Ovih dana dodijeljena je nagrada EY Poduzetnik godine, koja je otišla u ruke hrvatskog tehnološkog diva Infobip, a osim ove značajne nagrade puno se govorilo i o govoru Emila Tedeschija, šefu žirija koji dodjeljuje ovu nagradu.

Tedeschi je svoj govor ustupio portalu eclectica.hr, a prenosimo ga u cijelosti:

Poštovane kolegice poduzetnice i kolege poduzetnici, poštovani gosti!

Veliko mi je veselje biti večeras u prepunoj Laubi i pozdraviti vas na početku manifestacije koja, kako svjedoči veliki interes, nakon četiri godišnja ciklusa, ove godine ima i mali, ali značajan jubilej.

Pet godina je ozbiljan poslovni ciklus. U pet godina smo zahvaljujući entuzijazmu, radu, odricanju, ali prije svega jasno definiranom zadatku, uz podijeljene zadatke i odgovornosti svakog od dionika, etablirali brend EY – Poduzetnik godine, te ostvarili i druga brojna postignuća, među kojima se na prvom mjestu ističe promocija poduzetništva.

Možda je stoga i najvažnije ponoviti: Ovo je manifestacija gdje poduzetnici slave poduzetnike i poduzetništvo. Ovo je trenutak kada se osobne taštine ostavljaju po strani i istinski se aplaudira najboljima. Kultura priznavanja uspjeha, umijeća upravljanja, a onda svakako i rast prihoda, rast dobiti, rast investicija, rast izvoza, napredak u razvoju novih proizvoda i usluga – sve je to predmet velikog zajedničkog slavlja. Osjetiti trenutak kada se treba nakloniti drugom, neovisno o tome je li on poslovni takmac, dobavljač, kupac, kooperant ili korisnik, izuzetno je važno. Graditi kulturu priznavanja i slavljenja tuđeg uspjeha, to je naš uspjeh, čak i ako samo na kratko izađemo iz vlastitih uskih okvira i promatramo interes društva, zajednice u kojoj živimo.

Društvo bogatih, obrazovanih, onih koji razmišljaju održivo i onih socijalno osjetljivih treba biti društvo za kojim težimo.

Odgovoran poduzetnik je uspješan poduzetnik. Onaj koji, osim kratkoročnih efekata, stremi održivosti u najširem smislu riječi, koji je shvatio da samo u društvu uređenih odnosa, fair tržišne utakmice, te konstantnog rada na sebi i vlastitoj organizaciji, može ispuniti istinski važne vizije i misije, uvijek na moralan i etičan način, i u životnom skladu živote s ljudima i prirodom koja je oko nas.

U društvu u kojem danas živimo nedostaje sklada, konstruktivnosti, inkluzivnosti i afirmacije. Moja generacija je početkom 70-tih godina prošlog stoljeća na Drugi svjetski rat gledala kao na rat naših djedova i baka, ne naših roditelja, a danas, 50 godina kasnije, generacije djece na taj isti rat gledaju kao na svoj rat. Ne govorimo ovdje o pluralizmu mišljenja u odnosu na uniformnost. Duboko u porama našega društva podijeljeni su stavovi o temama o kojima je čitav moderan i napredan svijet davno zauzeo nedvosmislen stav. I dok vlastitu djecu i unuke opterećujemo izborenim ratovima koji su u povijesti, propuštamo ih, obrazovanjem i odgojem, pripremiti za budućnost koja je pred njima.

Odgovornost najčešće prebacujemo na nekog drugog, a zaboravljamo da i mi kao predstavnici poslovne, a time i društvene elite, imamo obavezu djelovati, biti uzor svojim djelima, svojim odabirom vrijednosti, setom ispravnih, suvremenih standarda, koji sežu dalje od samoga upravljanja. Imamo obavezu biti odgovorni gospodarstvenici, odgovorni građani. Nije večeras prigoda da govorimo o odlukama akademskih elita, iako bismo imali materijala, držat ću se ovih nama bližih. Ipak moram naglasiti. Među našim laureatima, a uvjeren sam i među finalistima današnjeg izbora, sigurno ima onih koji su puno više kvalificirani da budu predloženi i da im se dodjeli počasni doktorat.

