U Galerija Klovićevi dvori otvara se 12. studenog dugo očekivana izložba “Između svjetla i sjene: praško razdoblje od 1903. do 1922.”, na kojoj će biti predstavljeni radovi Vlahe Bukovca, jednog od naših najvažnijih slikara, impozantnog opusa, čiji je uzbudljiv život bio ispunjen putovanjima, dramatičnim situacijama i najvećim usponima, ali i padovima te nerazumijevanjem sredine. Izložba će biti otvorena sve do 14. ožujka iduće godine, a Galerija Klovićevi dvori objavit će 2028. i monografiju na engleskom jeziku koja će objediniti sva višegodišnja istraživanja o Vlahi Bukovcu.

Riječ je o trećem dijelu izložbenog ciklusa “Bukovac u Europi”, u kojem je apostrofirana važnost konteksta, tj. društveno-političkih prilika i miljea u kojem se umjetnik kretao, te njihov utjecaj na Bukovčevo stvaralaštvo. Na prve dvije izložbe, koje su pobudile veliko zanimanje publike, pa ih je posjetilo više od 50.000 ljudi, prezentirali su njegovu parišku i zagrebačku fazu, a ova treća obrađuje Bukovčevo duhovno najintrigantnije dvadesetogodišnje stvaralaštvo i život u Pragu. Naime, u tom razdoblju, početkom 20. stoljeća, nastaju iznimno vrijedne slike izvan dotadašnjeg Bukovčeva opusa, kao što su “Fantazija” i “Ormar buduće slave”, koje se ubrajaju u prva djela hrvatskog simbolizma. Na izložbi će biti predstavljena mnoga atraktivna djela u tematskom rasponu od portreta, preko alegorija, do raskošnih aktova, a gledatelji će moći vidjeti i radove koji su posve nepoznati hrvatskoj javnosti, ponajviše iz čeških muzejskih institucija, kao što su Narodna galerija Prag, Muzej češke književnosti i Gradska galerija iz Praga te muzeja i zbirki Austrije, Slovenije, Srbije i Bugarske. Novost je i u tome što ova izložba istražuje i rezimira umjetnikov doprinos praškoj sredini, o čemu se dosad malo znalo.

Petra Vugrinec, suautorica izložbe i zamjenica ravnatelja Galerije Klovićevi dvori, napominje da će na izložbi biti predstavljena i mnoga djela iz privatnih kolekcija, a taj posao kustoski je obavila Iva Sudec Andreis. “Nezahvalno je isticati pojedinačna djela, ali evo, na našim vizualima komunicirali smo prekrasnu sliku ‘Na balkonu /Umjetnikov sin Ago’ iz Narodne galerije u Pragu, a da je Bukovčev prvorođenac Ago prava zvijezda razdoblja, svjedoči nekoliko neobično lijepih portreta djeteta i kasnije mladića Aga, od kojih će neki prvi put biti izloženi javnosti. Tu su i ‘Akt’ iz 1904., otkupljen u Bugarskoj na izložbi panslavenskog društva Lada 1906. godine, koji je egzotičan i sasvim simbolistički u izrazu, pa ovo novo senzacionalno, najskuplje prodano djelo hrvatske umjetnosti ikad, ‘Ružičasti san’, manja verzija slike koja se nalazi u Belom dvoru u Beogradu. Četrdesetak od čak 178 slika prvi je put izloženo u javnosti. Raskošno je to razdoblje, u kojem Bukovčeva snaga imaginacije i inventivnost ne jenjavaju. Djela su to bezvremene ljepote”, istaknula je Petra Vugrinec.

