U srpnju 2024. jedan od najvažnijih izraelskih pisaca Dror Mišani objavio je osobni ratni dnevnik “Prozor bez pogleda”, u kojemu je iznio razmišljanja o napadu Hamasa 7. listopada 2023. i odgovoru Izraela koji je uslijedio. Hvaljena u inozemstvu, ta je knjiga izazvala kontroverze u njegovoj zemlji zbog piščeve kritike službene izraelske politike i poziva na suosjećanje prema svim žrtvama, bez obzira na etničku i vjersku pripadnost. S Drorom Mišanijem, rođenim 1975. u Holonu, predgrađu Tel Aviva, razgovarali smo o okolnostima nastanka njegova ratnog dnevnika, o posljedicama izraelskog rata u Gazi, o društvenoj odgovornosti pisca i literarnim utjecajima te o ekranizacijama njegovih djela.

Express: Vaš ratni dnevnik “Prozor bez pogleda” izazvao je veliku pozornost svjetske javnosti, a čini se da je i danas, s nastavkom rata u Pojasu Gaze, jednako aktualan. Zašto ste odlučili pisati i kasnije objaviti taj dnevnik? Koja vam je bila ključna motivacija?

Bio sam usred pisanja novog kriminalističkog romana, ali masakr 7. listopada i rat koji je uslijedio natjerali su me da stanem. Bilo je gotovo apsurdno svakoga jutra ustajati i raditi na izmišljenoj kriminalističkoj priči, dok je zemlja odjednom bila preplavljena tisućama stvarnih zločina. Ideja intimnog dnevnika zaokupljala me godinama: i kao znanstvenika i kao prevoditelja. Preveo sam dnevnike Rolanda Barthesa na hebrejski i predavao kolegij na Sveučilištu u Tel Avivu o dnevniku kao književnoj formi. No sam nikad nisam pisao dnevnik. Nakon 7. listopada činilo se da mi se ta forma sama nameće, možda jedina forma sposobna obuhvatiti lavinu događaja, tragedija i moralnih lomova. Omogućila mi je da pišem u sadašnjem vremenu, bez distance, bez izmišljanja. Samo da svjedočim onome što proživljavamo. Zato sam, kad su mi ponudili da pišem o ratu - najprije švicarski časopis Das Magazin, a zatim i moj njemački izdavač Diogenes - odmah prihvatio dnevnik kao odgovarajući format za svoje pisanje.

Express: U jednom intervjuu rekli ste da ste u dnevniku željeli pisati “istinu i samo istinu”. Jeste li u tome uspjeli?

Mislim da jesam. Ali to je, naravno, vrlo djelomična istina. To je istina ovoga rata onako kako sam ga ja doživio, iz Tel Aviva, istina o učincima koje je ovaj rat imao na mene, moju obitelj i moje prijatelje. Ali to sigurno nije cjelovita istina o ovom ratu. Da bi se ona znala, moraju se čitati svjedočanstva Palestinaca koji žive u Gazi, moraju se čuti njihove priče o katastrofi koju proživljavaju od listopada 2023. Također je izuzetno važno čitati svjedočanstva međunarodnih humanitarnih radnika, izraelskih vojnika, ljudi koji su bili unutar zone razaranja, kakva je Gaza danas.

Moj dnevnik pripovijeda priču o ratu samo s njegovih rubova. Također, taj dnevnik donosi djelomičnu istinu i utoliko što opisuje rat dok on još traje, gotovo bez perspektive. Još smo usred rata. Vjerujem da književnost može ponuditi dublju istinu - ali za to su potrebni vrijeme i distanca. Kao romanopisac, znam da fikcija ima vlastitu moć svjedočenja katastrofe. No oduvijek sam vjerovao da je ‘kraljevsko vrijeme’ romana prošlo vrijeme, da su za oblikovanje narativa o prošlosti potrebni vrijeme, odmak i emocionalna distanca koju književnost omogućuje. A toga sad nemamo. Još smo unutar katastrofe. I moramo djelovati, moramo hitno djelovati. Dnevnik je forma stvorena za hitnost, za katastrofu koja se odvija, a ne za onu koja je već završena. Zato vjerujem da su u ovom trenutku novinari, pisci dnevnika, blogeri, fotografi, važniji od romanopisaca. Oni mogu svjedočiti istini o zločinima dok se događaju, kako bismo još mogli imati priliku da ih zaustavimo.

