Milomir Kovačević Strašni je jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih sarajevskih i pariških fotografa. Majstor starinske, analogne fotografije, koji svojim likom i gestama poništava strašni nadimak, na ovogodišnjem Festivalu knjige i autora - Sa(n)jam knjige u Istri imat će izložbu o Sarajevu 80-ih godina prošlog stoljeća, ali i biti službeni fotograf.

Express: Milomire, malo tko ima tako strašan nadimak i malo kome kao tebi zapravo ne odgovara nadimak Strašni. Ti si, zapravo, miran, blag, vječito nasmijan... Barem te tako mnogi znaju. Kako je, dakle, Milomir Kovačević postao Strašni?

To po sarajevskim pravilima ne izgleda tako strašno, obično su nadimci kontradiktorni s realnošću. U mom slučaju je, istina, nadimak nastao uglavnom zbog fotografija, ali iz nekog drugog vremena, prije više od 45 godina, i taj nadimak budi lijepa sjećanja na jedno drugo vrijeme, epohu, drage ljude...

Express: Na pulski Festival knjige i autora - Sa(n)jam knjige u Istri dolaziš u sklopu suradnje ove istarske manifestacije i sarajevskog književnog festivala Bookstan. Što fotograf radi, prvo, na Bookstanu i što te tako veže za književnost?

Istina je da sam se cijeli život družio s književnicima i radio za raznorazne književne revije, časopise, družio se u kafanama, na književnim večerima... Moj profesor u gimnaziji je bio Marko Vešović i danas se sjećam njegovih predavanja, čitanja poezije, literature koju smo čitali... U ratu je to postalo mnogo konkretnije, pošto smo se zajedno našli u redakciji Dana i viđali se gotovo svaki dan. Naravno da mi je bilo više nego drago biti u takvom društvu: Marko Vešović, Abdulah Sidran, Ivan Lovrenović, Mile Stojić, Goran Simić, Miljenko Jergović, Semezdin Mehmedinović, Karim Zaimović, Ozren Kebo, Ferida Duraković..., tako da je i nastala super serija portreta pisaca u ratu, a kasnije i izložba fotografija. Poslije toga sam imao ideju da svakoga pisca ili nekoga tko zna lijepo pisati, a da je iz Sarajeva, angažiram da izabere jednu moju ratnu fotografiju iz grada koja mu je inspirativna te napiše neki tekst, esej, poemu ili već što želi i u kojoj formi želi. Projekt je trajao tri godine i sakupio sam 150 dragih ljudi koji su sudjelovali, što je rezultiralo velikom izložbom u Umjetničkoj galeriji BiH - "SARAJEVO, STRAŠNI GRAD, STRAŠNI PISCI, STRAŠNI FOTOGRAF", što je bila najkompleksnija i najbolja izložba o Sarajevu u ratnom periodu, bez teških riječi, propagande, a opet jako duboka, intimna, iskrena... Trenutno radim na izdavanju te knjige. Poslije toga je uslijedio poziv da fotografiram festival Bookstan u organizaciji nakladničke kuće Buybook. Damir, Sejo i Haris su prijatelji s kojima sam odrastao u Pofalićima, tako da nije bilo dileme oko pristanka. Naravno, suradnja s Kristinom Ljevak i neprekidni rad mi nisu teško padali, čak naprotiv: super predavanja, razgovori, teme više nego interesantne, aktualne, mnogo dragih ljudi, starih i novih prijatelja, učinili su taj festival sastavnim dijelom mojih obaveznih dolazaka u Sarajevo.

Express: Pulska publika imat će priliku vidjeti tvoju izložbu "Sarajevo '80-ih". Kakvo je to Sarajevo: grad Olimpijade, New primitivsa, Kusturičinih filmova i predstava Mladena Materića ili Sarajevo na rubu propasti koja se lažno nazivala demokratskom promjenom?

