Glazbenik i urednik mnogih medijskih projekata, od kojih je većina usmjerena na mlađe generacije, a prije koju godinu i pokretač izdavačke kuće Media bar, kojom je zakoračio i u svijet knjižnog izdavaštva..., sve je to, ukratko, Neven Kepeski, s kojim razgovaramo o njegovoj uistinu sadržajnoj i raznolikoj karijeri.

Express: Vratimo se četrdesetak godina u prošlost, u vrijeme tzv. omladinske štampe, novog vala... tvoje formativne godine. Što ti je u to vrijeme bilo važnije: gitara (glazba) ili knjige? Ili možda strip?
Nekako sam uvjeren da je najvažnija bila radoznalost. Sve živo me interesiralo, i primilo mi se, pa me zanima i danas. Imao sam sreće odrastati u vrijeme rađanja punka. To me doista izbacilo iz takta: mislim da sam nabavio sve punk ploče koje su tad bile objavljene kod nas. Razmjerno sam rano krenuo u britansku čitaonicu, što čitati što listati britanske glazbene časopise, i New Musical Express i Melody Maker. Volio sam tu pobunu protiv svega i svačega, taj žestoki, prljavi, nabrijani zvuk, od kojeg ti se vrti u glavi. Vrlo brzo, još u osnovnoj školi, počeo sam i pisati o glazbi, u Poletu. Također, bio sam zaljubljen u stripove. Faktički sam naučio čitati iz njih. I nitko me ni na što nije tjerao. Niti mi je što zabranjivao. Za razliku od moga frenda iz djetinjstva koji bi dobio poneku iza uha kad bi ih čitao. Morao je, naime, čitati knjige. Morao, dakle. U to doba, davno, stripovi su kod nekih roditelja bili tretirani kao smeće, nešto kao današnji influenceri ili trap cajke, dakle kao nešto grozno. Glupo to zvuči danas, ali tako je tad bilo. I naravno, kad smo došli do puberteta, natruha svojih identiteta, frend se pobunio i nije više htio čitati. Ništa. Tj. ništa osim Sportskih. I vjerujem da je zadnja knjiga koju je pročitao u životu bila ‘Družba Pere Kvržice’. A ja sam, eto, završio književnost, magistrirao, i ne mogu danas zamisliti život bez knjiga. Toliko o učinkovitosti zabrana u odgoju mladih.

Express: Sjećam se vremena, tj. faze, u kojoj si s Davorom Gopcem 1983. godine osnovao grupu Psihomodo pop. Iz tog ranog perioda benda i danas mi je najdraža pjesma ‘Zauvijek’ (Nema nje), čiji mi je tekst bio intrigantan, poprilično mračan, imao je nešto ‘literarno’ u sebi.
U to doba ranih osamdesetih svi su morali imati svoj bend. Nisam u tome bio izuzetak. Dohvatio sam se gitare, naklepao nešto pjesama, i čak sam sa svojim prvim bendom, Rockfeller, nastupio 1980. na brucošijadi Filozofskog fakulteta, s Haustorom. Kasnije sam s, danas, nažalost, pokojim, Tigranom i Šparkom osnovao bend Neron, što je bio nadimak našeg pjevača, koji je u izljevu bijesa zbog nekog ukora htio s punim  kanistrom benzina zapaliti 5. gimnaziju. U to vrijeme nastala je i pjesma ‘Zauvijek’, moja nekakva parafraza Matoševe pjesme  ‘Utjehe kose’. Tj. kako bi tu istu temu obradio nedorasli panker. Taj naš Neron otišao je u vojsku, napravili smo audiciju za novog pjevača, na njoj se pojavio Gobac (imao je već iskustva u bandu Klinska pomora) i – uzeli smo ga. Odlično je izgledao, bio je viši od nas za nekoliko glava, a da zna i pjevati, otkrili smo tek na prvim nastupima, kad bismo se prikopčali na prave razglase. Dotad, dok smo vježbali u garaži, u toj nekontroliranoj buci, ništa se nije čulo, pa nismo ni znali kako pjeva. Nakon dva-tri nastupa promijenili smo ime u Psihomodo pop i dalje je priča – vjerujem – poznata. Godine 1985. nisam imao živaca slušati neprestane odbijance diskografskih kuća, nikako nismo uspijevali dobiti album, i posvetio sam se studiju. Mislim da je moj odlazak bio koristan jer sam nekako inzistirao na mračnim temama, nerazumljivim tekstovima, a Gobac je ipak bio puno vedriji od toga i ono što su kasnije krenuli raditi svakako im je bolje sjelo. Ipak, glazba me nije pustila ni danas. Imam dva benda, koji se sastoje od gostujućih pjevača i mene. Svake godine pod etiketom RTL Musica objavim singl ili dva. Avionas izvodi meke, pop pjesmice, s natruhama davnih izdanja Opatijskog festivala i Sanrema, a Anatomija je mračan bend, nešto na tragu onoga što sam nekad radio sa Psihomodom. Prvi singl Anatomije, ‘Apostol’, otpjevao mi je, naravno, Gobac, a drugi je baš nova verzija pjesme ‘Zauvijek’, koji je otpjevala odlična pjevačica Danijela Večerinović.   