Express: Živimo u vremenima u kojima je sve politika, a čini se da bi se to posebno moglo odnositi na Izrael. Vaš dnevnik, u kojemu izražavate empatiju prema svim žrtvama, i židovskima i palestinskima, može se smatrati i političkim tekstom, a njegovo objavljivanje sigurno predstavlja i čin moralne hrabrosti. Na kakve je reakcije naišao u Izraelu?

U početku nisam planirao objaviti ovaj dnevnik na hebrejskom. Sam dnevnik to i svjedoči. Najviše me brinulo to što je tekst previše intiman, što izlažem sebe i svoju obitelj, a to nikad prije nisam činio u svojim romanima. Možda sam se također bojao da sam previše političan za jedan književni tekst. No kako je rat odmicao, shvatio sam da nemam izbora. Morao sam se oglasiti, morao sam zauzeti jasan politički stav, morao sam učiniti sve što mogu kako bih prosvjedovao protiv zločina i razaranja Gaze. Zato sam ga odlučio objaviti. Što se tiče reakcija u Izraelu, da, neki moji čitatelji bili su ljuti, ali mnogi su se poistovjetili s onim što sam opisao, kao i s mojom političkom pozicijom. Mnogi Izraelci protive se ovom ratu i bore se da ga zaustave. Nažalost, za sada neuspješno.

Express: Izrael je nedavno najavio nastavak ofenzive u Pojasu Gaze. Kako taj konflikt koji traje već više od godinu i pol utječe na izraelsko društvo?

Uništava ga. Naravno, ne na isti način na koji rat uništava Gazu. Stanovnici Gaze su primarne žrtve ovog brutalnog rata, ali bojim se da će dugoročno rat imati sličan učinak i na izraelsko društvo. Naše ulice još nisu razorene, naše kuće još stoje, ali naše duše su poharane ratom i platit ćemo za to visoku cijenu u godinama koje dolaze.

Express: Premijer Benjamin Netanyahu je više puta rekao da je cilj vojne operacije u Gazi potpuno uništenje Hamasa. Vidite li ipak neku mogućnost kompromisa kojim bi u bliskoj budućnosti mogao biti zaustavljen taj rat?

Kompromis nije ono što nam sad treba. Ono što je sad potrebno jest trenutačno povlačenje Izraela iz Gaze i s okupirane Zapadne obale te globalni pokušaj, uz potporu svih država, uključujući i Izrael, da se pomogne Palestincima da ozdrave, obnove svoje domove i gradove, te izgrade slobodan i ravnopravan život koji zaslužuju, kao pojedinci i kao narod.

Express: Američki predsjednik Donald Trump iznosio je prijedloge o raseljavanju Palestinaca i pretvaranju Pojasa Gaze u golemi ljetovališni resort, “rivijeru Bliskog istoka”. Što mislite o tim idejama?

