Kakve veze imaju suša na tropskom otoku Borneu, elektrane u Aziji i cijena tenisica u europskim trgovinama? Na prvi pogled gotovo nikakve. No upravo bi neobično sušno vrijeme u Indoneziji moglo pokrenuti novi lanac poremećaja u svjetskoj trgovini, povećati troškove proizvodnje i u konačnici poskupjeti proizvode koje svakodnevno kupujemo. I dok se svijet već suočava s energetskom krizom izazvanom sukobima na Bliskom istoku, na drugom kraju planeta razvija se nova prijetnja opskrbi fosilnim gorivima. Ovoga puta problem nisu ratovi ni političke odluke, nego rijeke koje zbog ekstremne suše postaju preplitke za teretne brodove. Uzrok je snažan klimatski fenomen El Niño, koji je ove godine doveo do iznimno visokih temperatura i dugotrajne suše u dijelovima jugoistočne Azije. Na udaru je posebno Indonezija, država koja ima ključnu ulogu u globalnoj opskrbi ugljenom. Prema analizi Davida Ficklinga za Bloomberg, posljedice bi mogle biti dalekosežne jer indonezijski ugljen pokreće velik dio elektrana koje opskrbljuju azijska industrijska središta. 

Indonezija je za svjetsko tržište ugljena ono što je Saudijska Arabija za naftu. Prema podacima koje navodi Bloomberg, približno dvije trećine ukupne međunarodne pomorske trgovine energetskim ugljenom dolazi upravo iz te zemlje. Oko 80 posto indonezijskog ugljena za izvoz proizvodi se u samo dvije pokrajine na otoku Borneu, odnosno u njegovu indonezijskom dijelu poznatom kao Kalimantan. Problem je u tome što se golema količina ugljena iz rudnika prema izvoznim lukama prevozi rijekama. Rudnici su često smješteni duboko u unutrašnjosti otoka, a za prijevoz se koriste veliki riječni tegleničari. Oni ugljen prebacuju do obalnih terminala, gdje se teret ukrcava na velike oceanske brodove koji ga odvoze prema Kini, Indiji i drugim azijskim tržištima. Taj je sustav desetljećima funkcionirao relativno učinkovito, ali ima ozbiljnu slabost: uvelike ovisi o vodostaju rijeka. Posljednjih mjeseci vodostaji su toliko pali da pojedini riječni pravci više nisu plovni. Na rijeci Barito, jednoj od najvažnijih prometnih arterija za izvoz ugljena, pojavili su se veliki pješčani sprudovi koji otežavaju, a ponegdje i potpuno onemogućuju plovidbu. Teglenice zbog opasnosti od nasukavanja moraju prevoziti manje tereta, što znači više putovanja, dulje rokove isporuke i veće troškove prijevoza. Pojedine rudarske kompanije već su objavile da zbog okolnosti izvan svoje kontrole ne mogu ispuniti ugovorene obveze.

Razmjeri poremećaja već su vidljivi u izvoznim statistikama. Prema podacima koje je objavio The Jakarta Post, Indonezija je u kolovozu izvezla 36,1 milijun tona ugljena, što je 23,34 posto manje nego u istom mjesecu prošle godine i najmanja količina za kolovoz u posljednjih pet godina. Indonezijske poslovne organizacije procjenjivale su da bi problemi s vodostajem rijeke Barito mogli utjecati na transport oko 3,9 milijuna tona ugljena mjesečno. 

Najvažnije pitanje nije samo koliko će ugljena Indonezija uspjeti izvesti, nego što će se dogoditi u zemljama koje ovise o njegovoj isporuci. Velik dio azijske industrije i dalje koristi električnu energiju proizvedenu iz ugljena. Tvornice u Vijetnamu, Bangladešu, Indiji i drugim industrijskim središtima proizvode robu namijenjenu europskim i američkim kupcima, od odjeće i obuće do elektronike. Ako opskrba ugljenom postane nesigurna, elektrane mogu biti prisiljene nabavljati skuplje gorivo iz drugih izvora. To povećava troškove proizvodnje električne energije, a u nekim okolnostima može dovesti i do ograničenja opskrbe strujom.

Za tvornice koje proizvode milijune pari tenisica, mobitela ili drugih proizvoda takvi poremećaji mogu biti iznimno skupi. Cijena energije izravno utječe na ukupne proizvodne troškove, a kašnjenja u proizvodnji i isporuci stvaraju dodatne gubitke. Dio tih troškova proizvođači mogu prebaciti na distributere i trgovce, a oni na krajnje kupce. To, naravno, ne znači da će tenisice automatski poskupjeti zbog suše na Borneu. Njihova cijena ovisi o brojnim čimbenicima, od troška materijala i rada do transporta i konkurencije. Ali indonezijska suša pokazuje kako poremećaj u opskrbi jednom sirovinom može izazvati lančanu reakciju u globalnom gospodarstvu. Takvi su rizici posebno važni u trenutku kada sve više međunarodnih kompanija premješta proizvodnju iz Kine prema državama južne i jugoistočne Azije. Prema Bloombergovoj analizi, izravna strana ulaganja u proizvodnju u članicama ASEAN-a snažno su porasla 2024. godine, za čak 147 posto. Nova industrijska središta tako postaju sve važnija za svjetsku opskrbu robom, ali istodobno ostaju ranjiva na poremećaje u energetskom sustavu.

