Izlaskom iz agrara, Fortenova grupa započela je strateški zaokret u poslovanju s fokusom na djelatnosti i usluge koje nisu izravno vezane uz primarnu proizvodnju i preradu. Budući da je PIK u velikoj mjeri naslonjen upravo na poljoprivrednu proiz-vodnju, prirodna je bila naša odluka da za tu kompaniju pronađemo drugog vlas-nika, rekao je danas Fabris Peruško, član Upravnog odbora i glavni izvršni direktor Fortenova grupe, nakon što je objavljeno da je BOSQUAR Invest grupa predala u četvrtak obvezujuću ponudu Fortenova grupi za namjeravano preuzimanje 100-postotnog udjela u PIK Vrbovcu, koju je Fortenova i prihvatila.    

Danas najveći proizvođač mesa i mesnih prerađevina u zemlji nastao je na temeljima Tvornice za preradbu mesa Predović koju je u Gjurgjištu (Đurđište, Đurište; danas šire područje Vrbovca) osnovao poduzetnik Đuro Predović 1928., šest godina nakon što je registrirao Trgovinu živim i zaklanim blagom Predović d. d.

Trgovačka centrala Žumberčana u Zagrebu nalazila se na Vrhovcu br. 10., gdje je počeo raditi i Đuro Predović, utemeljitelj mesne industrije u Gjurgjištu (Đurđišću, Đurištu) kraj Vrbovca. Vrbovec, na glavnoj pruzi Budimpešta - Zagreb – Rijeka, dobio je 1870. utovarnu stanicu za stoku. Drohobeczky je od toga svakako imao koristi. Još 1913. godine on se ubrajao među najjače porezne obveznike u Županiji, te je te godine plaćao porez od 8676 kruna, dakle više od Kiepacha koji je plaćao samo 5940 kruna.12 Glavno mjesto sabiranja stoke i robe bilo je u Gjurgjištu. Dobro Werbowez na kojem se nalazio marof ili salaš Gjurgjište pripadalo je početkom 16. stoljeća Tomi Erdödyju, a do kraja 17. stoljeća je posjed Zrinskih. Kasnije je mijenjalo vlasnike, a Gjurgjište se spominje kao posebni marof tek 1903. godine. Ono je postalo centar sabiranja stoke i prerade te prodaje u inozemstvu po kurentnim cijenama uz dodatnu vrijednost kakvu su ostvarivale i tvornice Gavrilović u Petrinji i Rabus u Sesvetama od 1905. godine, piše u javno dostupnom izvornom znanstvenom radu Mire Kolar-Dimitrijević. 

