Bliži li se kraj našoj civilizaciji i što smo naučili iz povijesti - pitanja su kojima se bavi američki ugledni politički ekonomist Benjamin Friedman, a odgovori nisu nimalo optimistični. On uspoređuje moderne zapadne države s biciklom čiji kotači se moraju neprestano okretati da bi ostao stabilan. Dok bicikl u stabilnom stanju održava okretanje pedala, države u stabilnom stanju održava gospodarski rast. Ako ga nema, nestaju demokracija, individualne slobode i društvena tolerancija, a svijet postaje mjesto sukoba zbog smanjivanja resursa. "Ako ne pronađemo način da se kotači vrte, suočit ćemo se sa sveobuhvatnim društvenim kolapsom", smatra Friedman.

Uostalom, takvi kolapsi već su zabilježeni u povijesti čovječanstva, a ni jedna civilizacija, bez obzira koliko moćna bila, nije imuna na propast, pa tako ni naša. Čak i ako zanemarimo mogućnost udara velikog asteroida, smrtonosne pandemije ili nuklearne zime koja bi uslijedila u slučaju nuklearnog rata, povijest nas uči da je mnogo drugih faktora koji mogu dovesti do propasti. Neki od njih već nas upozoravaju da je krajnji trenutak za promjene, ali je problem što za njih još uvijek nismo spremni.

Safa Motesharrei, znanstvenik na sveučilištu u Marylandu i njegov tim su 2014. godine definirali dva najvažnija faktora koji bi mogli utjecati na budućnost čovječanstva – ekološki uzroci i ekonomska stratifikacija. Prvi se temelji na iscrpljivanju prirodnih resursa kao što su voda, tlo, riblji fond i šume  - neophodni za opstanak čovjeka, a mogli bi nestati zbog klimatskih promjena. S druge strane, tu je ekonomska podjela na malobrojnu elitu koja gomila velike količine bogatstva i većinu koja elitu podupire svojim radom i omogućuje joj bogaćenje. Posljedica ove podjele mogla bi biti izumiranje radne snage koja tone u siromaštvo, a samim time i raspad elita zbog nedostatka rada. 

 

I ekološko zagađenje i ekonomska nejednakost već su posljednjih nekoliko desetljeća uzeli maha. Samo 10 posto najbogatijih zemalja odgovorno je za gotovo jednaku ukupnu emisiju stakleničkih plinova kao i 90 posto siromašnih država. Oko polovice svjetskog stanovništva živi za manje od 3 dolara dnevno.

- Ako poduzmemo racionalne i lako izvedive mjere kao što je smanjivanje nejednakosti, eksplozivnog prirasta stanovništva, brzine kojom iscrpljujemo prirodne resurse i brzine onečišćenja - tada možemo izbjeći kolaps i vratiti se na održivu putanju", kaže Motesharrei i upozorava:"Za takve odluke je sve manje vremena i trebaju se hitno donijeti.“

                                                                           NASTAVAK NA SLJEDEĆOJ STRANICI...

Nažalost, neki stručnjaci vjeruju da takve teške odluke nadilaze naše političke i psihološke kapacitete. "Svijet neće riješiti klimatske probleme niti do kraja ovog stoljeća jer su rješenja još uvije vrlo skupa i zato je isplativije nastaviti sa zagađenjem", kaže Jorgen Randers, profesor emeritus klimatske strategije na norveškoj poslovnoj školi i autor knjige „ 2052.: Globalna prognoza za narednih 40 godina. "Problem klime će se pogoršati jer nismo u stanju ispuniti obećanja potpisana Pariškim sporazumom o klimi." Uostalom, američki predsjednik Donald Trump odustao je od ovog sporazuma, a ostao je usamljen i po pitanju globalnog zatopljenja, na summitu G20 u srpnju ove godine u Hamburgu.

Kao i uvijek, tko će i ove probleme najprije osjetiti najsiromašniji. Posljednji primjer je Sirija, nekoć bogata i perspektivna zemlja, s velikim zalihama nafte i plina. Velika suša krajem 2000-ih, vjerojatno pogoršana klimatskim promjenama izazvanim ljudskim djelovanjem, u kombinaciji s nestašicom podzemnih voda, koja je smanjila poljoprivrednu proizvodnju, dovela je do krize i građanskog rata, a zatim i do intervencije suprotstavljenih vojnih sila, što je zemlju gurnulo u potpunu propast.

 

- U slučaju Sirije bilo je mnoštva čimbenika koji su tome pridonijeli, kaže Thomas Homer-Dixon, predsjednik globalnih sustava na Balsillie School of International Affairs u kanadskom Waterloou. On ih naziva 'tektonskim naprezanjem' jer se gomilaju tiho tijekom duljeg vremenskog perioda, ali naglo eruptiraju preopterećujući 'stabilizacijske mehanizme koji inače drže društvo pod kontrolom'.
Homer-Dixon smatra da je sirijski je slučaj drugi znak da ulazimo u opasnu zonu puta u propast, tim više jer su sve češće pojave iznenadnih promjena u svjetskom poretku poput  ekonomske krize 2008, uspon ISIL-a, Brexit ili izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a.

Homer-Dixon predviđa da će kolapsu zapadne civilizacije prethoditi odlazak radne snage i resursa u domicilne zemlje. Naime, upravo svjedočimo raspadanju siromašnih zemalja uslijed ratnih sukoba ili prirodnih nepogoda. Veliki valovi migranata traže utočišta u stabilnim državama Zapada, ali njihovo stanovništvo odgovara zabranama useljavanja. Te države sve više novca troše na čuvanje granica i pojačanu sigurnost , što podsjeća na situaciju u Starom Rimu, koji je propao jer više nije mogao financirati vojsku koja je istrošila državne zalihe srebra. Kao odgovor na veliki priliv migranata u Zapadnim zemljama na vlast dolaze autoritarni  populisti, a istovremeno širi se jaz između bogatih i siromašnih, što gura zapadna društva u još veću unutarnju nestabilnost.

 

 - Do 2050. godine SAD i Velika Britanija bit će države u kojima će tek malena elita živjeti dobar život, a većina će živjeti na rubu siromaštva, što će jednostavno narušiti ravnotežu u društvu", upozorava pak Randers i dodaje:“Neka društva jednostavno su osuđena da polako nestanu. Sve ukazuje na to da demokratsko, liberalno društvo neće uspjeti, a pobjednici bi mogle biti vlade poput Kine".
Homer-Dixon smatra da Zapadna civilizacija još uvijek nije u potpunosti izgubljena:"Ako budemo slušali razum i znanost u donošenju odluka, te uz izvrsno vodstvo i mnogo dobre volje, ljudsko društvo može napredovati na višu razinu dobrobiti i razvoja, ali  to zahtijeva visoku razinu svijesti“, smatra on. Sudeći prema trenutačnoj situaciji, šanse za ravnopravniji svjetski poredak su nikakve, a samim time mračna budućnost naše civilizacije je sve izvjesnija.