Nakon blijede krimi trilogije ("Terra Alta", "Neovisnost" i "Dvorac Modrobradoga") španjolski pisac Javier Cercas vraća se hibridnom nefikcijskom romanu, žanru u kojem je napisao neke od svojih najboljih knjiga, dokumentarističke romane "Anatomija jedne pobune" i "Prevarant". Roman "Božja luda na kraju svijeta", koji je objavila Fraktura u prijevodu Silvane Roglić, govori o apostolskom putovanju pape Franje u Mongoliju, zemlju u kojoj živi tek oko tisuću i pol katolika. "Božja luda" iz naslova romana odnosi se na papu Franju, prema nadimku svetog Franje Asiškoga, kojeg Cercas uspoređuje s papom Franjom. Iako je poštovao autoritet Katoličke crkve, Franjo Asiški nikad se nije zaredio za svećenika. Živio je nekonvencionalnim životom, zbog čega je prozvan Božjom ludom, nadimkom na koji je bio ponosan. Cercasov roman i po načinu na koji je napisan i po temi kojom se bavi neodoljivo podsjeća na kultni roman Grahama Greena "Monsignor Quijote" iz 1982. godine. Cercas, kao i Green, piše konvencionalno, fokusiran isključivo na pripovijedanje i pomnu karakterizaciju likova. Greenov roman govori o ocu Quijoteu, seoskom župniku iz španjolskoga gradića El Toboso u regiji La Mancha, koji se smatra potomkom istoimenog Cervantesova lika. Roman preko Crkve govori o postfrankističkoj Španjolskoj, temi kojom se sporadično bavi i Cercas u "Božjoj ludi", ponajprije preko odnosa španjolskoga klera prema papi Franji. Cercas tvrdi da je najveći otpor pontifikatu pape Franje dolazio iz Sjedinjenih Američkih Država i Španjolske, odnosno da je španjolska Crkva ostala zarobljena u vremenu, bez jasne vizije za budućnost, u što se papa Franjo nije uklapao. Greenov monsignor Quijote kreće na putovanje kroz Španjolsku svojim starim Seatom 600, zvanim Rocinante, u društvu bivšega komunističkoga gradonačelnika El Tobosa koji ima nadimak Sancho. Odnos između uvjerenog ateista Cercasa i poglavara Katoličke crkve neodoljivo podsjeća na odnos Sancha i monsignora Quijotea. Božja luda, nadimak Franje Asiškog, ima mnogo dodirnih točaka sa Cervantesovim don Quijoteom. Zapravo je sveti Franjo neka vrsta preteče don Quijotea, koji je, za razliku od svog predšasnika, iz temelja promijenio lice Crkve, što, nažalost, nije imalo prevelikog utjecaja na njezin daljnji razvoj, o čemu svjedoči i činjenica da je Bergoglio prvi papa koji je uzeo Franjino ime. Cercas vidi papu Franju kao suvremenoga Quijotea koji je, kao i Franjo Asiški, promijenio lice Crkve, ali u nedovoljnoj mjeri, te nije uvjeren da će njegovo nasljeđe zaživjeti.

Cercasova knjiga nastala je iz neobičnog poziva koji je Cercasu uputio Lorenzo Fazzini, službenik Dikasterija za kulturu i obrazovanje Svete Stolice i urednik vatikanske izdavačke kuće Librerije Editrice Vaticane. Fazzini je predložio Cercasu da napiše knjigu o pastoralnom posjetu pape Franje Mongoliji koji je bio planiran za rujan 2023. godine. Pomalo je iznenađujuće da je Fazzini za taj pothvat odabrao Cercasa, tvrdokornog ateista podrijetlom iz pobožne katoličke obitelji. "Ja sam ateist. Ja sam antiklerikalan. Ja sam militantni sekularist, tvrdoglavi racionalist, okorjeli nevjernik. Ali evo me, letim prema Mongoliji sa starim Kristovim vikarom na Zemlji, spremam se pitati ga o uskrsnuću tijela i o životu vječnom. Zato sam se ukrcao na ovaj avion: da pitam papu Franju hoće li moja majka, nakon što umre, vidjeti mojeg oca i da majci prenesem njegov odgovor. Evo bezbožne lude koja prati Božju ludu do nakraj svijeta", piše Cercas opisujući paradoksalnu situaciju u kojoj se našao. Svjestan da mu se pruža jedinstvena prilika, koju Vatikan nikad nije pružio nijednom drugom piscu, da progovori nešto više o suvremenom svijetu i ulozi Katoličke crkve u njemu, kao i o papi Franji, kojeg crkveni kroničari, pa i sam Cercas, uspoređuju s papom Ivanom XXIII., koji je ostao upamćen kao Papa Dobri i Ivan Dobri. Papa Ivan XXIII. objavio je u siječnju 1959. okupljenim kardinalima svoju odluku o sazivanju Drugog vatikanskoga koncila, koji je rezultirao jednom od najvećih reformi u povijesti Katoličke crkve. Hannah Arendt u eseju "Kršćanin na Stolici svetoga Petra" piše kako je izbor pape Ivana XXIII. bio neka vrsta iznimke. "Nije teško shvatiti otpor Katoličke crkve da promakne na visoke dužnosti onu šačicu kojoj je jedina ambicija da oponašaju Isusa iz Nazareta", piše Arendt. "Je li i Bergoglio jedan iz te šačice?", piše Cercas. "Je li njegova jedina životna ambicija bila da slijedi Isusa iz Nazareta? Je li Franjo drugi Ivan XXIII., prototip krotkoga, skromnog i neambicioznog pape i zato se prvo htio nazvati Ivan XXIV.?"

