Čovjek bez dlake na jeziku, Velimir Šonje, konkretne brojeve baca kao na traci. Njegovo iskustvo rada na stabilizaciji hrvatske valute tijekom Domovinskog rata daje posebnu notu svakom njegovu intervjuu jer on zna kako funkcionira država, ali i tržište.

Mark Zuckerberg poprilično je pompozno najavio novu kriptovalutu i postavio vrlo visoke ciljeve za libru. Mislite li da će libra uspjeti gdje mnoge druge dosad nisu? Zašto?

Facebook ima nevjerojatnu globalnu moć distribucije. Ta kompanija može plasirati sve, pa i valutu, ako je projekt dobro osmišljen. Ne mogu prognozirati hoće li digitalna valuta libra uspjeti, ali sam prilično siguran da će prije ili kasnije neke digitalne valute zauzeti dio mjesta tradicionalnih valuta. Libra je, na temelju onoga što za sada znamo, ambiciozno postavljen projekt koji kombinira nekoliko stvari. Prvo, za razliku od bitcoina, vrijednost će joj biti stabilna. Drugo, Facebook u projekt uvlači partnere, očekuje ih se oko stotinu, koji će sudjelovati u zakladi koja će upravljati librom. Facebook to čini kako bi ojačao povjerenje i umanjio prigovore da takva globalna kompanija sama kontrolira sve. Za sada se najavljuje partnerstvo s više nego uglednim imenima kao što su Visa, Mastercard, Vodafone... Čini se da prvi put imamo mainstream igrače koji otvoreno ulaze u projekt izgradnje digitalnog monetarnog sustava s ciljem da ga učine kompatibilnim s tradicionalnim sustavima kakve poznajemo. Ovo je manje izazov poslovnim bankama, koje su se već naviknule na konkurentske prijetnje Fintech kompanija i počele su se prilagođavati novom digitalnom svijetu. Ovo je zapravo izazov državama i centralnim bankama. To je nešto čemu se bitcoin, a druge kriptovalute da i ne spominjemo, nikad nije približio. Francuski ministar financija Le Maire zatražio je hitan izvještaj od guvernera sedam vodećih svjetskih središnjih banaka. To govori sve. Ako libra ili neka druga slična valuta i na nju naslonjen platni sustav, za što bi se navodno trebale koristiti Facebookove chat aplikacije, počne uživati povjerenje korisnika, treba očekivati veliku regulatornu bitku. Takve bitke se stalno vode, no ova bi mogla biti velika i trajati dugo. Postoji, naime, još jedan problem, a to je problem transparentnosti i razvoja demokracije. S jedne strane, ako sustav libre ponudi superiornu uslugu platnog prometa, stabilnog mjerila vrijednosti i likvidnosti, i ljudi mu poklone povjerenje, tržišni argument upućivat će na prevlast takvog sustava. S druge strane, postavlja se pitanje može li globalni privatni novčani sustav predstavljati prijetnju demokraciji i suverenitetu država? To su otvorena, teška pitanja i rješavat će se postupno. Prvo treba vidjeti može li libra uvjeriti ljude da je sigurna i pouzdana. I ništa se neće događati preko noći. Start projekta najavljen je za sljedeću godinu, no sigurno je da neće odmah startati sve funkcionalnosti. Neće se odmah vidjeti svi potencijali, problemi i sukobi. To je priča za cijelo sljedeće desetljeće.

Velike rejtinške agencije polako podižu kreditne ocjene Hrvatskoj. Ovako, laički, čini se da nam se sve to događa pod utjecajem gospodarstva EU. Kako vi objašnjavate podizanje rejtinga Hrvatskoj?

