Kad je Tom Wainwright postao dopisnik The Economista iz Meksika 2010. godine, otkrio je da piše o najvećim poslovima u zemlji, bez obzira na to čime se bavili.

"Shvatio sam da jedan dan pišem o automobilskoj industriji, a drugi tjedan o poslovanju narkokartela. A ubrzo sam uvidio da su te dvije stvari sličnije nego što bi ljudi pomislili na prvi pogled."

Tijekom tri godine koje je proveo u Meksiku, Srednjoj i Južnoj Americi, Wainwright je otkrio da karteli koji kontroliraju trgovinu drogom u tim regijama koriste poslovne modele iznenađujuće nalik onima velikih trgovačkih lanaca i franšiza.

Primjerice, imaju ekskluzivne veze sa svojim dobavljačima (farmerima koji uzgajaju koku) koje im omogućavaju da održavaju stabilnu cijenu kokaina, čak i kad proizvodnja bilježi pad.

"Teorija je da karteli u tom području imaju ono što ekonomisti prozivaju monosponom, tj. poseban oblik monopola. To mi je zvučalo nevjerojatno, jer ljudi često isto govore za Wal-Mart."

Od svoje nove knjige "Narconomics", Wainwright je napravio svojevrsni priručnik za narkobosseve, ali i za one koji ih žele pobijediti. Jer kad je riječ o sukobu s narkokartelima, Wainwright ističe da bi vlade puno bolje prošle kada bi se usredotočile na kontroliranu legalizaciju nego na pokušaje potpunog iskorijenjivanja proizvoda.

"Mislim da izbor pred nama nije svijet bez droga i svijet s drogama, nego svijet u kojem vlade kontroliraju drogu koju propisuju farmaceuti i liječnici, te svijet u kojem njima upravlja mafija. Kad uzmete u obzir ta dva izbora, siguran sam da onaj prvi djeluje puno privlačnije."

Poslovna carstva kao i svaka druga

Wainwright tvrdi da je kontrola narkokartela nalik onoj kakvu drži poznati trgovački lanac Wal-Mart zato što su oni jedini kupci, pa mogu određivati cijenu jer nemaju konkurencije.

Najveći i najzloglasniji meksički kartel - Los Zetas - poznat je i po tome što funkcionira prema principu franšiza. Upravo tome mogu zahvaliti činjenicu da su se najbrže proširili diljem Meksika.

Naime, originalno potječu sa sjeveroistoka zemlje, ali danas su se proširili sve do Srednje Amerike. To su postigli u kratkom roku tako što su obilazili lokalna područja, pronalazili ondašnje kriminalce i nudili im da se priključe njihovom rastućem poslu.

Rekli bi im da mogu raditi pod njihovim imenom, dali bi im šilterice i majice s logotipom bande i, ako bi bilo potrebno, oružje. Uz to, dobili bi dio "kolača" tj. novaca od preprodaje droge, ali bi sa Zetasima morali podijeliti i ono što inače zarade. Drugim riječima: kao u svakoj poštenoj franšizi.

Također, kao i u drugim franšizama, prednost je to što su se Zetasi tako brzo proširili i zauzeli veće područje, dok je mana to što se često javljaju svađe među manjim franšizama, a i neki su spremni i na pobunu jer vide koliko ubire glavni šef. 

Narkobossevi, ističe Wainwright, obično razmišljaju kao i svi drugi uspješni poslovni ljudi. Njihovi glavni problemi obično se tiču upravljanja zaposlenicima, konkurencije na tržištu i imidžem u međunarodnim medijima. Dakle, identično razmišljaju kao i drugi vođe poslovnih carstava.

Njima bi pak smetala legalizacija o kakvoj priča Wainwright. On navodi primjer Švicarske u kojoj je legaliziran heroin, ali ne na način da se prodaje, nego da ga liječnici izdaju na recept ovisnicima.

Budući da su ovisnici često i dileri, na ovaj način oni nemaju potrebe za preprodajom droge, koje je na ulicama sve manj, čime se automatski smanjio i broj ovisnika, piše NPR.