Sreo sam prvog zadovoljnog Cammeovog taksista. Prije njega, svi su nešto gunđali, a ovaj je baš zadovoljan. Doduše, on nije samo vozač nego čovjek koji ne očekuje da mu drugi naprave život, Cammeov partner koji je prvo našao rekao bih fantastičnu nišu – svi njegovi auti imaju dječju sjedalicu, neki i dvije – a onda je počeo zapošljavati druge. Međutim, nakon što me oduševio pričajući mi kako se taksiranjem može zaraditi sedam tisuća kuna mjesečno, i više, kako je zbog dječjih sjedalica brzo stekao vjerne klijente koji zovu samo njega – to nikad nije samo jedna vožnja nego tamo i natrag, odmah dvije – gotovo me zaprepastio rekavši da je Hrvatska počela uvoziti radnu snagu i za taksiranje. U ovom mu trenutku najviše smeta što predugo čeka radne dozvole za vozače, ali na stranu sad to.

Hobistički se baveći knjigama, odavno sam osvijestio što mi je prvi rekao osnivač Planet Arta, kazališta koje devedeset posto prihoda ostvaruje prodajom ulaznica, Marko Torjanac, da je Hrvatska izgubila od tristo do četiristo tisuća kupaca kulture, ljudi koji su umjesto da kod kuće budu srednja ili viša srednja klasa otišli ili liječiti ljude, programirati ili konobariti u Irsku, Njemačku, Kanadu. Svi mi koji pokušavamo prodati nešto više od kredita, telekomunikacija, odjeće, kruha i mlijeka... ostali smo bez tristo do četiristo tisuća kupaca, nazovimo to, nadgradnje. Ali u mjehuriću u kojem zapravo uživam život zaposlenika 24sata i Expressa ošinulo me da Hrvatska, daleko od BDP-a po glavi koje imaju Njemačka ili Britanija, nemajući kupovnu moć njihovih ljudi postaje zemlja u kojoj će sve više radnika ovdje dolaziti nešto zaraditi, a ostatak nastojati ne potrošiti da bi mogli poslati rodbini u daleke zemlje.

Skoro kao udarac u pleksus ošinulo me da – savjet ne tražim, niti bih ga dao – što se investiranja u publicistiku tiče, morat ću pronaći naslove zanimljive ljudima koji ne pitaju koliko knjiga košta i onome što je od srednje klase ostalo. Razgovor s taksistom zapravo mi je otkrio zašto je doslovce četiri petine klikova na moju posljednju reklamu za knjige otpalo na ljude starije od 45 godina. Izgleda da ćemo se mi koji prodajemo tekst na hrvatskom, osim tko ima lovu za taj tekst, morati pitati i koliko uopće ljudi u Hrvatskoj govori hrvatski, da bi taj tekst čitali.