Billy Idol je zaradio više novca od bilo kojeg pankera

Sanjin Strukić (PIXSELL)
Za generaciju iz ‘77. uvijek je bio u drugom planu premda se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme. U kultnom okupljalištu londonskih pankera svirao je prije The clasha i Sex pistolsa
Vidi originalni članak

Punk je doputovao iz New Yorka negdje oko Dana nezavisnosti. Početkom srpnja 1976. Ramonesi su se iskrcali na Heathrow i produžili do Roundhousea gdje su odsvirali koncert koji je na londonskoj klupskoj sceni odjeknuo poput atomske bombe. Londonski pankeri potom su, u samo nekoliko mjeseci, prestigli njujorške uzore i izveli najradikalniju kulturno-umjetničku subverziju nakon dadaizma.

Sve pojedinačne uloge u toj akciji nisu nikad potpuno rasvijetljene, ali uglavnom je jasno koji su igrači bili udarna petorka londonskog punka.

Sex Pistolsi Johnny Rotten i Sid Vicious nezaobilazni su u svim kombinacijama, isto kao i udarni tandem The Clasha Joe Strummer i Mick Jones. U uspomenama na velikane iz ‘77. uz njih se kao peti najčešće pojavljuje utemeljitelj The Stranglersa Hugh Cornwell, vrlo često i Paul Weller koji je te godine pokrenuo The Jam, a tvrdokorniji pankeri ne zaboravljaju ni frontmena The Rutsa Malcolma Owena kojeg je u 25. godini ubilo predoziranje heroinom.

Posebno mjesto zauzima prva punk-princeza Siouxie Sioux, najzaslužnija za mukotrpno izborenu žensku ravnopravnost na sceni. Billy Idol je za punkere iz ‘77. uvijek bio u drugom planu, premda se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme. Debitirao je 1976. kao gitarist benda Chelsea koji je napustio poslije dvije, tri svirke, s basistom Tonyem Jamesom. 

Billy i Tony osnovali su Generation X , a njihov menadžer Andrew Czezowski otvorio je klub The Roxy pa su u kultnom okupljalištu londonskih pankera oni zasvirali prvi, nekoliko tjedana prije The Clasha i Sex Pistolsa. 21-godišnji William Broad slučajno je postao Billy Idol. 

Najprije je uzeo tipično pankersko ime Billy Idle (besposleni), ali to mu nigdje nije prolazilo jer je Eric Idle iz Monty Pythona jednostavno bio prevelika faca u Londonu. Billy Idol zvučalo je jednako efektno. Svi su odmah zapamtili i ime njegova benda Generation X, koje je Billy izvukao iz naslova sociološke studije o britanskim modsima.

Međutim, istoimeni debi-album iz 1978. nije ispunio velika očekivanja. Na popravnom ispitu, s drugom pločom “Valley Of The Dolls“ opet se nisu uspjeli ubaciti među vodeće punk-bendove. Oproštajni Gen X album “Kiss Me Deadly“ prošao je sasvim nezapaženo, ali je donio dva aduta za početak Billyeve solo karijere, najavni singl “Dancing With Myself“ i suradnju s producentom Keithom Forseyem koji se proslavio kao asistent Giorgia Morodera na diskohitovima Donne Summer.

Nakon raspada londonskog benda Billy Idol preselio se u New York i opet se zatekao na pravom mjestu u pravo vrijeme. MTV je bio najnovija fora u Americi, ali su američki pop-rock-hitmakeri imali premalo videomaterijala pa je pokrenut masovni uvoz spotova iz razvijenije britanske produkcije. Zahvaljujući danonoćnoj promociji na MTV-u fenomen poznat kao druga britanska invazija potrajao je do sredine ‘80-ih.

Billy je bio jedan od najvećih dobitnika u toj videoigri. Udružio se s njujorškim hard rock gitaristom Steveom Stevensom i potpuno se prilagodio afinitetima američke MTV publike, inače vrlo slabo upućene u londonski punk i sve što je iz njega proizašlo. Zaredali su se ultimativni hitovi “White Wedding“, “Dancing With Myself“ , “Flesh For Fantasy“, “Rebel Yell“, “Sweet Sixteen“ i “Mony Mony“, koji su trajno podijelili i publiku i kritiku. 

Billy Idol napravio je veći promet od bilo kojeg pankera, vjerni navijači dočekivali su ga gotovo kao novog Jaggera, no jednako brzo se okupila i vojska njegovih ljutitih protivnika za koju je “White Wedding“ bio i ostao simbol najgoreg trasha ‘80-ih.

Najveća lavina negativnih reakcija obrušila se na album “Charmed Life“, naročito zbog prerade “L.A. Woman“ koju su zagriženi sljedbenici Jima Morrisona doživjeli kao tešku osobnu uvredu.

S druge strane Oliver Stone bio je toliko oduševljen da mu je namijenio jednu od važnijih uloga u filmu “The Doors“. Plan se izjalovio kad je Billy gadno nastradao u prometnoj nesreći i završio na višemjesečnoj rehabilitaciji pa se u Stoneovu filmu pojavio samo kao epizodist. Konceptualni album “Cyberpunk“ objavljen 1993. popljuvali su gotovo svi kritičari, no Billy je imao daleko veći problem s fanovima koji uopće nisu razumjeli taj najambiciozniji eksperiment u njegovoj karijeri i uzaludno su tražili nove hitove. 

Od cyberpunk debakla oporavljao se desetak godina i tek ga je album “Devil’s Playground“ vratio među koncertne atrakcije. U tom điru došao je i do zagrebačke premijere na pozornici INmusica. Pet godina poslije Billy Idol ponovno dolazi u grad kao glavna faca dvodnevnoga Zagreb Callinga. Mišljenja su i dalje oštro podijeljena. Dok su jedni prema njegovu gostovanju narihtali svoj ljetnji odmor, drugi će 13. srpnja u širokom luku izbjegavati Šalatu.

Posjeti Express