Pandemija je ubila nogomet, otprilike tako je Florentino Perez, šef Real Madrida, zavapio pokušavajući opravdati, za sada, propali pokušaj nekakve super, ubermensch, lige za bogate. Gotovo točno sto godina nakon što je jedna druga, smrtonosnija pandemija, de facto stvorila klub kojem je on gazda. Te 1920. kralj Alfonso XIII. dao je nogometnom klubu i sportskom društvu Madrid CF kraljevski imprimatur, dozvolu da svom imenu doda pridjev kraljevski - Real. Bilo je to kad je jenjao smrtonosni pohod španjolske gripe i društvo je tražilo sve moguće načine oporavka. Jedan od načina bilo je poticanje sporta kao zdrave aktivnosti. Pa je Madrid CF, ni kriv ni dužan, dobio pridjev Real, kao što je i Španjolska, ni kriva ni dužna, prilijepljena uz naziv za smrtonosnu gripu koja je od 1918. do 1920. odnijela oko 100 milijuna života diljem svijeta. Španjolci i Španjolska s njom nisu imali nikakve veze, osim što su, kao i drugi od nje, obolijevali i umirali. Iako se ne zna pouzdano gdje je virus mutirao i krenuo u pohod, pretpostavlja se da je nastao u SAD-u (u kojemu je prvi zabilježeni, dokumentirani slučaj), na fronti u Francuskoj ili u Kini. Španjolci su imali tu nesreću da njihove novine nisu bile pod ratnom cenzurom pa se o bolesti, za razliku od ostatka Europe, detaljno izvještavalo. Kasnije su pobjednici gripi dali pridjev španjolska, koji se u većem dijelu zapadnog svijeta zadržao. 

U samoj Španjolskoj gripa je imala naziv “napuljski vojak”. Tu je, ni kriv ni dužan, loš imidž zaradio Napulj, iako ni naziv ni gripa s Napuljem nisu imali veze. Jednostavno, “napuljski vojak” bio je popularni napjev iz opere koja je tad igrala u madridskim kazalištima. Ta pandemija dala im je kraljevski klub, ova će, kaže šef tog istog kluba, ubiti nogomet. Dvije pandemije, ona španjolske gripe i ova korone, povezale su na čudan način kraljevski klub, ali davno nekad, tijekom španjolske gripe, na ime osiguranja, a u SAD-u su zbog smrti od “španjolke” isplaćena milijunska osiguranja, udovica njemačkog imigranta i njen sin dobili su prvu ozbiljnu lovu. I uložili je u nekretnine. Njemački imigrant prezivao se Trump. Njegovu unuku, Donaldu, ova pandemija, ali i megapandemija gluposti koje je izgovarao, poticao i činio, uzet će novi mandat za američkog predsjednika.

Korona čeka svoju knjigu, a španjolska gripa ima knjigu (obje ove cake pokupio sam iz nje, a knjiga donosi niz nevjerojatnih podataka), i to vrhunsku, “Blijedi jahač, kako je španjolska gripa 1918. promijenila svijet” Laure Spinney. U velikom svijetu izašla je tri godine prije nove pandemije, 2017. godine, a u Hrvatskoj godinu dana prije korone, u siječnju 2019., u izdanju V.B.Z.-a i još je se može naći u boljim knjižarama. Ali vratimo se još na trenutak nogometu, koji, prema Florentinu Perezu, umire zbog pandemije, a navijači kažu da umire zbog pohlepe. I moram priznati da mi se čini kako su navijači u pravu. U najboljoj knjizi o toj potpuno neobjašnjivoj ljubavi prema nekom klubu i nogometu, “Nogometna groznica” (može se naći u antikvarijatima), Nick Hornby govori kako je kao dječak iz jedne po prihodima sasvim prosječne obitelji sve te ulaznice za Arsenal, kartu za vlak i program utakmice kupovao od džeparca. U trenutku kad piše knjigu, već je dobrostojeći pripadnik srednje klase i gledajući koliko to sve tad (devedesetih) košta, jednostavno sumnja da si bilo koji dečko ili djevojka, osim kakvog tajkunskog derišta, to - karte za utakmicu i prijevoz - može priuštiti. Pa ipak tribine su ih prepune, barem su bile. Pohlepa je objašnjiva, ljubav prema klubu i nogometu je neobjašnjiva. 

Nije je objasnio ni Hornby, koji je gledao veliki Arsenal i živio u predgrađu grada u kojem je nekoliko vrhunskih klubova. Nije je objasnio ni Goran Tribuson u sjajnoj autobiografskoj prozi “Trava i korov” (može se naći u boljim knjižarama, a i antikvarijatima). Tribuson se pita kako se on kao dječak uspio zaljubiti u nogomet u gradu koji je ludovao za rukometom, televizori su bili rijetki, a prijenosa velikih utakmica malo. Niželigaški klub nudio je sasvim druge spektakle, nepovoljne za zaljubljivanje u nogomet, poput toga da lokalni španer, zvani Šekularac, nakon subotnje pijanke u vatrogasnom domu na nedjeljnom derbiju poput Maradone predribla i protivničke igrače, i suigrače, i zabije predivan gol u vlastite rašlje. Pa ipak, kao i svi dječaci u gradu, neobjašnjivo se zaljubio u nogomet. I Hornby i Tribuson nemaju odgovor na pitanje otkud ta neobjašnjiva, često bolna, ljubav prema nekom klubu i prema nogometu. Nemam ga ni ja. Florentino Perez možda ima, ali teško da će o tome napisati knjigu, a i bolje da je ne napiše.