Izložba Efemeris - legat Dejana Medakovića u Zagrebu, izazvala je žustre reakcije. Kako je izložba počela u Srpskom kulturnom centru, ispred zgrade su se pojavili BBB koji su prosvjedovali protiv izložbe u čast srpskog akademika i povjesničara umjetnosti Dejana Medakovića. Riječ je o unuku predsjednika Hrvatskog sabora Bogdana Medakovića, rođenom upravo u Zagrebu 1922. Iz kojeg je zbog ustaša pobjegao 1941. u Beograd, gdje je umro 2008.

No, isto tako je riječ o jednom od autora nacrta Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). iz 1986. koji je označio početak eksplozije nacionalizma u Jugoslaviji. Sredinom 80-ih Jugoslavija je bila u teškoj ekonomskoj krizi, vanjski dug se mjerio u milijardama dolara i počeli su se tražiti krivci.

Srpski trust mozgova i akademski krugovi smatrali su da je najveća nacija u bivšoj državi u podređenom položaju, da je ozbiljno zakinuta ustavom iz 1974. kada su stvorene autonomne pokrajine Kosovo i Vojvodina koje su u novom federalnom uređenju imale skoro iste ovlasti kao i republike. Optuživali su Kosovo i Hrvatsku za pokušaj istrebljenja Srba i kroničnu diskriminaciju. 

SRAMOTA U SRBIJI Vučićeva segregacija: Na miting SNS-a voze Rome u jednom busu, Srbe u drugom

Memorandum je iznio stavove da su Srbi sustavno ugroženi unutar jugoslavenske federacije, da im se uskraćuju politička i kulturna prava, te da je ekonomska politika nepovoljna za srpske regije. Dokument je također propagirao ideje o centralizaciji vlasti i snažnoj zaštiti srpskih nacionalnih interesa, dok je sugerirao da drugi narodi i republike u Jugoslaviji namjerno potkopavaju poziciju Srbije. Neki od najskandaloznijih stavova uključivali su tvrdnju da je srpski narod „žrtva povijesnog neprijateljstva“ te da bi Srbija trebala zauzeti dominantnu ulogu u političkom i kulturnom životu zemlje kako bi se osigurala njezina sigurnost i opstojnost.

Memorandum koji je procurio u javnost kroz beogradske novine Večernje novosti u rujnu 1986., imao je dubok utjecaj na oblikovanje srpskog nacionalizma i hegemonističkih težnji u kasnijim godinama. Dokument je sustavno prikazivao Srbe kao „ugrožen narod“ unutar jugoslavenske federacije, tvrdeći da su njihova politička, kulturna i ekonomska prava sustavno zanemarivana, posebno u pokrajinama poput Kosova i Vojvodine, gdje su Albanci i druge manjine, prema Memorandumu, „nametali nepravdu“ i „oslabljujući položaj Srbije“. Ovakva percepcija kolektivne ugroženosti stvorila je osjećaj srpske povijesne nepravde i opravdavala potrebu za „zaštitom“ srpskog naroda, što je lako mobiliziralo političke elite i intelektualce. Memorandum je također otvoreno predlagao centralizaciju vlasti i povećanje kontrole Srbije nad savezom, implicirajući da bi Srbija trebala imati dominantnu ulogu u odlučivanju kako bi osigurala opstojnost i sigurnost svojih građana. Takvi stavovi doveli su do jačanja ideja srpskog hegemonizma jer su politički akteri mogli argumentirati da svaka decentralizacija ili autonomija drugih republika i pokrajina ugrožava „srpski narod“. Tekst Memoranduma, uz teoriju „ugroženog naroda“ i percepciju nepravdi, dao je ideološki okvir za kasniji politički nacionalizam Slobodana Miloševića i njegove politike centralizacije i kontrole nad drugim republikama, posebno kroz manipulaciju Kosovom i pozivanjem na zaštitu Srba kao legitimaciju za širenje političke moći.

Memorandum je osuđen od strane Saveza komunista Jugoslavije, uključujući Slobodana Miloševića, budućeg predsjednika Srbije, koji je javno nazvao memorandum „ništa drugo do najmračnijim nacionalizmom“, te Radovana Karadžića, budućeg vođu Srba u Bosni, koji je izjavio: „Boljševisam je loš, ali nacionalizam je još gori“. Unatoč tim izjavama, Milošević, Karadžić i drugi srpski političari tajno su se slagali s većinom stavova iz memoranduma te su uspostavili bliske političke veze s njegovim autorima, poput Mihaila Markovića, koji je postao potpredsjednik Socijalističke partije Srbije, i Dobrice Ćosića, koji je 1992. postavljen za predsjednika Savezne Republike Jugoslavije. Počevši od 1987., Milošević, kao vođa Srpske komunističke partije, počeo je cinično koristiti srpski nacionalizam kako bi skrenuo pažnju javnosti s masovne korupcije unutar Komunističke partije, taktika koja je vrlo dobro uspjela. Međutim, Miloševićevo pozivanje na srpski nacionalizam neizbježno je izazvalo strah u drugim republikama da pokušava preuzeti moć i pretvoriti Jugoslaviju u naciju pod dominacijom Srba. Miloševićeva odluka da 1989. okonča autonomiju Kosova i rasporedi etničke srpske policajce da nasilno uguše prosvjede kosovskih Albanaca izazvala je secesionističke osjećaje u drugim jugoslavenskim republikama, prije nego što je Milošević nametnuo srpsku dominaciju nad cijelom Jugoslavijom. U drugim republikama uočeno je da je SANU memorandum pozivao na ukidanje autonomije Kosova, što je izazvalo otpor srpskom hegemonizmu te doveo do želje za samostalnošću, prvenstveno u Sloveniji i Hrvatskoj, a onda i do krvavog raspada federacije.