"Srdela u Jadranu je sve manja", tako je početkom ove godine izvijestio jedan istarski informativni portal. Istraživači su utvrdili da se prosječna veličina srdela u posljednja dva desetljeća smanjila za tri do četiri centimetra, odnosno s oko 15 na oko 12 centimetara u prosjeku. Ta je vijest uznemirila javnost jer su te ribe kao prehrambena namirnica vrlo omiljene i među ljudima izvan obalnih područja, ali osobito upravo u istarskoj regiji. Njima su posvećene čak i vlastite fešte. Međutim, za smanjenje su odgovorni upravo ljudi: istraživači su kao razloge utvrdili prekomjerni izlov i klimatske promjene, piše Deutsche Welle.

Nakon proteklog ljeta s rekordnim vrućinama, tijekom kojeg je površinska temperatura Jadrana dosegnula 30 stupnjeva, budućnost srdele u Jadranskom moru još je neizvjesnija, a time i opstanak lokalne proizvodnje ribljih konzervi, jedne od najstarijih industrijskih grana duž hrvatske obale. Za mnoge bi to bio veliki gubitak, čiji se simbolički značaj također teško može precijeniti: time bi još jedna industrijska grana nestala iz Hrvatske. Pritom su jadranske obalne regije od 1990-ih ionako doživjele snažnu deindustrijalizaciju, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo.

Jadran se zagrijava iznadprosječnom brzinom

Sve je izgledniji skori kraj još jednog poglavlja. Jadran, svojevrsna pomorska slijepa ulica, zagrijava se znatno brže od drugih područja Sredozemlja. Jedan hrvatski istraživački institut utvrdio je da se dubinska voda u posljednjem desetljeću zagrijala četiri puta više nego tijekom cijelog prethodnog stoljeća. To ima brojne posljedice i za prirodno stanište. Za srdelu, kojoj su za razmnožavanje potrebne određene temperature, uvjeti postaju sve nepovoljniji. A bez srdele nema ni konzerviranih sardina u ulju. Ove konzerve se u Hrvatskoj još uvijek reklamiraju sloganom "Super hrana iz Jadrana". Proizvođač Mirna iz slikovitog Rovinja je ponosan na to što prerađuje srdele ulovljene u Jadranu, jer je domaća "mala plava riba", kako je nazivaju u Hrvatskoj, posebno ukusna. Barem tako kaže reklama proizvođača ribljih konzervi.

Ponosna prošlost ulova i prerade "male plave ribe"

U Hrvatskoj su ponosni i na dugu tradiciju: proizvodnja ribljih konzervi bila je jedna od prvih industrijskih grana koja je stanovnicima nekoć siromašnih obalnih područja duž Istre i Dalmacije omogućila zaradu; točnije, ženama, jer je velika većina zaposlenih u tvornicama bila i jest ženskog spola. Na proizvodnim trakama gotovo da nema muškaraca, ali ih zato ima u upravljačkim strukturama.

Korijeni industrije u toj regiji sežu u kasno 19. stoljeće, kada su habsburška i francuska poduzeća počela industrijski prerađivati jadransko bogatstvo srdelama. Prva tvornica ribljih konzervi na području današnje Hrvatske otvorena je 1882. godine u Rovinju. Samo je austrougarski dvorski dobavljač Carl Warhanek, poduzetnik podrijetlom iz Češke, upravljao s dvanaest tvornica konzervi, od područja oko Trsta na sjeveru do južnodalmatinskih otoka.

U većini tih mjesta je tvornica konzervi bila jedini znak industrijske revolucije koja je inače zaobilazila tadašnju austro-ugarsku Dalmaciju. Tijekom sljedećih desetljeća otvoreni su deseci novih tvornica konzervi - s vremenom je u Istri, Dalmaciji i na hrvatskim otocima poslovalo oko 35 takvih tvornica. Zaposleni ondje nisu dobivali samo plaću. Bivše radnice tih tvornica s ponosom govore o svom radu, koliko god bio težak. Osobito tijekom jugoslavenskog socijalizma tvornice konzervi u marginaliziranim područjima pružale su ženama mogućnost redovitog prihoda i brojnih socijalnih prava. Te tvornice su bile važne i za izgradnju zajednice.

Turizam nasuprot preradi ribe

Danas u Hrvatskoj postoje još samo četiri tvornice ribljih konzervi. Taj pad ukazuje na još jedan izazov s kojim se suočava ova industrija, koja je ujedno ogledni primjer gospodarske transformacije Hrvatske: na obali uz turizam gotovo više nema mjesta za proizvodni sektor, i to doslovno, jer se tvornice konzervi često nalaze na lokacijama za koje se zanimaju investitori u hotelske projekte. Istodobno, turistima nisu osobito drage mirisne posljedice industrijske prerade ribe.

U Banjolama nedaleko od najvećeg istarskog grada Pule danas stoji veliki hotel, na mjestu na kojem se nekoć nalazila tvornica srdela - na koju danas podsjeća samo spomenik. Plaće u toj industriji danas su niske, pa se tako teško privlači lokalna radna snaga, jer se na obali iznajmljivanjem objekata turistima može više zaraditi.

Kada je Mirna u Rovinju prije nekoliko godina postavila moderne proizvodne pogone i uvela drugu smjenu, radnici su morali biti angažirani iz siromašnijih područja unutar Hrvatske te iz Bosne i Hercegovine. Ponekad se prerada ribe danas čak seli od ribe, tamo gdje je radna snaga jeftina: strojevi tvornice konzervi na otoku Visu prije 20 godina premješteni su u Niš na jugu Srbije.

Premještanje industrije dio je gospodarskih promjena. Za lokalne zajednice to, međutim, ne znači samo kraj duge industrijske tradicije, nego i još jedan korak prema potpunoj ovisnosti o turizmu, koji pritom zapošljavanje osigurava samo sezonski, ljeti dovodi infrastrukturu do krajnjih granica, građevinskim bumom nagrđuje obalu i pretvara gradske jezgre u goleme suvenirnice. Osim toga, turistički su tokovi jednako nepredvidivi kao i brojnost srdela. To je postalo očito tijekom pandemije koronavirusa, kada su turisti odjednom prestali dolaziti.

Naposljetku, klimatske promjene ne ugrožavaju samo hrvatsku malu plavu ribu, nego i turizam, jer će gostima jednostavno biti prevruće. Budućnost je na Jadranu tako postala nepredvidiva, ne samo za srdele u moru nego i za ljude uz more.

Tekst je gostujući članak za Deutsche Welle prof. dr. Ulfa Brunnbauera, povjesničara specijaliziranog na područje jugoistočne Europe i znanstvenog direktora Leibnizovog instituta za istraživanje istočne i jugoistočne Europe u Regensburgu. On se, između ostalog, bavi pomorskim industrijama i migracijskim kretanjima.