Privatni otoci su uobičajena stvar u zapadnom svijetu. Primjerice, britanski milijarder Richard Branson vlasnik je otoka Necker na Bahamima kojeg iznajmljuje u terminima kada on nije tamo. 

S druge strane, u Hrvatskoj su još uvijek samo rijetki otoci u privatnom vlasništvu. Prema nekim procjenama, gotovo 85% svih hrvatskih otoka u državnom je vlasništvu i nisu na prodaju. 

Pravo državnog prvokupa dodatno otežava privatno vlasništvo nad otocima i njihovu prodaju. Naime, država ima pravo kupiti bilo koji otok za kojeg kupac i prodavača dogovore cijenu i to po cijeni koju već dogovore. Tek nakon što općina, županija i država odluče da neće kupiti otok, dopušteno je vlasnicima prodati ga zainteresiranim kupcima. Svaka od razina državne uprave ima po trideset dana da odgovori na ponuđenu cijenu kupovine nekretnine. Osim toga, Zakonom o malim otocima propisano je točno koje otoke je moguće kupiti i prodati.

Obalni pojas, dio otoka uz samu obalu gdje je pristup dozvoljen svima, određuje služba koja se bavi pomorskim dobrom. Ako novi vlasnik želi zabraniti kupanje posjetiteljima na obali njegovog otoka ne preostaje mu ništa osim traženja koncesije od lokalne i državne uprave. Država može dodijeliti koncesiju na razdoblje do 99 godina i u tom vremenu novi vlasnik može imati potpunu privatnost na vlastitom otoku. 

Povrh svega nabrojanog, urbanistički planovi ne dozvoljavaju novu gradnju na malim otocima. Budući na velikoj većini takvih otoka ne postoji nikakva infrastruktura, a tek rijetki imaju neke građevine, razumljivo je zašto nitko ne želi kupiti otok kojeg ne smije modernizirati. 

Početkom pristupnih pregovora o ulasku Hrvatske u EU pojavile su se glasine da će stranci pokupovati sve otoke i zemljište, ali i nakon ulaska Hrvatske u Uniju do toga nije došlo. Do sad je prodano samo pet otočića u posljednjih četrnaest godina. 

Među prvima prodana je Smokvica kod Primoštena za 9 milijuna kuna i to davne 2002. godine. Nešto prije toga, 2000. godine, prodani su otoci Frašker i Fraškić ruskom tajkunu Vladimiru Jevtušenkovu za oko milijun eura.

Bez obzira na sve pravne prepreke, neke agencije za prodaju nekretnina nude i hrvatske otoke. Cijene imaju velike varijacije, pa je moguće naći otoke po cijeni od 11 eura po kvadratnom metru do čak 70 eura po kvadratu. Sve ovisno o razini izgrađenosti i lokaciji. Primjerice, otok u kornatskom arhipelagu u blizini otoka Žut prodaje se za čak 4.950.000 eura. Iako je cijena tek 11 eura po kvadratu, otok se rasprostire na 450.000 kvadratnih metara i zbog toga postiže tako visoku ukupnu cijenu.

Neimenovani otok u središnjoj Dalmaciji prodaje se za milijun i pol eura, ali zato se proteže ne nešto više 35.000 kvadratnih metara. Oglas za prodaju tog otoka posebno naglašava da je površina obalnog pojasa oko 10 tisuća kvadratnih metara.

Grčka, zemlja također bogata otocima, s druge strane dopušta izgradnju na određenim otocima. Otok Omfori prodaje se za pedesetak milijuna eura, a proteže se na 1.112 hektara. Prema urbanističkim planovima na otoku je dozvoljena gradnja na 20 posto površine otoka. Ukoliko je kupac neki ozbiljan investitor, grčke su vlasti spremne dozvoliti gradnju na većem prostoru. Trenutačno na otoku postoji samo jedna kuća.