Područje oko Križevaca raspolagalo je kvalitetnim govedom i ta kakvoća je utjecala na izvoz. Predović je puno kupovao i po Sloveniji krupna goveda. Imao je firmu protokoliranu i u Ljubljani, a izvozio je meso u Milano i Bolonju gdje mu je konkurirala zaprešićka tvornica, stoji u radu. Predović, koji je inače bio grkokatolik, nije bio blag poslodavac, te su u tvornici u Gjurgjišću izbijali česti tarifni pokreti i štrajkovi. Naime, zbog velikih narudžbi iz Njemačke, što je pojačano poslije 1934. kada je sklopljen trgovački ugovor s Hitlerovom Njemačkom, Predović je polovinom 1934. produžio radno vrijeme svojih radnika na 12 do 14 sati, pa je morao intervenirati S. Vereš koji je vodio povjereništvo Radničke komore za Hrvatsku i Slavoniju u Križevcima. (...) Usprkos globi, radni odnosi u firmi nisu se mijenjali ni tijekom 1935. i 200 radnika je radilo više od deset sati, jer su svakodnevno stizale narudžbe za isporuku mesa iz Njemačke koje je sistemom kliringa uzimalo svu raspoloživu robu koju je Predović u svojoj firmi mogao proizvesti. Predoviću je izvoz robe u Njemačku omogućio vrlo povoljno poslovanje, te je 1935. darovao građevni materijal za gradnju kapelice Krista Kralja u Luki, a zajedno sa suprugom Anom donirao je za kapelicu i oltar sv. Jurja i sv. Ane. Predović je već 1935. počeo graditi novu tvornicu za proizvodnju seruma i preradu mesa Vetserum kraj Beograda na Zemunskom polju, uloživši u taj posao 8,280.600 dinara. Tvornica je imala i vlastitu eksportnu klaonicu mesa, a proizvodila je oko 50.000 litara seruma protiv svinjske kuge i razne druge vakcine koje su bile izvanredno važne za stočarstvo i svinjogojstvo. (...) Komisija koja je dobila zadatak pregledati tvornicu 23. srpnja 1938. saznala je da u Zavodu za proizvodnju seruma rade uglavnom djeca ispod 18 godina deset do 14 sati dnevno uz dnevnu zaradu 12 do 18 dinara jer tako zahtijeva posao. Za sve ove prekršaje, jer firma Predović nije obrtno već industrijsko poduzeće koje se treba držati osamsatnog radnog vremena, tvornica je kažnjena sa svega tisuću dinara globe.45 Nezadovoljan ovako malom kaznom Ivan Šantek se svom snagom okomio na Predovićevu tvornicu u Gjurgjištu, koju je u međuvremenu preuzeo sin Đuro mlađi, a otac Đuro st. se povukao u Zagreb na Gvozd, gdje je imao kuću, ali i poslovni ured u Vrhovčevoj br. 10. (...) Đuro Predović bio je 22. travnja 1940. izabran u palači burze za zamjenika komorskom vijećniku Industrijske komore Antunu Thüru, ravnatelju Zagrebačkog paromlina, te je očito pripadao među industrijsku elitu Hrvatske. (...) S nastankom Nezavisne Države Hrvatske tvornica Predović je 1. lipnja 1941. smanjila rad; na dva sajma nisu kupili živih svinja, 20 radnika je poslano na neplaćeni dopust te je tvornica ostala na svega 35 radnika. Naime, zbog zamjene novca ljudi više nisu imali povjerenje u novi novac pa su četiri druge tvornice za preradu mesa preuzele dominaciju, a Predović je zbog svoje nacionalnosti bio dobrim djelom diskriminiran. Predović je još u svibnju 1941. najavio zatvaranje tvornice, ali to ipak nije učinio, već je 23. lipnja stavio tvornicu u puni pogon jer je cijena prerađenim mesnim proizvodima poskočila za 250-300 %, pa je rad bio isplativ i radnicima su povišene satnice za 13 % pozivom na skupoću. Bez konzultacije s radnicima radno je vrijeme produženo u rujnu 1941. na 18 sati, za što je Predović dobio dozvolu Ministarstva za obrt, veleobrt i trgovinu, a plaća se na tjedan kretala između 120 i 150 kuna. (...) 

Ponedjeljak - bezmesni dan

Na sjednici od 2. rujna zaključeno je da je osiguranje dovoljnih količina mesa i masti jedno od najkrupnijih pitanja prehrane. Već je 4. lipnja osnovana Zajednica za promet stokom i stočnim proizvodima. Određeno je da se tovljene svinje kupuju po točno određenoj cijeni a ako kupnja ne bi uspjela trebalo ih je uz pomoć nadležnih vlasti izvlastiti i onda podijeliti tvornicama suhomesnate robe u Zagrebu, Sesvetama, Vrbovcu i Petrinju, a 15 % tako dobivene masti stavit će se odmah na raspolaganje vojsci. Klanje odojaka kao i svinja do 100 kg je zabranjeno, osim ako se radi o bolesnim životinjama. Ministarstvo Seljačkog gospodarstva i Ministarstvo Obrta, Veleobrta i trgovine ovlašteno je da zaplijeni u tvornicama suhomesnate robe u Zaprešiću i Šidu cjelokupnu količinu masti, svježe, soljene i sušene slanine kao i sve ostale suhomesnate proizvode, a osim toga svaki ponedjeljak je uveden kao novi bezmesni dan.

Cijelo područje bilo poznato po uzgoju stoke, posebice svinja, što je bila dobra polazna osnova za takvu vrstu industrije. Tijekom 1930-ih tvornica je prerasla u kombinat koji se osim klanjem i preradbom mesa bavio i proizvodnjom suhomesnatih proizvoda i imunoseruma, a kao sporedna poduzeća radile su ciglana i pilana. Godine 1938. zapošljavao je 160 radnika, piše Hrvatska tehnička enciklopedija.

Nakon uspostave NDH 1941. tvornica je dospjela pod državnu upravu te je radila do 1943., kada su u partizanskom napadu uništeni strojevi.

