Ured Dubravka Grgića je na zadnjem katu zgrade Euroherca u Vukovarskoj ulici u Zagrebu. Toranj je optočen mramorom i kožom, a na zidovima su platna suvremenih umjetnika. Grgićev ured ima stotinjak kvadrata, dizajniran je skupim namještajem Chesterfield u boji trule višnje. 

Danas se uredi više tako ne opremaju, skupo je imati interijer od punog drva, a i mladi menadžeri preferiraju minimalizam. Grgić je stara škola. Ured mu miriši na kavu i cigare. Puši jednu za drugom, voli okus duhana. Uvjeren je da se manje truje ako ne uvlači dim.

Na njegovu je katu samo kabinet, tajnicu nema jer kaže da mu ne treba. Ulazim s izvršnom direktoricom marketinga, ona upozori: “Stvarno imate čast razgovarati s predsjednikom koncerna”. Aludirala je, mislim, na činjenicu da Grgić u deset godina nije dao nijedan intervju. 

Direktorica je bila s nama tijekom razgovora. Grgić ostavlja dojam neposrednog, duhovitog, zanimljivog i otvorenog čovjeka. Priča razumljivim jezikom, ne razmeće se pravnim rječnikom, spontan je i ugodan sugovornik. 

“Dobro jutro, dobro jutro”, pozdravlja srdačno, daje ruku, odmiče stolicu, naručuje kavu, gura pepeljaru, ne persira. 

“Sjedni mala”, kaže, “pripremio sam ti nešto, kad sam ja u pitanju, sigurno si još u devedesetima, pa te zanima kako stoje sve te sudske tužbe. Evo ti nešto da odmah to riješimo”. 

Daje mi papir kao potvrdu da su tužitelji odustali od tužbe u kojoj su ga godinama teretili da se nezakonito domogao vlasništva nad Eurohercom.

Express: Udruga dioničara Euroherca protiv vas je još 1997. godine podnijela sudsku tužbu optužujući vas da ste se domogli dionica na njihovu štetu. Jedan od dioničara Milan Lučić, proslavljen po videu sa Severinom, bio je najglasniji nezadovoljni dioničar prozivajući vas za financijske makinacije.

Dao sam vam papir koji potpisuju dioničari Petar Jurčić, Benedikt Kordić i Jakov Mikulić kod javne bilježnice u Zagrebu dajući joj punomoć da povuče tužbu u svim predmetima u kojima su zajedno tužili Euroherc osiguranje d.d. Cijela stvar počinje činjenicom da smo sredinom devedesetih počeli dobro poslovati. Neki od dioničara imali su svoje osobne razloge zašto su htjeli prodati dionice, no ja ih tada nisam htio kupiti. Prema ugovoru, imao sam pravo prvootkupa, no bila je nerealno visoka cijena i te dionice mi nisu trebale. Pritiskali su me sa svih strana, čak i preko Hrvoja Petrača, no i on je na kraju shvatio da tu nisu čista posla. Uslijedile su prijave i tužbe.

Express: Milana Lučića ste vi zaposlili kao vašeg šofera...

Rekao bih prije da se brinuo za tvrtkine aute, vozio ih na pranje i tehničke stvari. Nekad bi nekoga odvezao nekud i tako. Bio je dobar, žao mi je da se toliko izmučio tužeći me.

Express: Do novinara je došla i njegova brošura ‘Moć zločinačke organizacije ili nemoć pravne države’, u kojoj opisuju kako ste ih pokrali.

Odustali su ipak od tužbe nakon što su shvatili da će tu tužbu izgubiti. U tom slučaju morali bi platiti goleme sudske troškove. Ja sam pristao, što ću s njima.

Express: Pravomoćno ste, dakle, svega oslobođeni?

Da, čist sam, ta je nevažna priča sad definitivno iza nas.

Express: Diplomirali ste pravo 80-ih u Zagrebu, doktorirali, kažete, na Učilištu u Zenici. U biografiji vam piše da dolazite iz ugledne odvjetničke obitelji, vaš otac Mirko Grgić bio je predsjednik suda i imao je u Ljubuškom odvjetnički ured. U Jugoslaviji je bio poznat po tome što se bavio odštetama od automobilskih nesreća. Nakon diplome počinjete raditi kod oca u uredu? Sigurno ste naučili puno od njega?

Od oca sam naučio sve. Otac je bio vrhunski odvjetnik, mudar, strpljiv, veliki radnik, vizionar, kao i ja.

Express: Bio je u Partiji. Sigurno je znao kako treba politički balansirati...

Bio je visokopozicioniran kao partijski čelnik jer biti sudac u to doba nije bila mala stvar. Radio je i za Udbu, a od toga valjda i proizlazi moje političko opredjeljenje, pišu o meni da sam ljevičar. Ne znam, po tome valjda jesam. Donirao sam i SDP-ove političare, ali i sve druge.

