Brzojav je stigao puna tri tjedna prije zakazanog susreta, onako kako se ugovaraju sastanci u poslovnom svijetu i visokoj diplomaciji. Pavelić mu se rugao, ili ga je mučio dobro znajući u kakvoj će nepodnošljivoj nelagodi provoditi sljedeće dane. Pomišljao je i to da će ga na Markovu trgu umjesto Pavelića dočekati njegovi koljači pa ga sprovesti u logor ili ga smaknuti negdje podno Sljemena. Ali to nema smisla, zašto bi ga čekali ispred Banskih dvora, umjesto da po njega dođu tu u Waidmannovu kuću? Ni o čemu drugom više nije mogao misliti. Samo je u snu - ali ni to ne uvijek - bio je slobodan od Poglavnika.

A onda su i ti dani prošli, kao što na koncu svako vrijeme prođe, koliko god sporo poteklo: jutro je nakon tjedana ranog snijega te dugih i teških jutarnjih mrazeva i smrzavanja po pustim sobama, osvanulo puno sunca, kao da je proljeće naišlo. Obrijao se i obukao, zatim je predsoblju dugo stajao ispred fino izrađenog bidermajer zrcala s pozlaćenim drvenim okvirom. Nije ništa znao o onima koji su prije njega živjeli u ovom stanu - osim što mu je prijatelj, a da ga nije ni upitao, rekao da prethodni stanari nisu bili Židovi, ali da su na vrijeme, prije rata, otišli iz Zagreba - ali bi pred tim zrcalom uvijek osjetio neko smirenje. Ono je dolazilo od tih nepoznatih ljudi, koje po svoj prilici nikada neće susresti, koji su se pred izlazak isto ovako ogledali u njemu. Ogledala pamte, mislio je Andrić, negdje u njima, u toj njihovoj čudesnoj plošnosti i u prividima dubine, zabilježeno je svako lice koje se ikada u njima ogledalo i svako raspoloženje čovjekovo u trenucima ogledanja. Njegovo je lice samo jedno od lica koja se međusobno ne susreću, ali se već sto, stodvadeset godina u tom zrcalu, načinjenom za predsoblja, pred izlazak ogledaju, tako da je negdje u njemu zabilježen i njegov lik, sa svim raspoloženjima s kojima je u ove dvije godine izlazio iz kuće. On je samo jedno lice, jedna figura iz nijeme povijesti zrcala. Ta povijest ne može biti ispripovijedana, jer ogledala ne govore, niti se odražavaju u očima i mislima onih koji su se u njih zagledali, ali ona svejedno postoji, i to je utješno i umirujuće. Kao što je priča općenito utješna po čovjeka, jer njegovu muku olakšava time što će biti ispričana. Ovo će zrcalo znati što se dogodilo, pomišlja Andrić, i izlazi van, na stubište pa na ulicu.

Od kuće u Dugoj ulici 18 pa do Markova trga kratak je put. Mnogo kraće nego od Kalemegdana do Terazija. Premda Zagreb duže poznaje od Beograda, ostalo mu je u navici da ga premjerava beogradskim razdaljinama. Kao štoje Beograd mjerio Sarajevom. U snu mu se i na javi miješaju gradovi, jedan preko drugog u njegovoj glavi padaju nacrti gradova, iscrtani na tankom i prozirnom paus papiru, i on istovremeno živi u svakom od njih, tako da mu se događa da u Zagrebu vidi Beograd, u Beogradu Zagreb, posvuda Sarajevo. Ali nikad ni u jednom od tih gradova nije vidio Madrid, Berlin, Lisabon, Trst…

Polako se kreće uz Dugu ulicu, prolazi kroz Kamenita vrata, na um mu pada da se prekriži, ali to neće učiniti, i već je za nekoliko trenutaka na Markovu trgu, ispred Banskih dvora. Tamo ga već čeka suhonjavi mladić u odijelu bukureštanskoga konobara, gospodine Andrić!, nakloni mu se nasred pustoga trga, u sjeni Rittigove crkve, on mu nijemou zvraća, dobar dan!, govori mu, premda je sebi davno rekao da nikome, osim nekolicini najbližih, neće u Zagrebu govoriti ni dobar dan, ni dobro jutro, ni laku noć, jer bi ih to moglo iritirati. Pravom je ustaši, misli Andrić, dobar dan! gora provokacija nego živio Lenjin!.

Suharak ga lakim korakom vodi na kat, pa niz dugi slabo osvijetljeni hodnik, do pretposljednjih vrata. U predsoblju za radnim stolom sjedi mlada žena, pretjerano onduliranih kosa, u ženskoj ustaškoj odori. Osmjehuje se kao na reklami za frizeraj: Poglavnik vas čeka! Reći će to, ili nešto tome slično. Suharak triput kucne, otvara vrata, uslužno Andriću mahne rukom, kao da ovcu utjeruje u tor, i zatvara vrata za njim.