Cercas u "Božjoj ludi" govori i o unutarnjem ustroju Vatikana. Fokusira se, što su mu neki lijevi komentatori i zamjerili, na snažne strane Crkve, na njezin misionarski rad, predanost najugroženijim slojevima stanovništva i na njezine aktivnosti u negostoljubivim dijelovima svijeta poput Mongolije i Afrike. Cercas zapravo osvjetljava duhovnu stranu Crkve, upozoravajući na to da je istinska vjera "supermoć" i dar, a ujedno natprirodna pokretačka sila koja čini nemoguće mogućim, odnosno da nije riječ, čak i iz njegove ateističke pozicije, o pukom praznovjerju nego da se temelji na osobnom susretu s Bogom i apsolutnom povjerenju u vječni život. Govori, također, o nekim doktrinarnim elementima katoličanstva, poput zaređivanja žena i celibata. Vatikanski publicist i teolog Antonio Spadaro, isusovac kao i papa, objašnjava da je neoženjena osoba uvijek dostupna, može se u potpunosti predati zajednici, može joj se potpuno posvetiti, dok oženjena osoba ne može: ima druge obveze, ima ženu, djecu, mora se i njima posvetiti. Krajnji rezultat je potpuno drugačija slika Katoličke crkve u odnosu na onu koja prevladava u zapadnim medijima. Iako se u knjizi pojavljuje jako mnogo likova, tri su glavna: papa Franjo, Cercas i njegova majka, tvrdokorna vjernica koja boluje od uznapredovale Alzheimerove bolesti, koja u knjizi simbolizira istinske kršćane koji do smrti ostaju ustrajni u svojoj vjeri. Sebe Cercas vidi kao Nietzscheova luđaka koji danju, sa svjetiljkom u ruci, "traži Boga", koji uzalud pokušava dokučiti misterij vjere i Crkve. Preokret u Cercasovu životu nastupio je kad je imao 14 godina, kad se njegova obitelj s juga Španjolske preselila na sjever, tisuću kilometara dalje. Razočaran, Cercas se posvetio knjigama. Najveći utjecaj na njega ostavio je roman Miguela de Unamuna "Sveti Emanuel Dobri, Mučenik", koji govori o svećeniku koji je izgubio vjeru, a koji i dalje širi župljanima Božju riječ. "Rezultat je bila kataklizma. Do toga sam časa bio veseo i naivan čitatelj, osim što sam bio uzoran učenik u školi koju su držala školska braća Maristi: sjajan klinac, katolik, vrijedan učenik i ljubitelj sportova; ali s Unamunovim romanom nastao je takav krš da sam gotovo preko noći prestao biti katolik i odao sam se alkoholu, duhanu i razuzdanosti", piše Cercas. "Tako se, u konačnici, književnost za mene pretvorila u nadomjestak za vjeru i tako sam u njoj počeo tražiti zamjenu za izgubljenu vjeru, za sigurne odgovore i spokoj koje vjera osigurava. Suvišno je napominjati da je ta potraga bila pogreška zato što književnost ne osigurava ni spokoj ni sigurne odgovore: nudi dodatna pitanja, dodatnu uznemirenost, nikakav odgovor."

Središnja figura romana je papa Franjo. Cercas se pita tko je papa Franjo, Bergoglio ili jedan od najposvećenijih papa u povijesti Katoličke crkve. Naglašava papinu "temeljnu dvostrukost". "Individualni identitet", tvrdi Cercas, "problematičan je koncept (da ne spominjemo kolektivni, koji je zapravo fantazija); mi nismo jedno: mi smo množina. Bergoglio nije iznimka od toga pravila: nema smisla tvrditi da je dječak Bergoglio koji je nabijao loptu u Ulici Membrillar, gdje se rodio, navlas ista osoba kao kardinal koji je, početkom stoljeća, svakoga tjedna sjedao na autobus i odlazio u sirotinjske četvrti koje okružuju Buenos Aires; ili kao adolescent koji je gutao komunistički tisak i koji je s užitkom čitao Leonidasa

