Kritičari njegovu prozu uspoređuju s Raymondom Carverom i Alice Munro, britanski The Guardian ga je nazvao 'jednim od vodećih europskih pisaca krimića', a srpski književnik Dragan Velikić dalmatinskim Ivom Andrićem. Pisac, scenarist, filmski kritičar i esejist Jurica Pavičić (Split, 1965.) u hrvatskoj je javnosti ipak poznatiji kao novinar koji u svojim kolumnama redovito razotkriva nacionalne mitove i izaziva bijes populističke desnice. Njegovi romani i zbirke priča prevedeni su na niz europskih jezika i donijeli su mu brojne ugledne nagrade. Nedavno je - u izdanju Stilusa - Pavičić objavio svoj novi kriminalistički roman "Usta puna mora", a tim je povodom ljubazno pristao na razgovor.

BestBook: Što je bio početni impuls za pisanje romana "Usta puna mora"? Postoji li neki poseban događaj koji vam je poslužio kao inspiracija?

Postoji. Godine 2012. prolaznici su na plaži u Splitu pronašli plutajući leš neznanca bez dokumenata. Policija je objavila sliku, tražili su od građana da im pomognu ako ga tko prepoznaje, ali se nitko nije javio i mrtvac je ostao neidentificiran. Već tada sam znao da me taj motiv jako zanima kao polazište za knjigu. Prolazilo je vrijeme, neke druge knjige bile su mi prioritet, ali mislio sam o tome i u glavi polako slagao koncept budućeg romana. Na koncu su se konture knjige formirale negdje lani ili preklani. Sjeo sam i napisao je, pa je objavio. Kako se život zna poigrati s nama, dogodilo se da je u istom tjednu kad sam premijerno pustio knjigu razotkriven misterij tog leša iz 2012. Ispostavilo se da je to čovjek čiju je smrt sin prikrio da bi nastavio uživati stanarsko pravo i primati penziju. Stvarna priča je - ukratko - totalno drukčija od moje ali gotovo jednako zanimljiva i gotovo da i sama po sebi vrijedi romana. Drugi je ironični hir sudbine da je plutajući mrtvac stanovao niti dvjesto metara od mene.

BestBook: Glavni lik romana umirovljeni je novinar Goran Najev, pripadnik profesije koju i sami dobro poznajete iznutra. Koliko je vaše višedesetljetno novinarsko iskustvo oblikovalo taj lik? Ima li u njegovoj moralnoj ambivalenciji i melankoliji možda i vašeg osobnog razočaranja u novinarsku profesiju?

Glavni lik romana nije moj alter ego, ako je to bilo pitanje. On je nešto stariji od mene. Postao je afirmirani novinar u Jugoslaviji, što ja nisam. Bio je ratni reporter, što ja nisam. Nije u ratu bio vojnik, što ja jesam. Ali, postoje neki dijelovi njegove povijesti koje sam temeljio na svojima: cijelo ozračje 1991./92., atmosferu pozadine, cijela ta epizoda s odlaskom u Meštrovićeve Otavice desetak dana nakon Oluje. Najev je pripadnik generacije koja je bila jako dominantna u hrvatskom novinarstvu, koja je u osamdesetima oblikovala prvo protokapitalističke, a onda i kapitalističke medije u Hrvatskoj. Ujedno, to je generacija koja je stigla uzeti najbolje od oba svijeta: socijalnu sigurnost i kult prosvjetiteljske uloge novina od medija osamdesetih, te tiraže, novac i status politički utjecajnog aktera kakav su mediji imali u devedesetima i ranim nultim godinama. A onda su do kraja karijere stigli doživjeti da i jedno i drugo strahotno nestane. Od početka sam htio da Najev ne bude uzoran, želja mi je bila da čitatelja on mjestimice nervira. Htio sam da bude moralno ambivalentan, jer voli lijep život, a lijep život košta. Ali nisam htio da bude razočaran u novinarstvo kao u posao. Htio sam da voli novinarstvo jer ga ja volim. Svako jutro kad znam da mi je u novinama izašao tekst, za mene je - i dan danas - dan koji je dobro počeo.

