CNN Travel otkrio je jednu od najvećih turističkih atrakcija u Češkoj, gradić oko kojega se povijest u ovoj zemlji vrtjela dobrih 700 godina. Istina jest da Katedrala Uznesenja naše Gospe i Sv. Ivana Krstitelja u Kutnoj Hori, 70 kilometara istočno od Praga, ima jednu od najvećih kosturnica na svijetu, i točno je da je riječ o makabrijanski ukrašenom interijeru ostacima ljudi.

Ali, broj ljudi za koje se pretpostavlja da su tamo ostavili svoje kosti nije 40, nego 60, a prema nekim procjenama čak 70.000, a niti povijest Sedleca, dijela Kutne Hore, gdje se kosturnica nalazi, nije potpuno jasna. Izvana tek kapelica u gotičkom stilu ni po čemu posebna, u sebi krije luster sastavljen od mnoštva kostiju skoro svih vrsta koje postoje u ljudskom tijelu, mnoštva lubanja, potkoljenica, natkoljenica, rebara, čak je i grb obitelji Schwarzenberg izrađen od kostiju, i to zaprepašćujuće detaljno.

Priča o tom mjestu počinje osnivanjem prvog tamošnjeg cistercitskog samostana 1142. godine, a onda je došao red na legendu. Prema priči, tadašnji češki kralj Otakar II poslao je jednog od tamošnjih redovnika u Palestinu, da bi se ovaj odatle vratio s pregrštom tla s Golgote. Ključni trenutak po povijesnu ulogu tog mjesta bio je onaj kad je tu zemlju prosuo po groblju Sedeca.

Tu treba znati da se zemlja iz „Svete zemlje“ u toj vrijeme koristila za posvećenje, a kako vremena nisu bila nešto posebno prosvijećena, zemlja se koristila i za iscjeljivanje. To da je redovnik prosuo malo zemlje po groblju, pročulo se i vremenom je sve više ljudi odasvud iz Europe željelo biti tamo sahranjeno.

O tome se na službenim stranicama Kosturnice u Sedlecu ne navode detalji, ali je vjerojatno to bio razlog zašto se oko 1300. godine krenulo s neuobičajeno brzom gradnjom gotičke katedrale, odnosno nadogradnjom na dotadašnji samostan u romaničkom stilu na tom mjestu. 14. stoljeće nije bilo previše milostivo prema gradiću koji je nekoliko narednih stoljeća zbog rudnika srebra u tom kraju neko vrijeme čak prijetio postati bogatiji i moćniji od Praga.

 

Tijekom tog stoljeća taj kraj pregazilo je nekoliko epidemija kuge iza kojih je ostalo 30.000 mrtvih, pohranjenih upravo na tom posvećenom groblju. Stoljeće poslije izbili su husitski ratovi i njihove trupe zauzele su grad 1421. Opustošili su crkvu, spalili su katedralu i manastir. Tijekom tih ratova groblje je dobilo još 10.000 novih „stanovnika“. Do kraja 15. stoljeća groblje je bilo površine 35.000 metara četvornih i krenulo se s njegovim smanjivanjem.

Sve to mnoštvo kostiju logično su premjestili u kosturnicu i vjerojatno je to onaj trenutak iz povijesti iz kojega potječe legenda o poluslijepom redovniku koji je s puno posvećenosti, pažnje za detalje i blago rečeno s nesvakidašnjim smislom za estetiku, slagao kosti u aranžmane koji danas privlače stotine tisuća posjetitelja. Također prema legendi, nakon što je redovnik završio s poslom, vid mu se čudesno vratio, ozdravio je.

Ono što je povijesna činjenica jest to da je kosti doista u 15. stoljeću, u vrijeme preseljenja s groblja, aranžirao nepoznati recimo umjetnik ili više njih, o čemu je tamošnji kroničar Š. E. Kapihorsky pisao 1630. godine. Crkva je na popravke tragova vremena i ratova morala čekati sve do 1661. kada su kosti presložene otprilike u oblike koji se mogu danas vidjeti. Konačni oblik izvana, katedrala je dobila tijekom rekonstrukcije samostana početkom 18. stoljeća.

Majstor koji je vodio tu rekonstrukciju bio je slavni arhitekt Jan Blažej Santini Aichel, porijeklom iz Italije, čuven po spektakularnim djelima u kojima je kombinirao tadašnji barok i gotiku. Za „crkvu kostiju“ on je bitan zato što je dotadašnju dekoracije ljudskih kostiju preoblikovao u interijer kakav je danas. On je kosti naslagao posvuda uokolo u skladu s baroknom estetikom i pobožnosti tog doba, složio vijence kostiju i lubanja i tome slično.