Moslavački odred dobio je zadatak uništiti tvornicu Predović (Đurđišće) u kojoj je bilo 50 domobrana. Napad na žandarmerijsku stanicu samo je djelomično uspio. No napadom na tvornicu Predović je zarobljeno 4 puškomitraljeza, 32 mauzera i 35 domobrana, ali i izvezeno na oslobođeni teritorij 143 kola usoljene slanine, šunke i masti, poklanih svinja i drugog. Osim toga, na željezničkoj stanici, koja je zapaljena, zarobljeno je 110 kola šećera. Uništenjem strojeva u tvornici Predović dalji rad tvornice je onemogućen.86 Podaci o broju onih koji su čuvali tvornicu nisu identični i general Dragojlov u ime zapovjedništva glavnog stožera domobranstva izvijestio je da su se 40 domobrana koji su trebali čuvati tvornicu Predović razbježala, te da su partizani popalili i mlin i pilanu i željezničku stanicu, a tvornicu opljačkali, stoji u znanstvenom radu Mire Kolar-Dimitrijević. 

Sve do kraja rata služila je kao sabiralište poljoprivrednih i stočarskih sirovina. Nakon rata nacionalizirana je, a Đuro Predović izbjegao je u Argentinu. Tamo je ponovno pokušavao pokrenuti industriju mesa, ali nije uspio. Već 1946. vlasti NR Hrvatske uložile su u obnovu tvornice, nakon čega je započela proizvoditi za državne potrebe pod nazivom Industrija mesnih proizvoda. Godine 1959. ušla je u sastav poduzeća Sljeme iz Sesveta, a od 1962. počela je raditi pod nazivom PIK Vrbovec, mesna industrija. Od sredine 1970-ih bila je ustrojena kao SOUR s nekoliko RO-a i više OOUR-a unutar njih. Tada je započela izvoziti mesne prerađevine u Europu i Ameriku. Godine 1980. u njezinu je sastavu osnovana svinjogojska farma, a 1985. govedarska. Početkom 1980-ih zapošljavala je približno 1200 radnika, a taj je broj narastao 1991. na više od 2000 zaposlenih.

Od 1992. poduzeće je nastavilo djelovati kao dioničko društvo u većinskom vlasništvu malih dioničara. Nova tvornica za preradbu mesa otvorena je 1995. Od 2001. većinski vlasnik društva postala je Republika Hrvatska. Godine 2003. ušlo je u postupak privatizacije, a 2005. postalo je dio koncerna Agrokor. U tom je razdoblju proizvodnja znatno povećana (2005. iznosila je 24 000 t mesa, a 2007. 46 500 t), a poduzeće je započelo proizvoditi i mesne proizvode s robnom markom Sljeme. Godine 2009. puštena je u pogon nova tvornica svježega mesa, a 2012. započeli su s radom novi pogoni za proizvodnju trajnih kobasica, za narezivanje i pakiranje narezaka te skladište gotove robe.

Godine 2018. poduzeće je zapošljavalo 1757 radnika. Od 2019. bilo je u vlasništvu Fortenova grupe te poslovalo pod današnjim imenom. Proizvodi svježe i smrznuto svinjsko i juneće meso, suhomesnate proizvode, mesne konzerve, masnoće životinjskoga podrijetla i druge mesne prerađevine, te se bavi stočarskim uzgojem. Izvozi oko 10 posto svoje proizvodnje, piše Hrvatska tehnička enciklopedija. 

Ključni događaji u povijesti PIK-a Vrbovec:

1928.: Đuro Predović osniva tvornicu suhomesnate robe s klaonicom u Vrbovcu, kraju poznatom po uzgoju stoke.
1946.: Tvornica je nacionalizirana.
1959.: PIK Vrbovec ulazi u sastav poduzeća Sljeme iz Sesveta.
1961./1962.: Osniva se novo poduzeće pod današnjim imenom PIK Vrbovec, mesna industrija.
2005.: PIK Vrbovec ulazi u sastav koncerna Agrokor, čime započinje intenzivna modernizacija i razvoj. Poljoprivredno-industrijski kombinat Vrbovec u narednim desetljećima tvrtka značajno širi svoje kapacitete i postaje važan opskrbljivač na tržištu bivše države.