Express: Nedavno si se i sam na svojem FB profilu prisjetio te pjesme ‘Zauvijek’, jer kao jedna od pjevačica pratećih vokala na njoj je i Mira Furlan, čija je iznenadna smrt ovih dana potresla mnoge...
Da, Mira je bila u tom krugu ljudi u kojem smo se i mi kretali. Tad smo bili doista ‘no name band’, manje-više bezvezan, koji i ne zna što zapravo hoće, ali prangija. A ona je već bila velika jugoslavenska glumačka zvijezda. No nije ju trebalo previše nagovarati. Snimali smo u legendarnoj Režiji 4 Radio Zagreba, a s Mirom su backove otpjevale i Dubravka Ostojić i Stjepka Kavurić. Sjećam se svake sekunde tog snimanja. Posebno njezina sramežljivog osmijeha i pogleda koji pita: ‘Dečki, jesam li dobro otpjevala?’ Bila je posebna, velika, i tad i uvijek. I jako, ali baš jako, rastužio me njezin odlazak. Najboljima od nas u životu je nekako uvijek najteže.

  

Express: I sam si studirao, čak i magistrirao književnost, predavao i u školi... Jednom si prilikom izjavio da si se dvoumio trebaš li nakon studija i nastaviti u pravcu akademske karijere (nastavljajući roditeljsku tradiciju). No što je prevagnulo da odabereš drukčiji put, rad u različitim medijima, smišljanje različitih medijskih projekata, od printa do radija i televizije?
Oduvijek sam imao tzv. pseću pažnju. Mnogo stvari me zanimalo, sve sam morao probati, iskušati, da ne kažem onjušiti. Kad mi se sviralo, svirao sam u Psihomodu. S Gopcem i ekipom protutnjio sam po cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji i iskusio sve što ti treba (a i ne treba) u formativnim godinama. A kad je trebalo zaraditi za ljetovanje, objavljivao sam ljubavne romane u tadašnjem zagrebačkom Svijetu. Iako sam bio panker, glazbeni mainstream nije mi bio ni stran ni odiozan, pa sam pisao i pjesme za Tajči i Neki to vole vruće. Čak sam i nešto malo pokušavao ozbiljnije pisati; još kao brucoš dobio sam nagradu Večernjeg lista za kratku priču. No razmjerno sam brzo skužio da za pravo književničko pisanje ipak nisam dovoljno nadaren. Ni dubinski discipliniran. A kad je radio bio u điru, imao sam svoju radijsku emisiju. Zvala se ‘Veli vrisak’ i godinama je išla na RVG-u. Radio sam je s prijateljem Borom Kokanom. Neviđeno smo se smijali i zezali, to mi je možda bilo najzabavnije medijsko iskustvo u životu. Nakon faksa predavao sam hrvatski u srednjoj školi. Volio sam to raditi, a to mi je ujedno bio najbolji mogući liderski trening, za koji sam još dobivao i plaću. Moraš uistinu biti dobro nabrijan da u 8 ujutro kreneš predavati Baudelairea poprilično pospanim klincima. No, kako bilo, cijeli sam život u medijima, prvi sam tekst u Poletu objavio s 13-14 godina. Kad sam napokon trebao donijeti neku kakvu-takvu odluku o tome čime bih se zaozbiljno volio baviti u životu, učinilo mi se da su mediji ipak nešto što me najviše pali, nešto što mi je ipak napetije od, recimo, listanja prašnih starih knjiga u Sveučilišnoj biblioteci koje zanimaju mene i još najviše dvojicu-trojicu likova s debelim naočalama kakve su i moje. Volim neku muvanu, volim izazove, volim ono što je drugima tlaka, volim te tzv. poslovne plave oceane koji su plavi jer u njima faktički nema nikoga, za razliku od crvenih, koji su crveni jer se u njima mnoštvo riba bori oko istog plijena.

