Uvijek se iznova čudim koliko “Dobri momci“ Martina Scorsesea s godinama dobivaju na vrijednosti i koliko se, što je važnije, možemo vezati uz taj film i njegove negativne junake, kao da je riječ o našim vlastitim, nimalo gangsterskim, životima. 

Kako raste dugogodišnji trend promoviranja negativaca u suvremene junake američkog filma i televizije, tako “Dobri momci“ poprimaju značenje uzora koji je teško dostignuti i gotovo nemoguće, barem zasad, nadmašiti.

Coppolini “Kumovi“ i Scorseseovi “Dobri momci“ bili su tema jednog dugog razgovora s mojim profesorom i prijateljem Antom Peterlićem početkom devedesetih. 

Problem zbog kojeg smo lomili koplja bilo je pitanje negativaca u američkom gangsterskom filmu i to na primjeru “Kumova“ i “Dobrih momaka“. 

Ante je tvrdio da ti filmovi ne mogu biti vrhunska umjetnička ostvarenja jer su njihovi junaci amoralni ubojice koji ne osjećaju krivnju zbog svojih zločina.

Hawksovo “Lice s ožiljkom“ je prihvaćao kao umjetnost jer je riječ o gangsterskloj komediji u kojoj redatelj junaka ne shvaća ozbiljno nego ga tretira kao retardiranog maloljetnika, sposobnog da ubija ljude iz zabave kao što bi se igrao rata s klincima iz kvarta. 

Hawksov Tony Camonte (zasnovan na osobi iz stvarnog podzemlja, Alu Caponeu) neozbiljan je majmunoliki ubojica koji se smije kao kreten i ubija jer mu je to smiješno. 

Coppolini i Scorceseovi gangsterski filmovi pak navode nas na to da se poistovjećujemo s gangsterima, prikazujući ih u njihovom svakodnevnom životu s prijateljima, djecom, obitelji i sisjedima kao sasvim obične simpatične ljude kakvi smo, pretpostavljamo, mi sami. 

Ne samo da su nalik na nas nego su i bolji od nas jer se ničega ne boje, drski su, hrabriji od policije, odvjetnika i svih koji se bave bilo kakvim oblikom zakona. 

Gangsterski život je život s one strane zakona, neka vrsta društveno prihvaćenog buntovništva protiv poretka i režima, te je samim time privlačan pitomim smrtnicima.

Legendarna prva rečenica Scorseseovih “Dobrih momaka“ govori sve: „Otkad znam za sebe, oduvijek sam htio biti gangster“. 

Za Scorseseova junaka gangsteri iz susjedstva bili su jedini uzor, prave “face“, a njegov otac koji je pošteno rintao da bi prehranio obitelj dobio je zaslužene batine kad je pokušao natjerati sina da ide u školu umjesto da na parkingu čuva gangsterske automobile.

Zamislite: Scorseseov junak cinka oca gangsterima, a oni tatu prebiju i zaprijete mu da više nikad sina ne tjera da ide u školu! 

Takvo prihvaćanje gangstera kao idola, makar ono bilo kritički obojeno kao kod Scorsesea, Ante Peterlić nije mogao prihvatiti, no suvremena publika to prihvaća bez problema. 

Kad se radi o filmovima poput “Kumova“ i “Dobrih momaka“, te televizijske serije “Obitelj Soprano“, to mogu i sam prihvatiti. 

Ključ prihvaćanja negativaca kao osoba bliskih nama leži u onome što Scorsese kaže povodom svojih “Dobrih momaka“: “Ma koliko ih osudili, oni su ljudi kao i mi.“ 

Sam Scorsese je, na kraju, proveo noć s pištoljem u ruci, odlučan da čim svane ubije producenta koji ga je tjerao da iz “Taksista“ izbaci prizor završnog masakra.

Mnogi od nas mogu u određenim okolnostima postati ubojice i gangsteri. Malo tko od nas može biti Whitey Bulger, gangster iz filma “Crna misa“, zasnovan na osobi iz bostonskog podzemlja sedamdesetih i osamdesetih. 

Problem filma Scotta Coopera je u tome što je glavni junak, Whitey Bulger, više nalik na beskrvna vampira nego gangstera. 

Hladan, blijed, antipatičan, okrutan, odbojan, Bulger je savršeni antipod Coppolinim i Scorseseovim kriminalcima i nijedan dječak nikad neće sanjati da postane gangster sličan njemu.

U savršenoj glumačkoj interpretraciji Johnnyja Deppa (kojemu je, začudo, “Crna misa“ najdraži film koji je do danas snimio) Bulger nije čak ni histerično i zabavno okrutan kao Jack Nicholson u Scorseseovim “Pokojnima“, koji glumi lik također zasnovan na osobi pravog Whiteya Bulgera. 

Nicholson u “Pokojnima“ ima karizmu zlikovca, Depp u “Crnoj misi“ nema ništa osim odvratnosti i zla. 

Bulger doduše desetak minuta filma voli svoje dijete koje mu umire, nakratko voli i majku koja također umire, do stanovite granice i nešto dulje voli i brata, ali prema svima ostalima je neutralan i podnosi ih, a one koje ne podnosi ignorira ili, ako mu smetaju, ubija da bi nakon ubojstva otišao malo “ubiti oko“ jer se umorio. 

U gangsterskim filmovima poput “Kumova“ i “Dobrih momaka“ ili televizijskoj seriji kakva je “Obitelj Soprano“ izdaja je uvijek mnogo veći grijeh od ubojstva. Tony Soprano u jednoj epizodi vozi sina i usput vidi izdajnika koji se godinama skriva. 

Ostavi sina i kaže mu da se vraća začas, ode do tipa, na brzinu ga zadavi, vrati se sinu i nastavi vožnju. A mi to prihvaćamo kao pravednu i dobru stvar. Tony Soprano je dobar tata, dobar gangster i dobar ubojica. 

Whitey Bulger u “Crnoj misi“ nije ni dobar tata, ni dobar prijatelj ni dobar čovjek.

On je samo dobar ubojica, što nije dovoljno da bismo ga prihvatili kao čovjeka kojega razumijemo i koji je, bez obzira na to koliko bio nasilan i okrutan, blizak nama, onako blizak kao su nam što već dva i pol desetljeća ubojice i gangsteri iz Scorseseovih “Dobrih momaka“, iako znamo, kao i Scorsese, da ih zločin pretvara u ljude kakvi nikad ne želimo biti.