Vlaho Bukovac (1855. – 1922.) bio je začetnik hrvatskog modernizma, cijenjeni likovni pedagog, poliglot i čovjek vedra duha o kojem su objavljene dvije monografije - klasična monografija Vere Kružić-Uchytil i monumentalno djelo od gotovo tisuću stranica Igora Zidića, koji je gotovo cijeli svoj profesionalni život posvetio istraživanju Bukovca. Umjetnik je još u vrijeme Prvog svjetskog rata počeo pisati autobiografiju “Moj život”, koja je objavljena 1918. godine u Zagrebu. U toj knjizi, pisanoj arhaičnom sintaksom te jezikom bogatim lokalizmima i talijanizmima, opisao je bez uljepšavanja svoj uzbudljiv život, pustolovine, poraze i pobjede, tako da je Ivo Vojnović u predgovoru prvog izdanja istaknuo sljedeće: “Bukovčev život čita se poput nevjerojatne priče o dječaku koji vođen unutarnjim žarom i talentom, prolazi kroz brojne opasnosti i kušnje, da bi na kraju ostvario izniman uspjeh”. Osim opisa svog dramatičnog života, Bukovac u autobiografiji donosi i snažnu poruku: Trebamo slijediti svoju zvijezdu, odnosno svoje ideale, bez obzira na okolnosti i prepreke na putu! On je dosegnuo svoju zvijezdu, a u tome su mu uvelike pomogli veliki radni elan i nepresušne ideje, te društvenost, upornost i vedrina s kojom se suočavao s preprekama na svom putu.

Iz autobiografije je očito da je već njegovo rođenje nagovijestilo izvanserijski život.

Rođen je u Cavtatu, ali ne kod kuće nego na ulici, u vrlo skromnoj obitelji, i u mladosti se često borio za opstanak, stalno mijenjajući mjesto boravka, tako da je živio u Pragu, Beču, Parizu, Zagrebu, New Yorku, San Franciscu i Limi. Već je s 11 godina napustio rodni kraj i sa stricem Franom otišao u New York. No ubrzo je stric preminuo, a njegova udovica Bukovca je poslala u popravni dom na Hearts Island. Pišući o svojim roditeljima, zabilježio je da je njihov život bio vrlo težak: “Oboje bez imetka, ali su se nadali u svoje ruke i u dobru volju”. Također je priznao da je bio više gladan nego sit. Prehranjivao se ploveći kao mornar na parobrodu, oslikavajući željezničke vagone u Peruu, konobareći u gostionici Sinjanina Tripala. A zatim je u San Franciscu otkrio slikarstvo. S 22 godine odlučio je postati slikar te uz pomoć pjesnika i svog dubrovačkog pokrovitelja Mede Pucića stigao je u Pariz. Svojom upornošću i zahvaljujući maloj studiji “Ruka”, upisuje se na École des Beaux Arts, gdje je studirao u klasi profesora Alexandrea Cabanela,

jednog od najslavnijih umjetnika tog doba. Izlagao je redovito na Salonu, a stroga pariška publika zapazila je njegov znameniti akt “La grande Iza”. Ubrzo je osvojio i kritičare i publiku. Odlazi u Englesku, gdje je slikao pripadnike visokog društva, ali portretirao je i uglednike iz hrvatskog visokog društva. “Izraditi dobar portret ne znači samo dobro vidjeti, već i razumjeti dušu onoga, koji pred tobom sjedi”, piše Bukovac, koji je u Beogradu portretirao i članove srpske dinastije Obrenović, a na Cetinju crnogorske Petroviće.

Bukovac je stigao u Zagreb 1893. godine, s mladom suprugom, Dubrovkinjom Jelicom Pitarević Bukovac, s kojom je imao četvero

djece, i ubrzo je postao središnja figura i kreator hrvatske umjetničke scene, koji je utjecao na cijelu generaciju mladih slikara. Između ostalog, bio je inicijator osnivanja Društva hrvatskih umjetnika 1897., a već je iduće godine organizirao u Umjetničkom paviljonu veliku izložbu “Hrvatski salon”, na kojoj su prvi put predstavljani hrvatski umjetnici. U tom periodu izradio je i čuveni svečani zastor za zagrebački HNK. Iste godine sagradio je veliku kuću i uredio atelier na Tomislavovu trgu. No zbog neslaganja s Isidorom Kršnjavim, tad iznimno moćnim čovjekom u Hrvatskoj, slikarom, političarom i predstojnikom Odjela za bogoštovlje i nastavu, Bukovac je napustio Zagreb i povukao se u rodni Cavtat. “I za pet godina boravka moradoh iz Zagreba. Na to me prisili ponašanje mojih drugova, koji mjesto da mi odvrate harnošću, udariše na mene iz busije. Bilo je spletaka, javnih ocrnjivanja i svega, samo ne umjetničkih razloga, pa da se svega toga riješim, teška srca odlučih, da se selim iz Zagreba”, zapisao je Bukovac u autobiografiji te dodao da je mnoge naše ljude lomio i slomio “hrvatski jal, prosta, prirođena zavist”. Posljednjih dvadesetak godina života, od 1903. do 1922. godine, živio je u Pragu, gdje se posvetio pedagoškom radu na praškoj Akademiji likovnih umjetnosti. U Pragu je također poučavao svoje kćeri Ivanku i Jelicu slikarstvu.