Express: Iz današnje perspektive čini se kao da su ti projekti bili kao neki tvoj jedinstveni ‘radni’ puzzle od više sastavnica?
Uvijek su me zapravo zanimali koncepti, OK! sam, npr., ponajprije doživljavao kao koncept a tek onda kao časopis. Ta tzv. pseća pažnja omogućila mi je da se uvijek bavim s nekoliko projekata istodobno i da mi ništa tako lako ne dosadi. Bilo je jedno vrijeme kad sam istodobno bio i glavni urednik OK!-a, i izvršni urednik Globusa, i urednik Zabavnika u Jutarnjem listu i scenarist ‘Briljanteena’ na HTV-u. Ubijao sam se od posla, no skužio sam da se jedino tako, stalno u deadlineu, osjećam dobro, i da sam zapravo samo tad ja uistinu ja. 

Express: Ni danas nisi odustao od časopisa jer nakon OK!-a uređuješ Modru lastu…
Da, Modru lastu radim za Školsku knjigu. Lasta je nešto što svatko zna, nema osobe u Hrvatskoj koju Modra lasta nije dotakla. Izlazi već 67 godina, malo je medijskih brendova koji se mogu pohvaliti takvom dugovječnošću.

Express: Vidim da je i Lastan još u Modroj lasti…
Naravno, i danas on pomaže i uveseljava naše čitatelje! Lastan je veliki, veliki hrvatski brend, kao primjerice Vegeta, Cedevita… Doista nema Hrvata koji nije čuo za njega! Vjerujem da njegova duhovitost, iskričavost, lucidnost nikad neće izići iz mode. Otkad uređujem Modru lastu, posebno se trudimo imati što više tekstova o vršnjacima naših čitatelja koji im mogu biti uzori. Predstavljamo tako uspješne sportaše, izumitelje, genijalce svih vrsta. Otvoreni smo prema svijetu, pa predstavljamo i nadarenu djecu iz raznih dijelova našeg planeta. A posebno smo ponosni na rubriku Školski globus, u kojoj naša djeca koja žive u stranim, pa i dalekim zemljama – od Norveške do Australije – opisuju kako ondje izgleda njihovo školovanje, kakav je sustav ocjenjivanja, kakve su lektire, kakvi profesori, ekipa iz razreda…

Express: 2021. je u Hrvatskoj proglašena Godinom čitanja. Iz raznih razloga željeli bismo da se čita više, no ne čini li ti se da se danas mladima i previše zamjera da premalo čitaju, ispada kao da su starije generacije (one koje analiziraju i prigovaraju) sve slobodo vrijeme provodile uz knjigu?
Mladi su mladi, tad i sad. Odrastanje je odrastanje, tad i sad. Uglavnom isto i uglavnom kontroverzno. I gotovo nikad posve ugodno. Kontekst je, naravno, drukčiji. Danas je dramatično više medijskih sadržaja u ponudi, pa se treba boriti i izboriti za to da netko daruje svoju pozornost i vrijeme onome što nudite. To više nije nimalo jednostavno. Pritom ne treba zaboraviti ni to da je čitanje oduvijek bilo pomalo elitna djelatnost, nisu ni u doba moga puberteta svi manijakalno čitali. No iskustvo mi govori da kvalitetni sadržaj, a to je onaj koji – ovako ili onako - uspijeva korespondirati s potrebama, željama, traženjima, nedoumicama, strahovima i nesigurnostima mladih čitatelja, itekako dolazi do njih. Jer im treba. Jer ga traže. Jer traže odgovore. Jer im je to bitno. Stalno se nešto brinemo za mlade, to je opće mjesto svekolike povijesti. Fura li ih ili ne fura ‘pogrešan tok’? Kvari li Sokrat omladinu ili ne? No možda bismo u ovo današnje doba društvenih mreža, fake newsa i teorija urota, ravnozemljaša i QAnona, trebali biti zericu zabrinutiji zbog toga ‘što čitaju’, ‘što su čitali’ i ‘ kako misle’ ti koji se navodno brinu za mlade. Mladi se možda glupiraju na TikToku, Snapchatu i Instagramu, no komentari koje tzv. odrasli ostavljaju na portalima malčice su mi problematičniji. Pobogu, jesu li ti ljudi ikad išta čitali? A ako i jesu, krive su stvari čitali, kako bi rekao Džoni. Nekako sam uvjeren da klinci, kao i uvijek dosad, znaju naći put do sadržaja koji žele, koji im treba i koji im je atraktivan. Nitko ih pod prijetnjom oružjem nije tjerao da, npr., čitaju stotine i stotine stranica ‘Harryja Pottera’ ili svojedobno ‘Sumrak’ sage. Podebele su to knjige. A takvih knjiga ima još, dapače sve više. Tu su i domaći autori/ce koji/e nemaju nikakvih problema u komunikaciji s mladima, posebno to dokazuju knjige Sanje Pilić i Sanje Polak. Zašto? Zato što razumiju svoju publiku, vole je, i nimalo je ne podcjenjuju. 