Dobra vremena, odnosno pozitivan dio ekonomskog ciklusa u EU, a onda i u Hrvatskoj, traje od 2014. U tih pet godina nešto se popravilo: vratio se ekonomski rast i rast životnog standarda, smanjena je nezaposlenost, proračun je u suficitu, kamatne stope u oštrom padu, kao i omjer javnog duga i BDP-a. Pozitivni trendovi u EU tome daju opći okvir, a mi smo ga donekle iskoristili. Naprosto, nije se mnogo griješilo u zadnje 3-4 godine. Međutim, strukturni problemi nisu rješavani. Znamo da su pad nezaposlenosti i nedostatak radne snage u mnogim sektorima više izazvani iseljavanjem nego rastom zaposlenosti. Naš gospodarski rast 2017. i 2018. bio je i dalje najsporiji među članicama EU u srednjoj i istočnoj Europi. I dalje smo na približno jednakoj distanci od prosjeka EU mjereno realnim dohotkom po stanovniku kao 2008., na 63%, a veličina državnog sektora i poreznih i sličnih opterećenja je među 7-8 najvećih u EU, kao da smo bogati poput Francuske ili Danske. Stoga je podizanje rejtinga posve sporedna informacija. Izbjegava se reći da smo mi ovu razinu rejtinga (BBB-) imali još 1997., samo smo je u međuvremenu izgubili, a ona je i nakon povećanja uz Rumunjsku i dalje najlošija u srednjoj i istočnoj Europi. Drama našeg relativnog zaostajanja se ne prezentira iskreno i adekvatno, pa onda nema ni mjera koje bi to rješavale. Živi se iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz kvartala u kvartal u najboljem slučaju, i onda se kvartalne brojke predstavljaju kao presudni uspjesi ili neuspjesi, a dugoročna slika, koja je jako loša, gubi se iz vida. Nama treba rejting A, ne BBB-.

Čini se da ne provodimo konkretne strukturalne reforme i da nismo ništa spremniji za buduću krizu nego za onu prethodnu. Kako vi gledate na reforme hrvatskoga gospodarstva ili njihov izostanak?

Izostanak reformi je glavni razlog našeg relativnog zaostajanja i položaja, po kojem je u EU još samo Bugarska iza nas. Političke elite koje profesionalno žive od politike na svim razinama vlasti imaju interes da ovakav neefikasan, birokratiziran partijski sustav traje što dulje i da bude što veći radi raspodjele radnih mjesta u javnom sektoru. Pogledajte kako taj sektor buja po broju zaposlenih, a ljudi je u zemlji sve manje. Buja na svim razinama, od Zagrebačkog holdinga preko ministarstava i državnih poduzeća do učitelja u školama. Mi danas imamo oko 80.000, tj. 20 posto djece manje u osnovnim školama nego početkom ovog stoljeća, a broj učitelja je za 10-ak posto veći. Očekivali biste obratno, ne samo zbog smanjenja broja stanovnika i djece, nego i zbog tehnološkog napretka, digitalizacije svih procesa koja očito kasni. Tako je gotovo svuda u javnom sektoru. Međutim, alternative koje povremeno zasluže povjerenje birača uopće ne adresiraju bit problema nego odlaze u posve krivom smjeru, kao što je bio slučaj s anti-EU stavom Živog zida. Radi se o sistematski pogrešnoj dijagnostici i terapiji jer zemlja ove veličine može se dugoročno razvijati samo u uskoj interakciji i integraciji sa svojim okružjem, a za nas je to EU. To, međutim, ne znači da će nas u idućoj krizi val poklopiti kao u prethodnoj, koja je trajala šest godina, od 2009. do 2014. Na tehničkoj razini dogodila su se poboljšanja koja nas kratkoročno čine otpornijima. To nije dovoljno za dugoročan razvojni uspjeh, ali je dovoljno da u sljedećih nekoliko godina u kojima može doći do globalnog usporavanja ili recesije ne potonemo skroz. Imamo suficit u proračunu, kamatne stope su puno niže, tekući račun bilance plaćanja je u suficitu i počelo je razdoblje velikog utjecaja priljeva novca od EU fondova. Uz to, nema suludo ambicioznih javnih projekata financiranih skupim kreditima kao prije krize. 2019. nije 2007. ili 2008. No to ne predstavlja veliku utjehu jer zemlja je zapela na pretposljednjemu mjestu u EU i za sada se ne vidi nikakav potencijal za promjenu koja bi mogla podići Hrvatsku na ljestvici razvoja.

