Sve je počelo još 1998, pokušajem izrade liste zemalja čije porezno zakonodavstvo nije odgovaralo pravilima fer natjecanja – organizacija industrijskih zemalja OECD je tako počela borbu protiv poreznih oaza. Odmah su se usprotivile članice OECD-a Švicarska, Austrija, Belgija i Luksemburg. Te države su smatrale da je ugrožena bankarska tajna, ali su - nakon što su zahtjevi malo ublaženi – ipak malo popustile.

Kada su 2005. donesene Europske smjernice o oporezivanju kamata, te četiri zemlje su se ponovno pobunile jer nisu htjele slati podatke o svojim klijentima državama iz kojih njihovi klijenti dolaze. Umjesto transfera podataka, pronađeno je alternativno rješenje – uvođenje izvornog poreza na kapitalnu dobit. Ali, transferi podataka nisu na taj način postali transparentniji.

Pritisak nakon financijske krize

Tek nakon međunarodne financijske krize u siječnju 2009. je nastala nova dinamika u natezanju oko zajedničkih pravila u borbi protiv utaje poreza. Javnim blagajnama je bio potreban dodatan novac, jer su bile opterećene troškovima spašavanja banaka. Zbog prijetnje da će biti formirana nova „crna lista“ zemalja koje ne surađuju, europske države koje su na glasu kao porezne oaze, poput Linhenštajna Andore ili Monaca, odlučile su malo ublažiti odredbe o bankarskoj tajni.

29. listopada 2014., 51 država ja praktički ukinula bankarsku tajnu. One su potpisale sporazum koji se temelji na standardima OECD-a. Još sto zemalja je pozdravilo nove mjere, iako nisu potpisale sporazum. U potpisnike spadaju i važni financijski centri poput Švicarske, Linhenštajna i Singapura, kao i različiti otoci Karipskog otočja koje je uvijek bilo otvoreno prema offshore kompanijama.

Panama i SAD ne sudjeluju

Ni Panama ni SAD nisu prihvatile standarde OECD-a. 

"Panama je u početku bila spremna sudjelovati", piše njemački Spigelel citirajuću poznato poreznog stručnjaka.

"No, predomislili su se kada su vidjeli da SAD ne želi potpisati sporazum. Amerikanci doduše oštro postupaju protiv utaje poreza, koja im nanosi veliku štetu", navodi Spiegel. 

Ali, i u američkim saveznim državama Delawareu i Nevadi brojne offshore kompanije imaju svoja sjedišta.

Potpisnici sporazuma su se obvezali da će se međusobno informirati o računima koje privatne osobe imaju u inozemstvu. Automatska razmjena podataka bi porezkim vlastima trebala olakšati kontrolu odljeva novca u inozemstvo i borbu protiv 'poreznih bjegunaca'.

Razmjena podataka i informacija

Banke i druge financijske ustanove ubuduće moraju svojim zemljama prijaviti informacije o kamatama, dividendama, stanju na računima i dobiti od prodaje financijskog udjela – kada je riječ o osobama koje žive u inozemstvu.

Sporazum regulira i prava i obveze u slučaju da iz neke druge zemlje stigne upit – a odgovor na taj upit više se ne može izbjegavati pozivanjem na činjenicu da se informacije nalaze u posjedu neke banke. Novo pravilo se odnosi na račune otvorene od siječnja 2016. Od rujna2017., države će moći međusobno razmjenjivati odgovarajuće podatke.

Zatvaranje poreznih rupa

U međuvremenu je aktiviran i akcijski plan vodećih industrijskih nacija o zatvaranju rupa u poreznim odredbama za međunarodne kompanije. Sredinom siječnja, predstavnici više od 30 država su potpisali prvi detaljni sporazum o tom pitanju. Prema tom sporazumu, međunarodno aktivne tvrtke bi trebale podnositi izvještaje o poslovanju i stečenoj dobiti. Cilj je da se kompanije u svim zemljama primjereno oporezuju. I ovaj koncept je razradila OECD.

OECD je to nazvala kamenom temeljcem u provođenju takozvane inicijative BEPS. Riječ je o borbi protiv raspoređivanja dobiti tvrtki na manje firme smještene u inozemstvu. Tako je primjerice Googleeu uspjelo osloboditi se plaćanja poreza na ukupnu dobit, jer je odgovarajuća prava prenio na manje firme koje je smjestio na Bermuda, u Irsku i Nizozemsku.

G20 sudjeluje u svemu

Na samitu G20 u Antaliji, donesen je i akcijski plan protiv takve prakse. Tražene izvještaje o pojedinim zemljama bi trebale pisati krovne kompanije u zemlji u kojoj se nalazi njihovo glavno sjedište. Izvještaj se tada šalje poreznim vlastima – mada nije predviđeno da se izvještaj i objavi. No, te izvještaje moraju podnositi samo kompanije koje imaju svoje tvrtke u inozemstvu i čija je dobit veća od 750 milijuna eura. 

Od ljeta 2015. na snazi je i četvrta smjernica Europske unije o pranju novca, koja bi trebala otežati financiranje terorizma i poslove „na crno“. Za to je potrebno imati precizne i aktualne podatke o osobama koje posjeduju bankovne račune. Da bi se smanjio rizik od pranja novca, njemačko ministarstvo financija provjerava i mogućnost ograničavanja plaćanja gotovinom – što je tema o kojoj se u Njemačkoj žestoko raspravlja, prije svega zbog bitnog smanjivanja zaštite privatnih podataka.

(Deutsche Welle/Newsweek)