Politička utakmica zadnjih se tjedana ipak seli na teren na kojemu se trebala odvijati već odavno - to je područje ekonomije. Zoran Milanović shvatio je da je to jedino područje na kojemu može osvojiti bodove koji bi mu jamčili “prezimljavanje u Europi”. Iz nimalo diskretnih istupa njegovih ljudi, čini se da slijedi frontalni udar na banke. 

Operacija se zove Robin Hood: Milanović želi napasti bogate da bi pomogao siromašnima, a jedina stvar koja izaziva čuđenje jest da to lijeva vlada radi na kraju mandata a ne na početku, i da joj je to slamka spasa a ne temeljna agenda...

Ministar financija Boris Lalovac opovrgnuo je ovog tjedna da je u sukobu s guvernerom HNB-a Borisom Vujčićem, što u prijevodu na normalan jezik znači da je Lalovac otpočeo majku svih bitaka s guvernerom, koji sebe očito doživljava više kao moralni autoritet nego kao šefa regulatorne institucije.

On, naime, šalje apele, smatra, upozorava, tvrdi i podvlači, umjesto da predlaže i donosi mjere. Ukratko, guverner Vujčić podsjeća na policajca koji, gledajući napad na banku, u falsetu viče: “Pljačkaaa”.

"Nisam u skobu s guvernerom, samo tražim odgovore od njega", rekao je za HRT Boris Lalovac pa, ljut kao ris, dodao:

"Nije dovoljno građanima samo uputiti upozorenja, treba ih zaštititi zakonskim aktima... Rizik kamatne stope, valutni rizik, ne smije biti samo na teret građanima", istaknuo je.

Lalovac je gurvernera pitao kako je moguće da su milijarde kredita davane tvrtkama s prihodima od samo 100 kuna. Takav udar Vlade na banke dosad nismo čuli.

"Bankari rade problem oko 300 milijuna kuna troška u vezi s problemom sa švicarcima, dok su s druge strane tvrtkama s po 100 kuna prihoda dale 6 milijardi kuna", rekao je Lalovac i dodao:

"Vidjet ćemo ubrzo da su banke od 2008. do 2013. zaradile silne milijarde, i mi nismo protiv toga, ali problem su građani koji uredno plaćaju svoje kredite u ovoj situaciji, a kamate su im tri puta više nego u Austriji ili Italiji, što je nedopustivo. Ne želim rat, ali želim govoriti na temelju brojeva...

Dok Vlada napada banke, oporba napada Vladinu proračunsku politiku. Sadašnje stanje dr. Željko Lovrinčević ispravno je nazvao “fiskalni raspašoj”. Riječ je o činjenici da je državni deficit narastao na 19 milijardi kuna. 

Dijelom je tako zbog nove metodologije izračuna (po njoj, deficit vlade Jadranke Kosor bio bi još veći, 25 milijardi kuna. No tada se drukčije računalo). Željko Lovrinčević tvrdi da je Hrvatska potpuno izgubila kontrolu nad javnim financijama. 

Vlada se po Lovrinčeviću opet bavila kreativnim knjgovodstvom umjesto potrebnih dubokih zahvata. Iz javnih poduzeća su izvukli dobit kako bi smanjili deficit, pa su javna poduzeća ostala bez mogućnosti investiranja. 

Ključ reformi je, po Lovrinčeviću, restrukturiranje javnih poduzeća, no od toga na kraju mandata neće biti ništa. Izgubljene su tri i pol godine, bačene niz rijeku. Javni je dug 300 milijardi kuna, pa se štipanjem na sitnijim stavkama ništa bitno ne može izmijeniti. 

Za razliku od cijele Europe, čak i Grčke, nama raste čak i primarni deficit - to je deficit bez troška kamata. 

“U najgore vrijeme vladavine Ive Sanadera imali smo oko 3 posto primarnog suficita”, rekao je Lovrinćević u jednom intervjuu. “Da Europska središnja banka nije uradila ovo s puštanjem likvidnosti, mi bismo danas bili na kamatama od preko 7 posto, a tu dolazi do rušenja sustava”. 

Po Lovrinčeviću, samo su dva moguća ishoda: vrlo je vjerojatan bankrot javnih financija, a druga opcija je radikalno provođenje reformi, ali ova vlada očito to ne može. 

“Kad zemlja bankrotira, dolazi do dubinskih potresa. Velike, moće tvrtke koje su se do jučer činile neuništivima, prestaju s radom; policija prestaje raditi, u trgovinama nestaje hrane, poštari prestanu raznositi poštu, mirovine prestanu dolaziti na račun, banke zatvaraju vrata a bankari s ušteđevinama građana bježe iz zemlje...”

Tako su zapadne novine opisale posljedice strašnog argentinskog bankrota iz 1999. On je uzrokovao pad vlade, nemire, nasilje, kaos. Bogati Argentinci kupili su zlato, strane dionice, iznijeli novac iz zemlje i pretvorili ga u čvrstu valutu. Oni koji su utočište tražili u zemlji i nekretninama pogriješili su.

Njihova je vrijednost nakon sloma strmoglavo pala... Što nam se može dogoditi? Grčki scenarij je jedan, argentinski drugi. Velika je vjerojatnost da će ova vlada dogurati do izbora bez sloma, a onda sve prepustiti drugoj. 

Karamarko tad može početi reforme i pozvati u pomoć MMF, od kojeg će dobiti jeftinije zajmove. U svakom slučaju, Lovrinčević je u pravu kad kaže da će Hrvatska imati još jednu šansu.