Kako će ogromna jamstva za Uljanik i 3. maj utjecati na hrvatski proračun? Hoće li Vlada dizati poreze da namiri proračunski minus?

Već su utjecala. Jamstva su plaćena i proknjižena, oko 4,5 milijardi kuna, i zbog toga nisu podizani porezi. U ovoj fazi ekonomskog ciklusa nema potrebe za podizanjem poreza. Rast i s njim povezani priljevi u proračun pokrivaju sve pogreške. Pitanje dizanja poreza radi namirenja minusa postavlja se u lošim vremenima, kad prihodi padaju ili stagniraju pa nema dovoljno da se nahrane apetiti narasloga državnoga stroja koji ima svoju inerciju i unutarnje interese. Sjetite se kako su u vrijeme Šukera i Kosor 2009. dizali PDV s 22 na 23 posto i uvodili poseban porez na dohodak, tzv. harač, te kako je u Linićevo i Milanovićevo vrijeme 2012. PDV dignut s 23 na 25 posto i uvedeni su brojni novi porezi, a naglo su podignute i cijene energenata pod izlikom infrastrukturnih investicija HEP-a i sličnih kompanija, od čega na kraju nije bilo ništa. To su bila mnogo teža vremena od ovih i te mjere su produljile i produbile krizu. Možemo se samo nadati da su pouke iz tog vremena naučene i da nikome više neće padati na pamet takve stvari u nekim budućim lošim vremenima.

Jednom davno ste rekli da je Zdravko Marić jedan od najboljih kandidata za mjesto ministra financija, na temelju vašeg poznavanja njegova rada izvan politike. Kako biste ocijenili njegov dosadašnji rad?

I danas potpisujem tu izjavu. Tehnički gledano, Zdravko Marić je vrlo dobar ministar financija. Pritom je imao sreće jer vodi državne financije od 2016. u fazi gospodarskoga rasta, kad se proračun iz godine u godinu puni sve bolje, a kamate su sve niže, što je relativno ugodna pozicija jer su politički pritisci mnogo slabiji nego u drukčijim vremenima. No ne bih zbog toga umanjio njegovu ulogu u afirmaciji nešto discipliniranije fiskalne politike, boljem upravljanju javnim dugom i težnji smanjenju poreznih i sličnih opterećenja, što je u samo maloj mjeri uspio provesti. To me dovodi do malo drukčijeg, političkog pogleda. Zdravko Marić je odlukom da ostane nezavisan ministar (on nije član HDZ-a) sebe osudio na tehnokratsku poziciju. To znači da u ključnim političkim temama ne može imati ofenzivan stav. On može braniti, ali ne može napadati. On može nešto afirmirati i pozivati na brojke ili razum, ali ne može kreirati. I onda se u nizu situacija nalazio u defenzivi. Ozbiljnije rezove nije uspio nametnuti, a u Uljaniku je imao ispravan i jasan stav, ali treba reći da je bilo razmjerno lako odbiti zahtjeve za još novca za navodno restrukturiranje kompanije kad je javnost već bila toliko bijesna da bi svako daljnje trošenje novca poreznih obveznika dovelo do dramatičnog pada popularnosti cijele Vlade. Tehnokratske pozicije bez stvarne političke moći kad nosite političku odgovornost ministra, a nemate stvarnu političku moć kakvu ta pozicija zahtijeva nego se oslanjate isključivo na onoga iznad vas, nisu dobre. No ponekad se, kao u ovom slučaju, mogu pokazati zahvalne. Na primjer, Marić je dobar odabir i za najavljeni početak pristupanja Europskom tečajnom mehanizmu.