Express: Već je više puta objavljeno da ste najviše dali za kampanju predsjednika Josipovića?

Uoči drugog kruga predsjedničkih izbora u tvrtku je zvala Josipovićeva tajnica. Obavještava, kaže, da je predsjednik za mene na Pantovčaku rezervirao termin tog i tog dana u toliko i toliko sati. Lijepo smo se zahvalili na pozivu i objasnili da termin nismo ni tražili. Nisam išao na sastanak, a tri naše tvrtke su mu poslije donirale sveukupno 150.000 kuna za kampanju.

Jeste li bili član koje stranke?

Nisam. Odnosno jesam, u jednoj, ako se to tako može zvati. U gimnaziji sam bio najbolji učenik, po toj osnovi sam bio i član Partije. To se tada smatralo uzornim. Ali izbacili su me 1983. Služio sam vojni rok u Ljubljani i uzeo dopust kad je meni odgovaralo, bez konzultacija s nadređenima. Izbacili su me iz Partije. Takav se čin nije smatrao uzornim.

Račan, Milanović i Sanader nisu vas pritiskali da se učlanite u SDP ili HDZ?

Nikad se nisam želio baviti politikom nego samo biznisom. Kad donirate, manje pritišću.

Dali ste novce i HDZ-u. Sanader vas je tražio malo za sebe, a malo za stranku.

Došao je 2003. godine k meni ovdje u ured s Vladimirom Šeksom. Sjeli su, a Sanader je rekao da su unutar stranke oni odlučili koje su to tvrtke koje bi im trebale pomoći u donacijama za kampanju. Prvo sam ih pitao: ‘Momci, je li Euroherc što dužan s obzirom na to da tražite milijun maraka’. Bilo je to potpuno neuobičajeno visoka donacija. Na kraju smo im nešto i donirali. Donirali smo kupujući knjige Franje Tuđmana. Eno ih još, čini mi se, dolje u skladištu. Ako ćemo po donacijama, onda sam u ovom slučaju desničar!

Volite donirati političare. Vjerujete u njih?

Mnogi im doniraju kako bi od njih imali koristi. Ja doniram kako bi me pustili na miru da radim svoj posao.

Jeste li donacijama uvijek primirili duhove?

Uglavnom. U okvirima koje smo smatrali prikladnim i uvijek službeno. Samo jednom sam doživio da me nisu htjeli pustiti na miru, bilo je to još dok smo poslovali samo u BiH. Silom su željeli preuzeti Euroherc. Bila je to vojna struja, nazovimo tako bivše generale HVO-a. Godine 1999. napravili su veliki pritisak da se domognu tvrtke. Kad nije išlo, postavili su mi bombu u kantu za smeće. Nakon toga su minirali grob mojega oca, a na kraju organizirali atentat na mene. Snajperist me je ranio u dvorištu moje kuće u Ljubuškom. Preživio sam, ali nisam se bio spreman odreći tvrtke. Kad su vidjeli da se neće dočepati Euroherca, osnovali su Hercegovina osiguranje. Nabrali su se na brzinu novca pa su u likvidaciji poslije propali. U Hrvatskoj nismo imali takvih problema.

Imate li saznanja je li prošlotjedni incident u kojem su maskirani napadači zapalili službeni i privatni automobil vašeg predsjednika uprave Euroherca Damira Zorića posljedica poslovanja tvrtke? Sumnjate li da je riječ zapravo o prijetnjama vama ili nešto treće? Imate li ikakvih saznanja o tom atentatu, ako je uopće o atentatu riječ?

Za sada znam samo da je policija kao prve osumnjičenike obilježila četvero naših bivših zaposlenika. To je sve što zasad znam.

Donirate novac i socijalno ugroženima?

Takva pitanja nameću odgovor u kojem se hvalimo. Čovjek ne pomaže da bi se o tome pisalo u novinama. Svako vaše pitanje potvrđuje da je moja odluka što ne dajem intervjue dobra. Kupili smo jednoj obitelji stan u Rijeci, obiteljsku kuću u Slavonskom Brodu, donirali smo Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja u Kninu, zvonik u jednoj drugoj crkvi i još mnogo drugih stvari za koje jednostavno nismo željeli da se o njima govori u javnosti.

Jeste li vjernik?

Ne. Posljednjih godina sam bio u crkvi samo kad su se ženili kći i sin.

Je li to posljedica političke orijentacije vašeg oca?

Rekao bih da je to posljedica činjenice da je crkva u Ljubuškom bila zabranjena i zatvorena.

