Najnovija filmska adaptacija kultnog romana Emily Brontë, s Margot Robbie i Jacobom Elordijem u glavnim ulogama, stigla je u kina uz veliku pompu. Redateljica Emerald Fennell, poznata po provokativnim djelima poput "Saltburn" i "Djevojka koja obećava", ponudila je vizualno raskošnu, stiliziranu i erotiziranu verziju "Orkanskih visova". Njezin film, čiji je naslov znakovito stavljen pod navodnike, manje je vjerna adaptacija, a više odvažna reinterpretacija. Je li ovo hrabro osvježenje klasika ili površno unakažavanje jednog od najvažnijih djela engleske književnosti? Nakon gledanja, odgovor je bliži ovom drugom.

NIKAD NIŽE OCJENE Gledali smo 'Melaniju': Raskošan film, ali šupalj. Evo što je zlokobno u njemu

Film se reklamira kao "najveća ljubavna priča svih vremena", što je marketinški genijalan potez koji publiku namami u kino očekujući strastvenu romansu, da bi je suočio s mrakom, nasiljem i bijedom. Taj mamac savršeno odražava dinamiku toksičnih veza u koje nitko ne ulazi svjesno, već vođen iluzijom o velikoj ljubavi. Film se otvara zvukovima koji nam sugeriraju senzualnost, da bi se otkrilo da je njihov izvor čin nasilja - javno vješanje koje mlada Cathy Earnshaw, koju je utjelovila Charlotte Mellington, promatra sa zanesenom znatiželjom. Time je uspostavljena ključna opreka užitka i boli koja prožima cijeli film.

Ono u čemu film apsolutno briljira je vizualna prezentacija. Fennell je, zajedno s direktorom fotografije, oskarovcem Linusom Sandgrenom, stvorila svijet koji je istovremeno prekrasan i uznemirujuć. Film ima "teksturu" koja podsjeća na kinematografiju sedamdesetih, dok vrištine Yorkshirea nikada nisu izgledale opasnije i zavodljivije. No, pravi dragulji su scenografija i kostimografija. Scenografkinja Suzie Davies stvorila je prostore koji su više psihološki nego realistični. Dok je imanje Orkanski visovi mračno i oronulo, gotovo stopljeno sa surovom prirodom koja ga okružuje, Thrushcross Grange, dom bogate obitelji Linton, pretvoren je u nadrealnu palaču. Dvorane sjaje poput modnih pista, podovi su krvavo crveni, a zidovi Cathyne spavaće sobe presvučeni su materijalom koji imitira njezinu vlastitu kožu, s vidljivim plavim venama. Simbol je to pozlaćenog kaveza u koji se zatvorila udajom.

Ipak, kostimi dvostruke oskarovke Jacqueline Durran ono su što ostavlja najsnažniji dojam. Njezina vizija, kako je otkrila za Vogue, nije bila reprezentacija jednog vremena, već destilacija različitih utjecaja, od Thierryja Muglera i Alexandera McQueena do elizabetanske i viktorijanske mode.

Cathy nosi haljine od materijala koji podsjećaju na lateks ili celofan, kao da je poklon zamotan za svog supruga. Njezina paleta boja, od jarko crvene do sablasno bijele, izravno predstavlja njezina unutarnja stanja. 

Pripitomljeni demoni Cathy i Heathcliffa

Dok je vizualni aspekt filma besprijekoran, interpretacija glavnih likova i narativne odluke otvaraju prostor za kritiku. Margot Robbie donosi ljudskost i dubinu notorno nestabilnoj Cathy. Prikazuje njezinu neurozu s trenucima slatkoće i opipljive boli. Njezina izvedba je snažna i slojevita, no ponekad se čini previše profinjenom za divlju i neobuzdanu djevojku s vriština kakvu je Brontë zamislila. Njezina Cathy više djeluje kao razmažena bogatašica koja se žali na uništavanje haljina nego kao neukrotivi duh prirode.

S druge strane, Jacob Elordi, čija je pojava nedvojbeno magnetska, pretvara Heathcliffa u "ukroćenog" i zaljubljenog dječaka. Njegova brutalnost i demonska želja za osvetom, koje su srž lika u romanu, ovdje su svedene na minimum. On je sveden na "prekrasnog tužnog muškarca u valovitim košuljama". Bez istinske tame i zlobe, njihova toksična opsesija pretvara se u priču o dvoje zvjezdanih ljubavnika koje su razdvojile okolnosti, što je potpuno promašivanje poante romana. Njihova veza, iako ispunjena strastvenim scenama, ne uspijeva dočarati onu tragičnu neizbježnost i osjećaj da su dvije duše iskovane u istom ognju.

Sporedni likovi su, međutim, izvrsno pogođeni. Shazad Latif kao Edgar Linton funkcionira kao test za gledateljevu percepciju zdravih odnosa. Oni skloni toksičnim vezama vidjet će ga kao prepreku pravoj ljubavi, dok će ga ostali prepoznati kao jedinog istinski poželjnog lika u priči. Alison Oliver je pak briljantno jeziva kao Isabella Linton, čija se naivnost i sklonost samoponiženju manifestiraju na uznemirujuć način. Ne zaboravimo spomenuti i izvrsnog Owena Coopera kojeg smo upoznali u Netflixovoj seriji "Adolescence", a koji tumači mladog Heathcliffa. 

Oskvrnuti klasik ili nužna reinterpretacija?

Fennell je donijela nekoliko drastičnih odluka. Poput većine prethodnih adaptacija, i ona je izbacila drugu polovicu romana, koja se bavi sljedećom generacijom i Heathcliffovom potpunom osvetom. Također je spojila likove Cathynog oca i brata Hindleyja u jednu figuru nasilnog patrijarha, čime je pojednostavila kompleksnu mrežu zlostavljanja i traume. Sama redateljica priznala je da ovo nije vjerna adaptacija.

​- Ne mogu reći da snimam 'Orkanske visove', to nije moguće. Ono što mogu reći jest da radim verziju toga, verziju koje se sjećam iz čitanja, koja nije sasvim stvarna, i postoji verzija u kojoj sam željela da se dogode stvari koje se nikada nisu dogodile, i tako to jesu i nisu 'Orkanski visovi' - izjavila je Fennell.

"Orkanski visovi" su oduvijek bili težak materijal za ekranizaciju. Klasična verzija iz 1939. s Laurenceom Olivierom pretvorila je priču u čistu holivudsku romansu ignoriranjem mračnih elemenata. Adaptacija Andree Arnold iz 2011. uspjela je uhvatiti sirovost i divljinu romana, ali je zbog svog "art-house" pristupa bila teška za širu publiku. Verzija iz 1992. s Ralphom Fiennesom i Juliette Binoche jedna je od rijetkih koja je pokušala obuhvatiti cijelu radnju, ali je zbog toga djelovala zbrzano.

Svaka od tih adaptacija imala je svoje mane, ali je barem pokušala dokučiti dio kompleksnosti svijeta Emily Brontë. Fennell, s druge strane, zanemaruje sve što roman čini velikim - analizu klase, rasizma, zlostavljanja i generacijske traume - i umjesto toga nudi šuplju, ali vizualno prelijepu priču o strastvenoj ljubavi.

Njezin film stvoren je za Pinterest, Instagram i TikTok, a magnetska privlačnost između glavnih glumaca i izvan seta, pospješuje taj hajp. Ukratko, film je poput prelijepog, ali praznog zamka. I za kraj, ne zaboravite ponijeti maramice u kino...