Barlettu, zaboravljena argentinskoga ljevičarskog pisca..." Argentinski isusovci portretiraju Bergoglia iz 1970-ih i 1980-ih kao častohlepnu i politički inteligentnu osobu. Tvrde da je bio autoritaran, ohol i sklon zastrašivanju, te da ga je pontifikat iz temelja promijenio, koji ga je "pretvorio u topla starca, ushićena i pomirena sa samim sobom, kao da je Stolica svetoga Petra na njega imala blagotvoran učinak". Cercas se pita jesu li papa Franjo i Bergoglio ista osoba ili je Franjo lik kojeg Bergoglio glumi kao što glumac igra ulogu na pozornici. Bergogliovu političku svijest i svjetonazor oblikovao je peronizam, u čemu su presudnu ulogu

odigrala dva događaja, revolucionarni žar koji se proširio Latinskom Amerikom, "koji je tolike mlade odveo u politički aktivizam ili u gerilu, a tolike svećenike u marksizam Teologije oslobođenja", i Drugi vatikanski koncil, sabor koji je predstavljao društveni zaokret u Crkvu, usklađujući je s političkim problemima trenutka, "usmjeravajući je da se vrati čistoći početaka, usađujući u svećenike duh služenja i franjevačke poniznosti". Bergoglio je smatrao kako je Teologija oslobođenja bila pogrešan vjerski odgovor na legitimne zahtjeve za društvenom pravdom. Dok je bio provincijal argentinskih isusovaca, poticao ih je da se udalje od marksizma i Teologije oslobođenja. "Papa ljevičar ili desničar?", pita se Cercas. "U stvari, da ga se mora opisati jednom riječju, najpravednije bi bilo reći da je Franjo radikalni zagovaratelj evanđelja koji apsolutni prioritet daje siromašnima... (...) Možda baš stoga, u šezdesetima i sedamdesetima, usred revolucionarne euforije, u Argentini su ga smatrali konzervativnim (ili čak ultradesničarom), dok ga se danas, usred mamurluka nakon revolucije, na Zapadu smatra ljevičarem (ili čak komunistom). Nije se Bergoglio promijenio; promijenio se svijet." Pravu sliku Crkve prema kojoj je papa Franjo težio Cercas nastoji približiti preko lika argentinskog teologa Victora Manuela Tucha Fernandeza, jednog od najbližih papinih suradnika, kojeg je papa Franjo zaredio za biskupa i kardinala te ga postavio na mjesto perfekta Dikasterija za nauk vjere, najpoznatije vatikanske institucije, nasljednice srednjovjekovne Inkvizicije. Cercas Fernandeza, iznimno liberalnu i posvećenu osobu, humorno naziva, pozivajući se na Dostojevskog, Velikim Inkvizitorom, da bi i na taj način prikazao odmak u doktrinarnim pitanjima koji je, u odnosu na svoje prethodnike, napravio papa Franjo.

Vatikanisti, koji su putovali s papom, najviše su isticali geopolitičku dimenziju papina apostolskog posjeta Mongoliji, čiji je glavni cilj bila zapravo Kina, s kojom Vatikan od 1950-ih nema diplomatske odnose. "Mongolija će brzo biti riješena", kaže jedan od vatikanista. "Misliš da to ikoga zanima? Siromašna, pustinjska i golema zemlja, izgubljena između Rusije i Kine, koja ima

stanovnika koliko i Madrid? Moje šefove, ne; moje čitatelje, jedva imalo. Da je u pitanju samo Mongolija, ne bi nas ovdje bilo ni pola. Ovdje smo radi Kine." Dopisnik The New York Timesa Jasom Horowitz objavio je tekst pod naslovom "Papa ide u posjet Mongoliji jednim okom gledajući prema Rusiji, a drugim prema Kini". Njihove riječi potvrđuje i vatikanski teolog Antonio Spadaro: "Nijedno papino putovanje nije lišeno geopolitičke dimenzije. Ni ovo nije iznimka: sjeti se da Ivan Pavao II. nije smio ni preletjeti Kinu; jučer, naprotiv, ne samo da smo je preletjeli, nego je papa poslao telegram kineskoj vladi i kineska mu je vlada odgovorila." Cercasovi sugovornici Kinu nazivaju "budućnošću" i "novim Sovjetskim Savezom", naglašavajući njezin geopolitički značaj.

Jedan Cercasov prijatelj, "baštinik teške španjolske antiklerikalne tradicije", bio je skeptičan prema Cercasovoj odluci da se zaputi na papino apostolsko putovanje jer je smatrao da će poslužiti Crkvi da "opere imidž": "Mislio je, dakako, na nebrojene slučajeve pedofilije i seksualnoga zlostavljanja, na stav Katoličke crkve o kontracepciji, o pobačaju, o rastavi, o eutanaziji, općenito o homoseksualnosti, a napose o homoseksualnim bračnim parovima, na njezinu zaostalu sliku svijeta." Katolička crkva je, tvrdi Cercas, i nešto gora od toga, "njezina povijest obuhvaća dvije tisuće godina vjerskih ratova, ubilačke netolerantnosti i kolosalnih laži". Međutim, Katolička crkva ima i svoju drugu dimenziju, koja se iz ateističke pozicije često prešućuje: "Katolička crkva je i Isus Krist, sveti Pavao, sveti Augustin, Franjo Asiški, Toma Akvinski, Terezija Avilska i tisuće misionara koji se u ovom času u cijelome svijetu bore kako bi ogrnuli one koji umiru od hladnoće i nahranili one koji umiru od gladi i napojili one koji skapavaju od žeđi."