Meteorološke prognoze zasad ne donose mnogo razloga za optimizam. U nekim dijelovima Indonezije očekivane količine oborina do studenoga mogle bi biti i do 80 posto manje od uobičajenih. Kišna sezona, koja uglavnom počinje u listopadu, ove godine kasni, a meteorolozi upozoravaju da bi mogla biti i kraća nego inače. To znači da se rijeke možda neće dovoljno brzo oporaviti kako bi omogućile uobičajeni prijevoz ugljena. U nepovoljnom scenariju poremećaji bi se mogli nastaviti i tijekom 2027. godine. Posebno zabrinjava rijeka Mahakam, jedna od ključnih izvoznih ruta za ugljen na Borneu. Povijesni podaci pokazuju da se ondje sušna razdoblja mogu protegnuti i na 13 mjeseci.

Situaciju dodatno otežavaju šumski požari koji već mjesecima pogađaju dijelove Indonezije. Zbog suše i velikih požara gusti dim prekrio je brojna područja jugoistočne Azije, otežavajući promet, svakodnevni život i rad rudnika. Prema izvještaju agencije Reuters od 15. listopada, zbog požara i onečišćenja zraka zabilježene su stotine tisuća slučajeva respiratornih tegoba, zatvarane su škole, a poremećeni su i brojni zrakoplovni letovi. 

U cijeloj priči postoji i paradoks. Indonezija je jedan od najvećih svjetskih izvoznika ugljena, fosilnog goriva čijim se izgaranjem oslobađaju velike količine ugljikova dioksida, jednog od glavnih uzročnika globalnog zagrijavanja. Istodobno upravo klimatske promjene povećavaju rizik od ekstremnih vremenskih događaja koji mogu ugroziti prometnice kojima se ugljen izvozi. Slični problemi posljednjih su godina zabilježeni i u Europi. Tijekom izrazito sušnih ljeta vodostaj Rajne, jedne od najvažnijih prometnih rijeka na kontinentu, padao je toliko da su teretni brodovi morali smanjivati količinu robe koju prevoze. No u Indoneziji su posljedice potencijalno znatno šire zbog goleme uloge te zemlje na svjetskom tržištu energetskog ugljena.

Bloombergov kolumnist David Fickling smatra da događaji u Indoneziji, zajedno s energetskim poremećajima na Bliskom istoku, dovode u pitanje jedno od glavnih obećanja zagovornika fosilnih goriva - da su ugljen i plin sigurni i pouzdani izvori energije. Naime, njihova opskrba ovisi o relativno malom broju strateških prometnih pravaca. Za naftu i ukapljeni prirodni plin to su, među ostalim, Hormuški tjesnac i Crveno more, dok su za indonezijski ugljen jednako važna uska riječna korita Borneoovih rijeka. Dovoljan je ozbiljan poremećaj na jednoj od tih točaka da se posljedice osjete tisućama kilometara dalje.

KLIMATSKI UDAR Stiže super El Niño: Što to znači za Hrvatsku i kakvu zimu možemo očekivati

Energetska nesigurnost mogla bi dodatno potaknuti azijske države na ulaganja u obnovljive izvore energije, posebno sunčane elektrane i sustave za skladištenje električne energije. Za razliku od elektrana na ugljen i plin, solarne elektrane ne zahtijevaju stalnu nabavu goriva iz udaljenih zemalja. U kombinaciji s baterijama mogu osiguravati električnu energiju i nakon zalaska sunca, iako je za potpuno pouzdanu opskrbu potreban pažljivo projektiran energetski sustav. Prema podacima koje navodi Bloomberg, nedavna indijska dražba za projekte obnovljive energije s baterijskim sustavima pokazala je da takva postrojenja mogu biti cjenovno konkurentna novim elektranama na ugljen. Na natječaju je 16 investitora ponudilo cijene niže od troška električne energije iz novih termoelektrana, uz jamstvo fiksnih cijena tijekom 25 godina.

Promjene se naziru i u drugim azijskim državama. Tajland, koji se uvelike oslanja na prirodni plin, predstavio je planove kojima bi udio obnovljivih izvora u budućem energetskom sustavu mogao dosegnuti 89 posto, u odnosu na sadašnjih približno 15 posto. Takvi planovi ne proizlaze samo iz želje za smanjivanjem emisija stakleničkih plinova. Sve je važnije i pitanje energetske sigurnosti, odnosno mogućnosti da država osigura stabilnu i cjenovno predvidljivu opskrbu električnom energijom čak i kada na drugim krajevima svijeta izbiju ratovi, trgovinske krize ili ekstremni vremenski događaji.