Petra Vugrinec pojašnjava da je Vlaho Bukovac prije dolaska u Prag prvo proveo četiri godine u rodnom Cavtatu, kamo se sklonio nakon Zagreba i prilika u kojima se našao, a zatim je boravio u Beču. “U svim će sredinama ostaviti zamjetan trag, koji izložbama revidiramo. Treća, ujedno posljednja, izložba prati Bukovčevu asimilaciju u prašku sredinu. Profesorsko mjesto na uglednoj praškoj Akademiji dobio je zahvaljujući velikom uspjehu koji postiže samostalnom izložbom u Beču u Salonu Eugena Artina na glavnom bečkom trgu, ali i reputaciji koju je stekao u cijeloj Monarhiji kao portretist cara i europske aristokracije, vođa hrvatskog modernog pokreta. Na preporuku bečkog Ministarstva prosvjete i kulture Bukovac dobiva mjesto najprije izvanrednog pa redovnog profesora. Bilo je to vrijeme tektonskih promjena u europskoj umjetnosti, pa će Bukovac u Prag stići baš kad nastupa smjena generacija. Njegovo će prihvaćanje od strane studenata, ali i kolega, ići u dva smjera - od prihvaćanja i poštovanja do odbacivanja, koje će pokrenuti pravu revoluciju među njegovim studentima. Naime, u to vrijeme češko društvo umjetnosti Mánes organizira izložbe Augustea Rodina, francuskih postimpresionista, ali i Edvarda Muncha. Upravo Munchova izložba pokreće progresivnu lavinu u češkoj umjetnosti koju je bilo teško zaustaviti. Bukovčev svijet počinje se raspadati, a uljepšanu retoriku egzotičnih odaliski i bjeloputnih robinja zamijenit će ekspresionistička optika nove generacije. U načinu slikanja Bukovac će dovršiti promjenu prema poentilizmu i divizionizmu započetu već u Zagrebu i Beču, suzit će paletu na zagasitije boje, ponekad snažnog intenziteta. Slikat će manje na otvorenom en plein air, a više u interijerima, koje će raskošno opremiti orijentalnim tepisima, kineskim porculanom i japanskim vazama, alla turca namještajem... Prava jesen zlatnih godina njegova stvaralaštva, koja se odlikuje raskošnim plodovima”, istaknula je Petra Vugrinec.

Helena Puhara, viša kustosica Muzeja i galerija Konavala, te Lucija Vuković, suautorica izložbe, dodatno pojašnjavaju u znanstvenom članku “Vlaho Bukovac u Pragu – protuslovlja vremena i negiranje novog” njegove razloge odlaska iz Zagreba. “Bukovčevom napuštanju zemlje (...) pridonijela je silovita i negativna kampanja upućena protiv tendencija novoosnovanog Društva hrvatskih umjetnika za mijenjanjem zastarjelih kulturno-umjetničkih koncepata. Ražalošćen i razočaran odnosom prema umjetnosti i položajem umjetnika u domovini, Bukovac za novi životni prostor bira Prag prvenstveno iz svojih političkih preferencija prema slavenskim zemljama, a posebno zbog osjećaja pripadnosti i prihvaćenosti od strane češkog umjetničkog kruga.” Napominju da uz pomoć Vojtěcha Hynaisa, prijatelja iz pariških dana te profesora i nekadašnjeg rektora na pariškoj Akademiji, Bukovac dobiva mjesto izvanrednog profesora u toj instituciji. Prve godine rada obilježene su entuzijazmom i on kao izraziti likovni pedagog ubrzo pridonosi mijenjanju okoštalog, tradicionalnoga koncepta edukacije.

No u Pragu se događa i velika promjena u njegovom društvenom, ali i umjetnički angažiranom aspektu života, dijelom i zato što, premda poliglot, nikad nije potpuno savladao češki jezik. Kako ističu autorice spomenutog članka, socijalne kontakte sveo je na obitelj, studente i stare prijatelje.