BestBook: Vaš romaneskni prvijenac "Ovce od gipsa" iz 1997. otvorio je pitanje ratnih zločina počinjenih u Domovinskom ratu s hrvatske strane. Gotovo tri desetljeća kasnije bavite se gotovo istom temom. Je li hrvatsko društvo još uvijek u stanju poricanja prošlosti? Hoćemo li u dogledno vrijeme moći voditi zrelu raspravu o vlastitim zločinima bez ideološke histerije?

Paradoks je da je atmosfera kad je to posrijedi danas gora nego 1997. Koliko god nevjerojatno bilo, doista je tako. Te 1997. ja sam imao press clipping debeo tri prsta, knjiga je dobila otkup ministarstva, u Berlinu su ambasada i kulturni ataše pomogli organizaciji promocije njemačkog prijevoda. Oko knjige u to doba nije bilo nikakve političke kontroverze. Mislim da je to zato što su ljudi tada rat friško pamtili, nisu imali iluzija što je taj rat bio i svakom je bilo jasno da je tu svatko krvav ispod kože. Više je problema bilo 2004. kad je Vinko Brešan završio film po knjizi. Tada je bilo javnog gunđanja, debata na televiziji, a današnja potpredsjednica Europske komisije Dubravka Šuica pobrinula se da film ne igra u dubrovačkom kinu (tada jedinom, gradskom). Moguće je da je štos bio u tome što je film ipak film, ili u tome što se bila promijenila vlast pa su konzervativci to doživljavali kao novu 'službenu verziju' o ratu. Ali, čak ni te 2005. nisu ti prigovori bili bog-zna-kako neugodni. Oko 2005. atmosfera je po tom pitanju bila bolja nego 2015., a 2015. bolja nego danas. Čini mi se kao da je u ovih dvadeset godina rat iz sfere realiteta potpuno prešao u sferu mita, odlijepio se od stvarnosti i postao Mitski Pradogađaj kojeg se komemorira, mimohodi, koncelebrira, koji živi u sferi TV dokumentaraca, misa i povorki. Generacija koja je tada bila akter u međuvremenu je ostarjela i mrzi iz dna duše što je svijet otišao drugamo, što se život promijenio i krenuo svojim putem. A današnji dvadesetogodišnjaci nemaju više o tom ratu sjećanje iz prve ruke, oni brane povijesnu ulogu vlastitih očeva.

BestBook: Je li hrvatska književnost i dalje previše oprezna kad treba govoriti o 'neugodnim' aspektima rata?

Što se književnosti tiče, ne mogu generalizirati jer je moguće da su mi neke bitne knjige promakle. Bolje poznajem film. Što se filma tiče, velika se promjena dogodila nakon 2015. i nasrtanja na HAVC u doba Karamarka. Do tada se kinematografija ratom bavila čestito i često. Nakon toga kao da se u nju zavukla neka autocenzura, kao da je postojao nepisani dil 'mi vama ne diramo autonomiju i HAVC, vi nemojte čačkati mečku'. Taj pakt u nenapadanju prekinuo je "Mirotvorac" Ivana Ramljaka, što je vjerojatno i potpirilo ljutnju. Međutim - generalno uzevši - ja baš i ne mislim da bi rat nužno morao biti važna tema današnje književnosti. Pa od njega je prošlo trideset godina! Kad bi radili korelacije s Drugim svjetskim ratom, mi bismo sad bili u 1975. U međuvremenu se dogodilo toliko toga o čemu me zanima više pisati i o čemu pišem. Kad sam počeo pisati "Usta puna mora" gotovo mi je bilo neugodno što se opet vraćam temi rata, mislio sam da to nikog živog više neće zanimati. A onda se dogodilo cijelo ovo 'ljeto crnih majica', pa je ispalo da je stvarnost u društvu pritrčala knjizi i napravila je aktualnom.

BestBook: Roman završava bez 'hollywoodskog završetka', u njemu nema heroja: likovi biraju kompromis, povlačenje, svojevrsno odustajanje. Je li taj rezignirani završetak odraz vašeg osobnog pogleda na svijet? Postoji li mogućnost promjene? Smatrate li da je ideja o 'popravljanju svijeta' iluzija?