Ne sjećam se nijedne situacije gdje ste u javnosti snimljeni s nekim od političara, ni poslovno ni privatno. Koliko čujem, ne ugošćavate ih na svojoj jahti, što mnogi vašeg imovinskog statusa rade.

Ne možete se ni sjetiti kad ja to ne radim. Nema događaja na koji nisam pozvan. Samo ja ne idem. Radim od sedam do sedam. Onda dođem kući, budem s unukom, a za vikend, ako nisam s obitelji, dođem u ured. Živim vrlo jednostavno. Došao sam jednom kod predsjednika Sabora Josipa Leke na sastanak. U uredu mu je stajala hrpa novina. Njegov posao se svodi na to da prvo nakon što dođe u ured čita što je tko napisao, tako da može poslije na telefon o tome razglabati s istima kao što je i on. Ja kad dođem u ured - radim. Novine čitam isto u sedam, ali navečer. Kažete jahta, jel’? Ljudi u našoj tvrtki jako puno rade. Da nema broda, plaćao bih za njih ljetovanje u odmaralištima ili hotelima. Ovako se po pet familija iz tvrtke spaja i odlazi sedam dana na odmor. Ja na brodu budem tri tjedna godišnje. Ostalo je za čelne ljude iz koncerna, eventualno za poslovne partnere, ali ne i za političare.

Kažete da se ne volite isticati. Brod koji vrijedi 20 milijuna eura nije baš diskretno plovilo.

Jahtu Agram smo kupili 2008. godine, prije krize. S obzirom na pad tržišta, danas ona ne bi bila nikako financijski uklopiva. Dok plovimo, nastojimo ne upadati u oči. Ne dopuštam da se vežemo u marine jer bismo iste sekunde osvanuli u novinama. Vežemo zato brod uglavnom u kojekakvim uvalama.

Kad ste već spomenuli predsjednika Sabora, on je, kažete, sa Slavkom Linićem došao kod vas 2012. godine kako biste im pomogli u nacrtu novog zakona o obaveznom zakonu o osiguranju u prometu. No to nikad nije zaživjelo.

Normalno, kad pravosudnim sferama taj zakon nije bio u interesu. Tražili su me da pripremim prijedlog novog zakona, što smo i napravili, sukladno važećim zakonima koji vrijede u Europskoj uniji. Da vam plastično objasnim, moj prijedlog je imao tabularne karakteristike, bazirao se na sistemu da ako vi slomite ruku prilikom prometne nesreće, sjednete doma za kompjutor, ukucate u tablicu podatke koje vas program traži i točno izračunate koliko ćete za tu ozljedu dobiti. Nema više sudskih vještaka, doktora koji naknadno ispisuju da se je vama u međuvremenu još svašta dogodilo, sucima koji sude iz raznoraznih interesa i odvjetnika koji s tim istim sucima imaju određeni dogovor. Digli su se svi na noge i prijedlog je odbijen, čini mi se na užem kabinetu Vlade.

Kako je na vaše poslovanje djelovala kriza?

Ukupan prihod koncerna Agram u 2014. godini iznosio je 3,8 milijardi kuna. Zapošljavamo 3850 ljudi i minimalno smo otpuštali, rekao bih gotovo ništa. Uredno plaćamo sve poreze državi, neovisni smo od politike i banaka. Ova zgrada u kojoj sjedimo je naša, a ne u vlasništvu banke. Plaća nikad nije kasnila ni dana. Da jest, vjerujte mi da ja sljedeći dan ne bih došao na posao. Mi se nismo raštrkali u poslovanju kao neki pojedinci. Nismo šarali i isprobavali kojekakve djelatnosti za zaradu. Tko god je to radio, taj je propao. Ne možeš biti malo građevinar, malo političar, a malo doktor. U mojem fokusu je uvijek bila polica osiguranja. Sve se vrtjelo oko toga. Što ih je bilo više, to smo imali više sredstava za ulaganje. Zapravo smo kreditirali sami sebe i zato danas nismo u nikakvom dužničkom ropstvu.

Koliko ima istine da uskoro osnivate bankarski koncern?

Osnivamo Agram banku koja će se sastojati od četiri domaće privatne banke koje trenutačno promatramo. Za sada toliko o tome.

U životu ste puno toga zaradili? Jeste li sretan čovjek?

Brat mi je sa samo trideset godina umro od raka. Nakon njega u samo osam mjeseci imali smo četiri sprovoda - umro mi je otac, pa majka, zatim mi je u automobilskoj nesreći poginuo šogor, a za njim je umrla i njegova žena od raka. Nakon toga su pucali na mene, na kraju je i sin stradao u teškoj prometnoj nesreći te se poslije nje dugo oporavljao. Rekao bih da sam zapravo puno više u životu izgubio nego dobio.