Možete li usporediti ministra Marića s nekim drugim ministrima financija? Kakve paralele možete povući između Marića i, recimo, Borislava Škegre ili Slavka Linića?

Vrlo malo paralela ima. Škegro i Linić, svaki u svoje vrijeme i svaki na svoj način, bili su ključni kreatori gospodarske politike i potpredsjednici vlade, ljudi koji su imali nemalu političku moć i snažne karaktere, koji su se nametali u svom neposrednom okružju i javnosti. Odlučivali su o privatizacijama, reformama koje su oblikovale gospodarski sustav, ukratko, bili su mnogo aktivniji i zahvaćali šire od samog proračuna i fiskalne politike. To ne mora značiti da su bili bolji ministri financija, naprotiv. Pretjerani aktivizam u krivom smjeru mnogo je lošija opcija od statusa quo. Ovo posebno ide Linića i zahvata u porezni sustav 2012. te početka s predstečajnim nagodbama iste godine. Međutim, u ovako maloj zemlji s očitom potrebom da se neefikasan vladin sustav s 20 ministarstava razumnije dimenzionira i njime upravlja, svakako bih preporučio da potpredsjednik vlade za gospodarstvo i ministar financija bude ista osoba; to je jedino rješenje koje mi se čini funkcionalno i to rješenje ne bi trebalo zavisiti o osobama, imenima, nego bi tako trebao biti riješen sustav upravljanja bez obzira na ljude.

Srbija i Aleksandar Vučić redovito se hvale sve većim i većim stranim investicijama, hvale se ukidanjem birokratskih prepreka ulaganjima, kod njih, na kraju krajeva, čak i Fiat proizvodi automobile. Kako komentirate srpski gospodarski rast? Može li Hrvatska nešto od njih naučiti?

Srbija je jedna od rijetkih država od kojih nemamo što za naučiti. Imali su vrlo niske i povremeno negativne stope rasta, a tek 2018. uspjeli su ubrzati gospodarski rast iznad naših stopa, što je i očekivano jer su na znatno nižoj razini gospodarskog razvitka. Srpski realni BDP po stanovniku je na 40% od prosjeka EU, mi smo na 63%, što znači da bi trebali rasti više od 50% da nas dostignu, a početkom godine imali su usporavanje. Ono što nam je zajedničko je stagnacija gledano relativno, u odnosu na EU. Slovenija, Hrvatska i Srbija su približno tamo gdje su bile i prije 10 godina naspram razine razvoja EU, samo su razine jako različite: Slovenija je na oko 85%, Hrvatska na 63% i Srbija na 40%. Nitko se nije znatno pomicao, u relativnom smislu u odnosu na EU prosjek. BiH, Sj. Makedonija i napose Crna Gora su nešto brže napredovale i Crna Gora je danas postala ekonomski znatno razvijenija od Srbije. No Balkan je općenito, s izuzetkom Slovenije, ako je uopće želimo ubrojiti pod taj pojam, notorno gospodarski neuspješan. Ne želim umanjiti ulogu izravnih stranih ulaganja, ali nekoliko takvih investicija neće činiti razliku ako ih nema na stotine, toliko da transformiraju cijelu strukturu gospodarstva. Zato treba sve činiti da se ukupna poslovna klima poboljša: razumno niski porezi, efikasna administracija, briga za tržišno natjecanje, reforma obrazovnog sustava i restrukturiranje neefikasnih državnih poduzeća, to je jedini način proširenja osnovice za rast produktivnosti. Srbiji, kao uostalom i Hrvatskoj premda u malo manjoj mjeri, trebaju prije svega bolje institucije koje osiguravaju fer igru. Mislim na zaštitu tržišnog natjecanja, pravično i efikasno pravosuđe, dobre zakone i efikasnu i nepristranu administraciju, uništenje korupcije i nepotizma. Nekoliko novih tvornica u tom smislu ne čini bitnu razliku.