Hepiend je ideološka izjava - svugdje, a pogotovo u krimiću. Kad pisac krimića napiše hepiend, kaže da vjeruje da u društvu pravda pobjeđuje, da institucije funkcioniraju i da moramo biti zahvalni institucijama i javnom sektoru što sebedajno rade za nas. U istočnoj Europi, pa i Hrvatskoj, stvari ne funkcioniraju tako. Malo tko u Hrvatskoj vjeruje - bar mislim - da živimo u takvoj, funkcionalnoj i pravičnoj državi. Ali, ja sam posljednji čovjek koji bi zagovarao odustajanje. Na koncu, kad su posrijedi bile stvari do kojih mi je stalo - kao Marjan ili Hajduk - latio sam se aktivizma među prvima i tu bio tvrdoglavo uporan kao mazga. Na koncu, da zagovaram odustajanje ne bih napisao ovu knjigu. To je paradoks koji imate u "Čovjeku koji je ubio Libertyja Valancea" Johna Forda. Novinar u tom vesternu kaže: 'Između istine i legende ja štampam legendu'. Ali, film ne prikazuje legendu, prikazuje istinu. Htio sam da ta ista dualnost istina/legenda bude i u mojoj knjizi.

BestBook: Ipak, na kraju romana diskretno naznačujete buduću romansu između dvoje glavnih protagonista. Vjerujete li da se smisao ipak može pronaći u intimnim odnosima i malim zadovoljstvima, u onome što bi Voltaire nazvao 'okopavanjem vlastitog vrta'?

Ne bih obznanjivao neke univerzalne recepture koje bi vrijedile za svakoga. Ali, to je način kako ja nalazim smisao. Smisao mi je u idućem lijepom danu, u idućem dobrom vikendu: planina, barka, kuhanje, popodnevni odlazak na Marjan. Čuo sam da sad to zovu 'mindfulness' - ali ja sam si organizirao život tako prije nego što je to imalo ime. Možda zvuči čudno, ali između jednog napisanog poglavlja i vikenda na Biokovu meni će uvijek prioritet biti Biokovo.

BestBook: Recentna hrvatska proza snažno je okrenuta autofikciji, osobnim iskustvima i memoarskim motivima. Istodobno, žanrovska književnost, posebno kriminalistički roman, ostaje u drugom planu, iako u inozemstvu upravo taj žanr često otvara prostor za društvenu kritiku i dopire do široke čitateljske publike. Zašto je tome tako?

Dva su razloga. Prvi, zato jer je žanrovska proza teška za izvedbu. O tome često ne razmišljaju oni koji nisu pokušali, čak i ako su pisci. Traži vještinu, i to upravo onu vrstu vještine koja je u hrvatskoj književnosti najmanje cijenjena - ono što se u antičkoj retorici zvalo 'dispositio': kako organizirati građu, kako pronaći strukturu, kako držati ritam, postaviti cliffhangere, organizirati tko što zna ili ne zna, kako i gdje se što otkrije, orkestrirati efekt suspensa i misterija. To treba svladati, ovladati tom vještinom. S druge strane, žanrovska književnost se u hrvatskoj književnosti u načelu zapravo ne isplati. Obično nije jako prodavana, jer je hrvatska publika pomalo kolonijalna, ona čita skandinavske i anglosaksonske krimiće, nerado čita čak i talijanske ili španjolske. S druge strane, kako je književno polje pomalo elitističko, za krimiće nećete dobiti nagrade, osim ako krimić nije ujedno i društvena kronika/saga kao moja "Crvena voda". Također, pisanje krimića nije vam od pomoći da budete naširoko prevedeni jer su i inozemna tržišta često kolonijalna, temeljena na kolonijalnoj podjeli rada: romani o ljubavi i kriminalu su za Zapadnjake, a za Istočnjake su romani o obitelji, sudbini nacije i povijesti. Ja sam od početka htio probiti taj balon predrasuda, i u inozemstvu i kod domaće publike. Tek mi sad uspijeva, nakon desetljeća truda.