Express: Pretpostavljam da i knjigu doživljavaš kao medijski proizvod. Je li i to prevagnulo da si prije nekoliko godina odlučio krenuti u izdavanje knjiga, okušati se u novome medijskom formatu?
Sve što ima cijenu i na nju nalijepljen PDV jest proizvod. Ne vidim zašto bi knjiga u tome bila ikakav izuzetak. O tome nemam baš nikakvih dvojbi. A i ne smatram da je to nešto loše nego je jednostavno činjenica. Kad sam odlazio iz Hanza medije, izdavača OK!-a, odlazio sam sa željom da u godinama u kojima jesam imam nešto svoje, nešto za što ću biti u potpunosti odgovoran. I u dobrom i u lošem smislu. No knjige nisu jedino čime se želim baviti. Maštam o nekoj maloj medijskoj kompaniji koja će tržištu nuditi sadržaje koji po mome mišljenju nedostaju. Neovisno o tome je li riječ o knjigama, časopisima, TV formatima, radijskim formatima, podcastima, kazališnim predstavama…  Jedino mi je važno da ta kompanija ostane mala, da se u načelu sastoji od ruksaka i mene. Ne želim imati ni kučeta ni mačeta, ni ureda ni strojeva, ni tajnica ni fikusa, ničega… Samo proizvode. Media bar je faktički zamišljen kao neka cloud kompanijica u kojoj su knjige možda bile najjednostavniji način da se nečime počne baviti. Ne zahtijevaju prevelike troškove, kreativni i poslovni procesi daju se kontrolirati iz jedne glave, tržište je onako polurazvijeno, ali postoji i ima prostora za rast… To su bili neki motivi. I tako je sve krenulo. Imao sam veliku sreću da su prvi naslovi koje sam objavio bili i veliki hitovi. Ostale djelatnosti još su na čekanju – ponajviše zbog pandemije - ali svakako čeznem za tim da se uskoro uz MBbooks pojave brendovi MBstage, MBtvbox, MBpodcast, MBradio i sl.

Express: Počeo si knjigom youtuberice Nike Ilčić... Kako je ta knjiga zapravo prošla i što si kao knjiški izdavač početnik naučio na tom izdanju?
Biti početnik u nekom biznisu, osim mana, ima i nekih prednosti. Malo sam naglavačke upao u sve to, nisam previše znao, malo me puknula i ona stara ‘što zna dijete što je sto kila, uzme pa nosi’, nisam bio opterećen zakonitostima te djelatnosti. Išao sam s jedne strane na instinkt, a s druge sam računao i na ponešto iskustva koje sam stekao baveći se tolike godine medijima. Prije nego što sam išta objavio, informirao sam se malčice o tome što u svijetu u ovoj industriji raste i skužio da rastu knjige youtubera, a da ih kod nas nema. Definitivno sam prelomio kad sam pročitao da je Zoella, jedna od najpopularnijih britanskih youtuberica, uvrštena na listu najbogatijih Britanki mlađih od 29 godina dijelom zahvaljujući i prihodu od svojih knjiga. Nije mi trebalo puno da skužim tko je tad bila najpopularnija hrvatska youtuberica. Kad sam Niki predložio knjigu, bila je oduševljena, baš kao i njezina mama, kojoj sam predavao hrvatski u srednjoj školi. Nekoliko se mjeseci radilo na tekstu, uz veliku pomoć urednika Velimira Grgića. Svi smo skupa to shvatili kao veliku zabavu. Knjiga se napokon pojavila u prodaji 18. kolovoza 2018. godine. Spominjem taj datum jer mi je jedan od najljepših u karijeri. Naime, odlučio sam knjigu plasirati samo preko kioska. S jedne strane računao sam na to da svako mjesto ima kiosk a nema knjižaru, a opet, s druge strane, nisam poznavao nikoga iz knjižarske branše i bilo mi je komplicirano sad se svima predstavljati kao full no name izdavač, htio sam prije toga napraviti nešto veliko… I – kako Bog čuva budalaše poput mene - upalilo mi je. Dvije tisuće knjiga ‘Planet Nika’ koje su se tog jutra pojavile na kioscima prodale su se do 14 sati! U 14.15 istog dana već sam naručivao novo izdanje! Nisam mogao vjerovati da se to događa! Nika je, naravno, preko svih svojih kanala odradila svoje i zapravo nam nije trebala nikakva promocija. Ne moram ni spominjati da su ljudi iz knjižarskih lanaca počeli zvati mene, nisam ih ja morao zvati. U drugom valu osvanuli smo i u knjižarama. Na kraju se se prodalo 7000-8000 primjeraka, što mi je tad kao totalnom početniku doista izgledalo kao svjetsko čudo. I tako, malo-pomalo, Nikina je knjiga full mladim čitateljima zapravo pokazala dosta bitnu stvar – gdje se nalaze knjižare!  