Svjedoci smo i ove godine dramatičnih događaja u našem gospodarstvu ovaj put u dva velika brodogradilišta – Uljanik Pula i 3. maj Rijeka. Kao čovjek i gospodarstvenik najiskrenije želim reći – Kakva blamaža u upravljanju, kakva blamaža u nadzoru, kakva neodgovornost i neznanje političkih elita! I ne bih želio da nitko ni na trenutak pomisli da nemam empatiju za brodogradnju. Kao unuk korčulanskog kalafata, praunuk vlasnika brodogradilišta u Korčuli i nećak jednog od vodećih inženjera Brodarskog instituta, istog onog instituta koji je nekoć bio svjetska klasa, a danas je na korak od stečaja, imam itekakav senzibilitet za ovu industriju. Uljanik i 3.maj su također bili svjetska klasa. Ipak, ne mogu biti samo socijalno osjetljiv, a neosjetljiv na činjenicu da je 3000 zaposlenih u brodogradilištu jednako važno kao isti broj zaposlenika Varteksa iz Varaždina. Tko ima pravo dati iti jednu kunu javnog novca brodogradnji, u odnosu na zaposlene u tekstilnoj, ili drvnoj industriji, ili bilo kojem drugom poduzeću, sektoru ili industrijskoj grani? Nacionalna strategija ne može biti samo gašenje požara pod izgovorom nacionalne odgovornosti.

Zabrinut sam na javno poimanje domoljublja. Istinski držim da su moji kolege, dosadašnji laureati, Zoran Vučinić i Alan Sumina, Đuro Horvat, Marko Pipunić, te Mate Rimac prototipovi domoljuba. Kao i svi drugi poduzetnici koji časno stvaraju, ulažu i riskiraju, plaćaju sve poreze i doprinose državi i lokalnoj zajednici, kao i, prije svega, svojim zaposlenicima. Voljeti svoju zemlju znači poštovati ljude, znači imati mjeru i osjećaj za one s kojima stvaraš novu vrijednost. Davno je rečeno i uvijek to rado ponavljam – da je najvažnija matematička operacija u biznisu – dijeljenje.

Večeras smo se okupili da proslavimo uspjehe. Svaki put kažem: Svi finalisti su pobjednici. Večeras ću se korigirati i reći: Svi koji rade na častan način su pobjednici. Ipak neki su uspješniji od drugih. I zato, da bi oni bolji bili lučonoše za cijelu poslovnu zajednicu, kao doprinos ukupnom društvu, zaslužuju poseban pljesak. Ipak, samo jedan će od njih u Monte Carlo, na svjetsku smotru nacionalnih pobjednika, svojevrsnu svjetsku izložbu najboljih od najboljih.

Stanimo iza odabranog ili odabrane. Dokaz je to da možemo. Svi naši finalisti stvaraju, zapošljavaju i ulažu upravo u Hrvatskoj. Možemo i imamo što pokazati. Iako netko može reći da iznimke potvrđuju pravilo, želim naglasiti da bez ogromnog znanja, rada, znatiželje, istraživanja, ulaganja i sreće stvaranja nema ni rezultata. Ne zaboravimo, ni sreća ne dolazi sama. Samo je nađu oni koji traže. Sretan je čovjek koji živi u sretnom društvu. Sretno je društvo koje ima uspješne i odgovorne poduzetnike.

Želim zahvaliti mojim kolegama u žiriju: Nenadu, Saši, Alanu, Đuri, Marku i Mati, na otvorenosti, hrabrom iznošenju stavova, razumijevanju i poštivanju različitosti. Želim posebno naglasiti da oko odluke o laureatu nije bilo disonantnih tonova i to mi je posebno veselje. Žiri kojem predsjedam sastavljen je isključivo od poduzetnika, u kojem većinu imaju dosadašnji laureati. Ja smatram da ne postoji ispravniji pristup nego da najbolji izabiru najbolje. Pozivam nas sve da ustanemo i sve poduzetnike pozdravimo jakim pljeskom!