BestBook: Da, posljednjih su godina prijevodi vaših kriminalističkih romana postigli zapažene uspjehe u nizu europskih zemalja - vjerojatno ste trenutno najtiražniji hrvatski pisac u inozemstvu. U Hrvatskoj se o vašem radu češće raspravlja kroz dnevnu politiku nego kroz književnost: je li taj vaš uspjeh u inozemstvu promijenio percepciju vaših romana u domovini?

Mislim da jest. Mi smo ipak - kao što rekoh - pomalo kolonijalni narod. Ne vjerujemo da je nešto naše dobro osim ako nam netko s autoritetom izvana ne kaže da je dobro - pa film dobije Oscara ili nagradu u Cannesu. Tako se dogodilo i sa mnom. Nakon uspjeha u Francuskoj, "Crvena voda" se 2021. počela u Hrvatskoj prodavati bolje nego 2017. kad je izašla i kad je dobila dvije krupne domaće nagrade: Frica i Gjalskog. Stranim nagradama naša publika očito vjeruje, a domaćima manje. To je bio trenutak kad sam ja kao pisac prvi put potisnuo u drugi plan sebe kao novinara. Dotad sam kao novinar bio puno poznatiji.

BestBook: Vaši romani imaju fabularnu dinamiku, jasno profilirane likove i prizore koji gotovo zazivaju ekranizaciju. Razmišljate li dok ih pišete o mogućim budućim filmskim ili televizijskim adaptacijama?

Kad ih pišem, ne. To ne bi bilo dobro, jer bih poetičke odluke prilagođavao drugom mediju. Ali, svjestan sam da oni sadrže puno filmskog što je teško izbjeći: ipak sam filmski kritičar, gledam svu silu filmova, odgojen sam u mediju koji respektira strukturu, dramaturgiju, montažu, konstrukciju. Film i arhitektura su dvije meni najdraže umjetnosti baš zato jer počivaju na konstrukciji i proporciji. Tako da je taj 'filmski' aspekt više proizvod mog obrazovanja, profesije i poetičkog odgoja nego nekakvog predumišljaja da bi knjige bile ekranizirane.

BestBook: Mogli bismo se vjerojatno složiti da je internet uništio tradicionalno novinarstvo. Može li se reći da je na sličan način utjecao i na film? Jesu li streaming platforme - osim načina distribucije filmova - promijenile i samu prirodu filmske umjetnosti?

Negdje oko 2021. činilo se da će streaming nepovratno promijeniti film i da mu nema povratka. Sad vidimo da se to uopće nije dogodilo. Film se u daleko najvećem dijelu vratio predepidemijskim oblicima distribucije: festivali, prodajni agenti, kino premijere, tek potom video i streaming. Pokazalo se da su streaminzi nezgodan gospodar: nemate uvid u gledanost, ne dobivate postotak, ne kontrolirate vlastiti proizvod, gubite neke tradicionalne kanale promidžbe i vidljivosti. Dobijete kikiriki, a film vam nerijetko završi anonimno na polici među desecima nezamijećenih premijera tjedno. Streaming platforme - danas to vidimo - funkcioniraju za film samo onda ako je film toliko skup i vidljiv da bude ono što oni zovu "paywall breaker" - inače, piši kući propalo. Druga je, naravno, priča sa serijama. Njima je streaming pogodovao. Snima ih se puno više - zato su i lošije - a k tomu smo se navikli da su sve epizode odmah dostupne, pa ih gledate kako i kad vam paše.

BestBook: Na vašoj su zgradi nedavno ispisane prijetnje i uvrede, a nešto slično doživio je prije par mjeseci i Miljenko Jergović. Proglašeni ste 'komunjarom'. Kako čitate te poruke? Kao izolirani incident ili simptom šire radikalizacije društva? Tko stoji iza takvih poruka i zašto je etiketa 'komunjara' i dalje sredstvo političke diskreditacije u Hrvatskoj?