Express: Malo-pomalo popunjavaš izdavački katalog, otvorio si nekoliko različitih niša, biografska izdanja uz pokoji izlet i u književnost te pop kulturu, pa i popularnu psihologiju. Imaš li namjeru taj koncept i dalje širiti ili ga sad samo dopunjavati novim naslovima unutar već ‘etabliranih’ niša?
Zapravo nemam koncepta. Kao što volim čitati sve živo, želim i objavljivati sve ono za što pretpostavljam da ima svoju tržišnu/poslovnu opravdanost. Posebno volim onaj dio svog posla u kojem sam zapravo knjiški producent, gdje smišljam naslove, a onda ih i realiziram. Napravili smo tako Velimir Grgić i ja ‘Najveću K-pop enciklopediju na svijetu’, o vjerojatno najvećem pop fenomenu u 21. stoljeću, u kojem se Južna Koreja nametnula kao globalna pop sila, a s Grgićem i Andreom Kučiš ‘TiKTok Book’, o najbrže rastućoj aplikaciji na svijetu, koju na svojim mobitelima ima više od dvije milijarde ljudi. Takve knjige ni na Amazonu nisu postojale. Volim projekte koji se rađaju ni iz čega, iz čiste nule.  

Express: Kako si se odlučio za nedavno reizdanje ‘Čudovišta’ Davora Slamniga? Je li tebi ta knjiga nešto više značila ili je u pitanju poznanstvo sa Slamom, obojica ste i glazbenici... Je li to neki ‘nostalgia trip’ ili misliš da bi knjiga mogla komunicirati i s današnjom mlađom publikom?
‘Čudovište’ je jedna od formativnih knjiga u mom životu. I jedna od prerijetkih hrvatskih knjiga uz koje se faktički neprestano smijete. Briljantno je napisana, velemajstorski. Svatko tko je danas uzme u ruke odmah skuži da joj vrijeme, tih 40 godina, nimalo nije naškodilo. Važnih toponima iz knjige – onog Kavkaza, one Zvečke, onog Blata, danas više nema – ali, eto, Čudovišta ima. I tih genijalnih prasaca Špička i Frnteka. Ponosan sam što sam malčice pridonio da je ‘Čudovište’ opet na istaknutim mjestima u knjižarama. To je ta snaga književnosti, najbolji tekstovi kudikamo su jači od protoka vremena. Žao mi je jedino što Davor Slamnig danas tako rijetko piše.

Express: Probaj se sjetiti neke zanimljive anegdote, bilo iz ove svoje najnovije izdavačke faze ili iz prijašnjih godina?
Pa, recimo, Robert Torre bio je uvjeren da se njegova knjiga ‘Ima li života prije smrti’ neće prodati u više od 50 primjeraka jer je dosta zatvorena i neprohodna za prosječnog čitatelja. Čak je mislio da će mi svojom lošom prodajom isisati lovu iz džepa i ugroziti naše prijateljstvo, koje traje 40 godina. Na kraju se knjiga prodala u gotovo 10.000 primjeraka. I još se prodaje. To je, uostalom, i mogući dokaz za ono što sam ranije govorio, uz pravilan tretman dobar će, vrhunski sadržaj, ipak naći svoje kupce. Nije istina da najšira publika želi samo trash. To su bezvezne predrasude.