Ne znam je li Trump bio ozbiljan ili nije, a to zapravo nije ni važno. Ono što je važno jest staviti te ideje u povijesni kontekst i reći da mi se čini da od 1930-ih nisu izrečene takve ideje o premještanju civilnog stanovništva - milijuna ljudi - navodno za njihovo vlastito dobro, s jednog mjesta na drugo. Također je važno jasno i glasno reći da su te ideje nemoralne. Ako postoje Palestinci koji žele otići - kao i Izraelci - to je, naravno, njihovo puno pravo, ali treba također reći da je razina njihove ‘slobodne volje’ upitna. Nakon što su im gradovi potpuno uništeni nije iznenađenje da neki žele otići. To je, zapravo, progon, a ne odlazak. Osim toga, ono što me plaši jest strašan nedostatak odgovornosti koji stoji iza tih ideja. Prvo, zato što su one, čak i ako ih Trump zaboravi za nekoliko tjedana, u izraelskoj političkoj mašti već oživljene i postoje ljudi koji ih žele provesti. Od sada nadalje to postaje legitimna politička strategija. Problem je u tome što, kao i sve drugo, i ovo djeluje u oba smjera. Ako je moguće legitimno i moralno raseliti milijune Palestinaca, tad se postavlja pitanje: u čije ime ćemo odbaciti takve ideje ako za nekoliko godina - kad se promijeni američka vlada ili kad neka druga svjetska sila bude oblikovala politiku u regiji i svijetu - iste takve ideje budu ponuđene Izraelcima?

Express: Svjetsku slavu stekli ste ciklusom romana o inspektoru Avrahamu Avrahamu. On nije tipičan detektiv - često sumnja u sebe i sustav koji predstavlja. Je li on vaš alter ego?

Postoje sličnosti među nama. Mislim da obojica volimo slušati i obojica sumnjamo. Ali Avi je hrabriji od mene: on aktivno pomaže ljudima, dok ja samo pišem o njima.

Express: Vaši kriminalistički romani ne donose jednostavne odgovore ni čiste moralne ishode...

Nikad nisam volio kriminalističke romane s potpunim razrješenjem ili sretnim završetkom. Tragedije rijetko završavaju dobro, a kriminalistički romani najčešće pripovijedaju osobne tragedije. Volio bih napisati roman u kojemu moj detektiv uspijeva spasiti svijet - ili barem jednu dušu - ali koliko je to realno?

Express: Mnogi vaši likovi su ljudi koji nisu “heroji”. Oni su umorni policajci, nesretni roditelji, nevidljive žene. Zašto vas privlače upravo ti ljudi koji žive na marginama glavnih društvenih narativa?

To je dobro pitanje. Mogu pokušati dati književni odgovor: kriminalistička fikcija ima moć usmjeriti pažnju na ljude i mjesta koja druge vrste književnosti obično zaobilaze. Ali istina je vjerojatno osobnija: privlače me male tragedije svakodnevice, patnja ljudskih bića.

Express: Vaša je akademska specijalizacija povijest detektivske fikcije. Kao književni znanstvenik i pisac fikcije istodobno ste u ulozi čovjeka koji analizira književno djelo i čovjeka koji ga stvara. Kako ta dvostruka perspektiva utječe na vaše pisanje? Je li teorijsko razumijevanje teksta više prednost ili teret?

Definitivno prednost. Da bi se napisao dobar kriminalistički roman potrebno je voljeti i poštovati žanr te poznavati njegove mogućnosti. Za mene je dobar detektivski roman uvijek i ljubavno pismo prethodnim detektivima: moji su romani sigurno ljubavna pisma Julesu Maigretu, Martinu Becku i Kurtu Wallanderu.

Express: Kako ste svjetsku tradiciju kriminalističkog romana prenijeli u izraelski kontekst? Koji su vas autori najviše oblikovali i inspirirali?

Oduvijek sam osjećao da kao pisac pripadam dvjema različitim književnim tradicijama koje su se rijetko susretale: globalnoj tradiciji kriminalističke fikcije i tradiciji hebrejske književnosti, od Biblije do suvremene izraelske proze. Uključivanje obje tradicije u moje romane je - ili je bilo, prije rata - moj životni projekt. Kako sam pokušao to ostvariti? Primjerice, stvaranjem detektiva koji je inspiriran Maigretom i Beckom, ali i protagonistima židovske književnosti, od biblijskog Abrahama do pasivnog, sumnjičavog antiheroja židovske književnosti. Također sam shvatio da, zato što je hebrejska književnost periferna u odnosu na europsku ili američku, moj detektiv mora biti ‘periferan’, potpuno svjestan da djeluje ‘na marginama’. Što se tiče autora koji me inspiriraju, ima ih mnogo: od Edgara Allana Poea, koji je izumio žanr, preko velikana 20. stoljeća, poput japanskog pisca Edogawe Rampa, zatim Karela Čapeka, Georgesa Simenona, Patricije Highsmith, Friedricha Durrenmatta, P. D. James, Henninga Mankella - pa sve do suvremenih autora kao što su Petros Markaris, Fred Vargas i Gillian Flynn.