O tim prvim godinama njegove profesure u Pragu dolaze oprečna mišljenja iz pera njegovih studenata Mirka Račkog i Zdeňeka Kratochvila. “Dok Rački ima poprilično pozitivan stav o njegovoj recepciji među studentima, Kratochvil, u neobjavljenom dnevniku, govori o neispunjenim očekivanjima i razočaranju Bukovčevim pedagoškim radom”, pišu autorice članka. Također iznose podatak da su 1905. i 1906. najstresnije godine umjetnikova praškog perioda, što se prvenstveno očituje u drastično smanjenoj slikarskoj produkciji, ali i temama kojima se bavio. “Virtuozno izvedena slika ‘Divan’, na kojoj prikazuje suprugu i kćer, kao i ostala djela nastala tih godina, privlače nekom posebnom atmosferom koju do tada nismo sretali kod Bukovca”, napominju.

Objašnjavajući kontekst Bukovčeva duhovno najintrigantnijeg praškog razdoblja, Petra Vugrinec ističe da je to četvrta sredina, ne računamo li cavtatsko kraće razdoblje, u kojoj je Bukovac morao krenuti ispočetka. “Mora ponovno naučiti jezik, kao i cijela njegova obitelj. Nakon hrvatskog i talijanskog, francuskog i engleskog, pa i njemačkoga, koji nastoji savladati u Beču, Bukovac će morati progovoriti i češki. Praško razdoblje počinje između dvaju teških gubitaka za Bukovca. Otac mu je preminuo 1901. godine, a 1905. umrla mu je majka. Preseljenje u novu sredinu te odgovornost brige o šesteročlanoj obitelji dodatno su pojačali zebnju i nesigurnost u budućnost. Kao posljedica stresa, Bukovcu se aktivirao čir na želucu, koji je umalo fatalno završio, te je umjetnik zbog krvarenja završio na kompliciranom operativnom zahvatu. Svjestan prolaznosti života, Bukovac je odgovore na najdublja pitanja o smislu života tražio – a gdje drugdje nego u umjetnosti”, istaknula je Petra Vugrinec. Dodala je da ćemo pri svakom pokušaju nagađanja o Bukovčevim morbidnim temama i zamjetnom zaokretu prema simbolističkom sadržaju kao posljedici šokova na individualnom planu, doći do zaključka da je umjetničko djelo često odraz osobnih dvojbi, koje iznošenjem na platno postaju univerzalnom temom. “Egzistencijalna pitanja čovjekova postojanja tipična su simbolistička preokupacija. Ona su u drugoj polovini života zanimala i Bukovca. Iako nije bio sklon mistificiranju, njegova senzibilna priroda intenzivno je proživljavala sretne i tužne trenutke, znatiželjno upijajući senzacije svijeta oko sebe, tražeći odgovore na neminovna pitanja o životu i smrti, ishodištu i ciljevima čovjekova postojanja. Posljedice tog razdoblja intrigantne su slike ‘Fantazija/Glave obitelji’ i ‘Ormar buduće slave’”, kazala je Petra Vugrinec. Iako djelom iskače iznad svojih čeških suvremenika, u današnjem Pragu Bukovcu nema ni traga. Čak ni Gregrova dvorana u općinskoj zgradi Obecni dům, gdje je umjesto prijatelja Ženišeka oslikao niz divovskih kompozicija i strop, kao jedina vidljiva memorija na praški život, danas ne spominje Bukovčevo ime niti usputno.

Upravo tu temu razlaže češka povjesničarka umjetnosti i profesorica Akademije likovnih umjetnosti u Pragu Vjera Borozan, koja se u svojoj doktorskoj disertaciji bavila Bukovčevim djelovanjem i utjecajem u Pragu, pa je za katalog izložbe napisala članak o toj temi. Puhalo i Vuković sugeriraju u spomenutom članku da je nakon svega “Bukovac tako i htio, samoinicijativno izblijedivši svoju prisutnost”. No također dodaju da djela nastala u njegovim najdramatičnijim godinama - 1905. i 1906., prepuna simbolike, mogu dati odgovor na mnoga otvorena pitanja i rasvijetliti razloge Bukovčeva odustajanja od aktivnog društvenog i umjetničkog pozicioniranja u novom vremenu i prostoru.