno da pandemija glupih ideja tek počinje i da nije lokalnoga karaktera. Kako je onda moguće da europski političari a i poneki hrvatski, koji često nisu ni neobrazovani, niti glupi pojedinci dobiju tako glupe ideje? Politika, poput visokog managementa, djelatnost je gdje se često javlja tzv.grupno mišljenje(eng.groupthink). 

To je psihološki fenomen koji se događa u grupi ljudi gdje želja za harmoničnim odnosima i konformizmom unutar grupe rezultira disfunkcionalnim i iracionalnim donošenjem odluka. Kad to uparite s paralelnim svemirom birokracije u kojem neki političari provedu većinu svoje profesionalne karijere, vrlo lako dođete do razine apsurda dostojne stand-up komedije. 

Vjerojatno najbolji primjer takve vrste jest propali europski projekt pretencioznog latinskog naziva Quaero, koji je pokrenut na zajedničku inicijativu tadašnjeg francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca i njemačkoga kancelara Gerharda Schrödera još 2005. godine. Quaero je trebao razviti alate koji bi služili tekstualnom i slikovnom te multimedijskom pretraživanju interneta i pozicionirati se kao rivali američkom Googleu. Konzorcij koji je trebao provesti projekt sadržavao je nemalen broj francuskih kompanija, istraživačkih instituta i nekoliko vrhunskih njemačkih tehničkih sveučilišta. 

Naravno, od toga na kraju nije bilo ništa jer su Microsoft i Google već toliko investirali u istraživanje i razvoj da se skoro stotinu milijuna eura, koliko je Europska komisija dotirala Francuskoj za projekt, činilo kao nečiji džeparac. Još je smješnije to što je takva vrsta potpore evidentno namijenjena narušavanju tržišne utakmice bila odobrena od strane regulatora koji je, citiram, “bio uvjeren da će pozitivni efekti istraživanja nadmašiti tržišne distorzije koje bi financiranje i razvoj Quaera mogli stvoriti”. 

Umjesto izmišljanja tople vode, fokus političara, ali i regulatora, trebao bi se preseliti na probleme koje proliferacija online platformi kao što su Booking.com i Airbnb potencijalno uzrokuje. Tvrtke koje na globalnom tržištu nastupaju kao organizatori tržišta (kao što su to, primjerice, Amazon, eBay ili AliExpress) posredstvom su interneta uspjele provesti deintermedijaciju, odnosno uklanjanje posrednika između proizvođača i kupaca, što je za potonje snizilo cijene, a prodavačima često i erodiralo marže. 

Takve tvrtke zbog svoje financijske snage često imaju na raspolaganju ne samo kapital nego i izvanredne ljudske resurse za inovaciju, što dodatno ojačava njihovu tržišnu poziciju te otežava ulazak konkurencije. Njihov se uspjeh bazira na nekoliko ključnih ekonomskih koncepata. Prvi je stvaranje pozitivne mrežne eksternalije; Bookingova infrastruktura time je vrednija što ima više onih koji smještaj oglašavaju i koji ga pretražuju. Ako vaš susjed oglašava svoj apartman na Bookingu, ekonomski racionalno je da i to napravite i vi. Na istim principima rastu i opstaju društvene mreže. 

Drugi je koncept cjenovne diskriminacije. Takve stranice raspolažu s ogromnom količinom podataka te mogu koristiti vrlo napredne algoritme određivanja cijena proučavajući navike svojih korisnika. Treći je koncept reputacije i međusobnog ocjenjivanja od strane korisnika i ponuditelja smještaja, što bitno ubrzava odstranjivanje loših iznajmitelja i loših gostiju s tržišta. 

Za izgradnju takve platforme Bookingu je trebalo skoro 25 godina, pa je iluzorno očekivati da će ijedna vlada igdje nešto slično izgraditi u jednom mandatu, pri tome garantirajući niže provizije od tržišnih i time narušavajući pravila tržišne utakmice koja sama nameće drugima! 

Međutim, činjenica je da de-intermedijacija povećava tržišnu moć postojećim platformama i da tu za regulatora svakako ima posla. Booking je tu već privukao pažnju francuske, talijanske i švedske agencije za zaštitu tržišnog natjecanja gdje je već prije pet godina morao pokazati da njihova cjenovna politika ne stvara poticaj prešutnom dogovoru o cijenama s drugim online platformama. 

Tu je i problem oporezivanja poslovanja digitalnih kompanija koje imaju sjedište u jednoj od članica EU ili izvan, a posluju na geografskom prostoru EU. Primjerice, istraživanja lijevih grupacija u Parlamentu EU pokazala su da je Booking.com od 2012. do 2016. uspio izbjeći plaćanje više od 700 milijuna eura poreza, što je bio i motiv da političari počnu razmatrati uvođenje posebnog poreza na digitalno poslovanje. 

Takvi porezi najviše bi pogađali američke tehnološke divove koje porez smatraju nepravednim jer oporezuje prihode a ne dobit, te se stvara bojazan da će u tom slučaju motivi za inoviranje biti bitno oslabljeni. 

Kompleksna tematika, a njen lokalni politički destilat je, naravno, komičan. U svakom slučaju, da i web portal zaživi i bude na razini kvalitete nečije srednjoškolske zadaće iz informatike, to će biti više od onoga što su Europljanima u digitalno naslijeđe ostavile često hvaljene političke veličine kao što su Chirac i Schröder.