GLAD Palestincima u Gazi prijeti holodomor. Netanyahuu treba rat za ostanak na vlasti

Express: Vaši kriminalistički romani prevedeni su na više od dvadeset jezika i u mnogim su zemljama postali bestseleri. Je li recepcija vaših knjiga u inozemstvu drugačija od recepcije u Izraelu? U kojoj ste zemlji - osim Izraela - najpopularniji?

Moji su romani vjerojatno najpopularniji u književnim kulturama koje cijene različite mogućnosti kriminalističke fikcije: u Francuskoj, naravno, ali i u Njemačkoj, Španjolskoj, Italiji i Grčkoj: i nadam se - u Hrvatskoj! Ono što mi se posebno sviđa u recepciji mojih romana u tim zemljama jest to što se čitaju i razumiju kao dio globalne detektivske tradicije, ‘plešući na istom plesnom podiju s detektivima iz cijeloga svijeta’, kako je jednom rekao Henning Mankell. U Izraelu se moji romani čitaju nešto drugačije: više kao književni romani koji koriste detektivsku formu.

Express: Kao da su napisani da bi bili ekranizirani. Je li to slučajno ili je riječ o svjesnoj odluci? Zamišljate li scene budućeg filma ili serije dok pišete?

Mislim da za to postoji razlog i nije stvar u tome da je to moja namjera. Moji romani ostavljaju puno prostora čitateljevoj mašti. Sažeti su i ponekad zagonetni: ispričam priču, ali ne znam sve o njoj, i dopuštam čitatelju da zna više od mene. Maštoviti čitatelji - poput scenarista ili redatelja - odmah požele ‘dovršiti’ moje priče umjesto mene. A možda postoji i drugi razlog: istina je da me ne inspirira samo književnost, nego i film i televizija. Veliki noir filmovi - poput Kurosawina ‘Između neba i pakla’, Hustonove ‘Džungle na asfaltu’ ili ‘Crvenog kruga’ Jean-Pierrea Melvillea - utjecali su na mene jednako kao i romani. A također i izvrsne serije poput ‘Ubojstva’ i ‘Pada’.

Express: Nekoliko vaših knjiga već je doživjelo filmske i televizijske adaptacije - od francuskog filma “Fleuve noir” do američke serije “The Calling”. Koliko ste bili uključeni u te projekte?

U francuske i američke ekranizacije nisam bio nimalo uključen. Smatram ih vrlo zanimljivima, iako su vrlo različite od mojih knjiga. Sudjelovao sam u izraelskim televizijskim adaptacijama mojih romana - dvije sezone s Avrahamom - i s njima se najviše mogu poistovjetiti.

Express: Da imate potpunu slobodu, kojega biste redatelja angažirali za ekranizaciju neke od vaših detektivskih priča? Postoji li neki svjetski slavan glumac kojega biste voljeli vidjeti u ulozi inspektora Avrahama?

Nedavno sam pogledao ‘Anatomiju pada’ redateljice Justine Triet i bio oduševljen. Taj film točno zna kako ispričati priču o zločinu kao ljudskoj drami, ali i kao metafizičkoj istrazi. Volio bih da Triet režira adaptaciju nekog od mojih romana. A što se tiče Avrahama, obožavam izraelskog glumca Morisa Cohena, koji ga glumi, ali ne bih imao ništa protiv ni da ga u nekoj novoj ekranizaciji utjelovi Robert Pattinson.