Jedan dio društva je i dosad bio radikaliziran, to je i prije postojalo, rekao bih u istom omjeru. Ali, od srpnja na ovamo podignut je poklopac, nema više tabua, ono što je dotad bilo barem neumjesno postalo je prihvaćeno, normalizirano. Zašto 'komunjara'? To je zanimljivo pitanje. Možda zato što Thompson u Sinju kaže "nema vam više Jugoslavije". Thompson je po mnogo čemu umjetnik vladajuće ideologije - sve o čemu on pjeva i sve njegove vrijednosti utjelovljuju tu ideologiju. Njih perpetuiraju HAZU, Matica hrvatska, školski sustav, HTV. A opet, uspio je sam sebe prodati kao kontrakulturu, pobunu protiv navodno vladajuće elite, onog što desnica u Hrvatskoj zove 'Croslavija'. Stvorio se konstrukt oko toga da je ova zemlja još nasađena na jugoslavenskim vrijednostima i da njome drma elita naslijeđena iz Jugoslavije. Meni je zanimljivo da sam im ja personifikacija te 'Croslavije', a Plenković nije. Ili Josip Jović.

BestBook: Premijer Andrej Plenković redovito se hvali 'rekordnim brojkama' - rastom BDP-a i zaposlenosti, konvergencijom s bogatim zemljama EU-a, niskom nezaposlenošću, ocjenama rejtinških agencija. Istodobno imamo dojam porasta nepravde, društvene nejednakosti i urušavanja javnih sustava. Koliko su ti statistički uspjesi stvarno pouzdani pokazatelji stanja u zemlji, a koliko politički konstruiran narativ? Doživljava li Hrvatska doista razvojni iskorak?

O tome mogu reći samo ono što čitam u člancima kompetentnih ekonomista. Plaće su nikad veće, javni sektor napokon nije potplaćen, BDP raste, napokon smo nisko zaduženi. Ali, dobar dio te konjukture počiva na 'medenom mjesecu' s europskim fondovima. Istodobno je poljoprivreda prepolovljena, industrija se nikad nije vratila na nekadašnji volumen, a turizam kakav danas imamo u dobroj će mjeri nestati pod utjecajem klimatskih promjena. Ako me pitate da vam kažem od čega će živjeti 2050. netko u Makarskoj ili Karlovcu, nisam siguran da imam odgovor. Ali, sigurno neće od tematskih parkova, interpretativnih centara i poučnih staza.

BestBook: Diljem Europe jačaju autoritarne konzervativne i populističke desne opcije: samo da spomenemo nedavnu pobjedu populista u Češkoj i rekordnu popularnost AfD-a u Njemačkoj. Gdje u tom kontekstu vidite Plenkovićev HDZ? Prijeti li i Hrvatskoj scenarij erozije demokracije kakvom, primjerice, svjedočimo u našim susjedima Mađarskoj ili Srbiji, pa djelomice i u Italiji?

Hrvatska ima taj već spominjani kolonijalni mentalitet. Iz mnogih, uglavnom povijesnih razloga, kod nas postoji duboko usađeni impuls 'gdje Zapad, tu i mi'. On je u nekim bitnim povijesnim trenucima za Hrvatsku bio jako koristan. Da nema tog dubinskog poriva da se ostane vezan uz Zapad, Tuđman ne bi prekinuo agresiju na BiH i ne bi bilo washingtonskih sporazuma. Da nema tog impulsa, Karamarko ne bi politički propao i izvisio 2015./16. Problem je što se dogodi onda kad Zapad više nije role-model, jer se i sam Zapad nakrivio? Zadnji put kad je izvitopereni Zapad - tada Njemačka - bio takav role-model, to je bilo 1941., i znamo kako je (strašno) to završilo. Što se samog Plenkovića tiče, mislim da je on i zbog svoje naravi i zbog svoje osobne povijesti sklon centru. On bi sam vjerojatno najviše volio da još uvijek postoji homogeni liberalno-demokratski grozd Washington-Bruxelles-Berlin-Pariz. Ali, on ne postoji, a kako vrijeme bude išlo postojat će bojim se sve manje. Dakle, isti taj kolonijalni impuls može ovu zemlju navesti da se lojalno prilagodi 'novom normalnom'. Ovo ljeto nas je naučilo da se Plenković takvom valu neće suprotstaviti, makar mu se privatno i ne sviđao. Jedino je moguće da u njemu proradi instinkt samoodržanja: jer, i on mora biti svjestan da bi svaka takva pučko-desna revolucija u Hrvatskoj bila zaokružena tek onda kad zbaci i njega.