Na drugom kraju prenatrpane kancelarije, kao da joj uskoro slijedi selidba, s rukama na leđima, u sivomaslinastoj svečanoj odori, stoji Ante Pavelić i gleda kroz prozor. Andrić je zakoračio pa stao. Čeka kraj vrata da se domaćin osvrne, da mu se obrati. Ali ovaj to ne čini, nego stoji uz prozor, gleda i šuti. Da se zakašlje? Nema smisla. Da on prvi nešto kaže? To jednostavno nije moguće.

Prošlo je tako deset dugih sekundi, ili onoliko koliko je dovoljno da domaćin ugodi razgovor u skladu sa svojim raspoloženjem i namjerama.

“Vas Ivane nije strah?”, umornim će glasom Pavelić, kao da su već dugo u razgovoru.

“Ne razumijem vas, pred čime strah?”

“Pred time, recimo, kakvim vas vide drugi ljudi. U takva vremena živimo da je uvijek i u svemu o jednome riječ. Kako reče onaj u Srbobranu, usred Zagreba 1902: Do istrage vaše ili naše! A od drugih ljudi ovisi na koju će vas stranu smjestiti, na stranu vašu ili na stranu našu.”

“Ja, ipak, mislim da to ovisi o čovjeku samom: na kojoj će se strani naći…”

“Varate se. To je samo do drugih. Ja sam, kao što vjerojatno i pretpostavljate, pročitao sve što ste objavili. Cendranjima iz “Hrvatske mlade lirike” nisam bio sklon. Ali onim što je uslijedilo, osobito kad ste se u Bosnu ukopali, učinilo me je vašim poklonikom. U nekom ste me smislu učinili svojim zarobljenikom. Ali vidite, da ja kojim slučajem nisam čitao vaše pripovijetke, što se, no, ipak moglo dogoditi, i da sam o vama znao samo ono što se moglo pročitati u beogradskim novinama, što bih mogao pomisliti o tome na kojoj ste vi strani?”

“Da, ljudi se slabo poznaju. To je nevolja…”

“Ne, nego u vremenima revolucija, kada se žito razabire od pljeve i kada se jedni narodi uzdižu a drugi nestaju, nema vremena, a nema ni potrebe za pojedinačna upoznavanja. Takvo što je znakom neoprostive slabosti. Jer čim se tako zagledate u pojedinačnog čovjeka, vi ćete u njemu vidjeti samoga sebe ili nekoga svog. To je ono majmunsko u čovjeku!”

Na to je Andrić zašutio. I tek tad će ga Pavelić ponuditi da sjedne. “Hoćemo li kahvenisati?”, domaćinski će upitati, a on će se osjećati kao da mu je svaka kost u tijelu izgubila čvrstinu, pa se, kao da je od kaučuka načinjena, presavija kao u cirkuskoga čovjeka od gume. Dalje su razgovarali, a da Andrić više nije ni znao o čemu razgovaraju. Pavelić se nekoliko puta nasmijao, tapšao ga je po ramenu, živo pripovijedao o Bradini, Tarčinu, Sarajevu, spominjao neke ljude za koje je tvrdio da su im zajednički poznanici, ali Andrić nije bio siguran da ti ljudi uopće postoje. Pomišljao je što će ako Poglavnik sad od njega nešto zatraži. Neće moći odbiti, što god da ovaj poželi. I to će konačno biti kraj. Misao o kraju nije mu u tom času bila teška.

Do kraja studenog 1943. Andrić je odbijao sve ponude za štampanje knjiga. Dragutinu Tadijanoviću, koji mu je u ime upravitelja Mate Ujevića nudio objavljivanje sabranih djela u HIBZ-u, odgovara da dok traje rat ne želi da stabla stradavaju za njegove knjige. “Pa, majka mu stara, je li baš o stablima riječ?”, začudio se Tadijanović. Anti Velzeku, koji mu je predlagao objavljivanje knjige odabranih priča, nervozno je otpovrnuo: “Ali znate li vi tko sam uopće ja?” “Znam, znam”, odgovara taj neobični čovjek, “vi ste najveći hrvatski prozaist u povijesti!” “Ne, gospodine, ja sam poslanik Kraljevine Jugoslavije u Berlinu, posrbica i izdajnik!” Velzek ga je na to pokušao umiriti, a zatim što prije pobjeći. Uspijevao je pune dvije godine u Zagrebu živjeti savršeno neprisutno i nevidljivo, ali je, za tog jednosatnog kahvenisanja s Pavelićem, bio siguran da je s tim gotovo, i da, ovako ili onako, on ovaj dan neće preživjeti. Samo je čekao trenutak u kojem će Poglavnik izreći svoju presudu. (Na koju je svakako imao pravo, jer je, kako kaže, njegove knjige čitao i poklonik je njegove književnosti. Svega, osim “cendranja” u Hrvatskoj mladoj lirici.)

“A sad, na žalost, moram ići”, prekinu najednom započetu priču, “nisam ni pogledao na sat. Znate, Ivane, ovo su za mene rijetki petci, kad ovako mogu odvojiti vrijeme za spas razuma i duše, i porazgovarati s nekim svojim. Veliku ste mi stvar učinili što ste došli. Nadam se da će opet skoro biti prilike.”