Odavno se dogovaramo za tu izložbu o Sarajevu '80-ih. Imao sam dosta ideja, međutim, kako je za izložbu predviđeno samo 25-30 fotografija, sad sam na slatkim mukama: kako od toliko materijala, događaja, koncerata, portreta, izabrati fotke koje će najvjerodostojnije oslikavati grad, tu atmosferu... Kako imam dosta obaveza, konačna odluka o izboru fotografija će biti nakon izložbe o rock koncertima u Sarajevu, prije rata, u ratu i poslije rata, koja će biti postavljena u Pragu. Za sada je sigurno da će to biti jedna fina izložba o tom vremenu, o Sarajevu kakvo pamtimo, možda čak i idealiziramo.

Express: U tvojim službenim biografijama se često ističe podatak da to što si radio za brojne listove ne znači da si fotografijom ikad prešao granicu senzacionalizma. Kako se to uspijeva i zašto ti je bilo važno ne napraviti taj korak koji bi te, možda, kao fotografa učinio vidljivijim?

Ne znam što znači biti vidljiviji, mnogo meni dragih ljudi znaju što radim i kako, mnogi me podržavaju i to mi je jako bitno. Meni fotografija nije sredstvo, već cilj, tako da ne moram trčati za senzacionalizmom. Trudim se biti svoj, da razmišljam svojom glavom i radim ono što volim, da stvaram neki svoj svijet, daleko od otrcanih klišeja nametnutih u medijima i društvu.

Express: Opsadu Sarajeva proveo si u Sarajevu i pri tome odbijao raditi za strane agencije i servise jer nisi želio profitirati na tragediji svoga grada. Zašto si mislio da bi to bilo profitiranje: tvoje fotografije sarajevskog užasa bi bile vidljivije, a tvoj rad i rizik pristojno honorirani?

Istina je da sam rat dočekao na ulicama grada, a i proveo na ulicama Sarajeva, uglavnom u centru grada, gdje sam realno bio i izbjeglica. U suštini sam samo nastavio raditi ono što sam radio i prije, samo što su se sad promijenili uvjeti. Nisu to više bile duge šetnje ulicama grada, gdje sam susretao drage ljude, družio se, razgovarao... Sad su to bili novi ljudi, naoružani, pucalo se, ulice su bile prazne, smrt je vrebala na svakom koraku. Gorjele su zgrade, leševi su bili po ulicama, u Miljacki, bilo je bezvlašće u početku i život nije ništa vrijedio, svaki moment si i ti mogao biti sljedeća žrtva. Nikad nisam želio profitirati na nevolji drugih, niti financijski niti fotografski, pogotovo ne u ratu kad sam i sam bio žrtva i u nevolji kao i većina sugrađana. Nisam vjernik u klasičnom smislu, ali mi je uvijek to bilo osnovno pravilo. Također, nisam želio raditi za strane agencije, nego sam napravio neke svoje planove, kako i što snimati u gradu. Svako jutro bih izlazio na Titovu ulicu i tamo saznavao što se dešava u gradu, jer je to bio jedini način za prikupljanje informacija, pošto nismo imali struje niti TV-a. Ljudi su bili vrlo solidarni i svatko je želio pomoći, a i ja sam postao kao neki javni servis za građane ili kolege novinare. Pravio sam i izložbe sa svijećama na "Obali" i u "Colegium Artisticumu" - "TITO IN WAR", "ASE LEŽI", "NO NAME", "IN MEMORIAM", "RATNA ARHITEKTURA" - koje su u to vrijeme bile najznačajniji kulturni događaji u gradu.

Express: U isto vrijeme Senad Pećanin pokreće magazin Dani koji će postati jedan od najvažnijih listova u povijesti bosanskohercegovačkog novinarstva, a ti si i fotograf i autor rubrike "Strašni Dani". Kako danas vidiš te dane i Dane?

Skoro će biti točno 30 godina kako sam otišao iz Sarajeva, ali još su svježa sjećanja. Kao da je jučer bilo... Često gledam svoje ratne negative i sjećam se skoro svakog momenta iz tog perioda. Bez obzira na to koliko su bila teška vremena, trudim se, kao i većina tadašnjih Sarajlija, sjećati i pričati o lijepim momentima u ratu, o druženjima, koncertima, raznoraznim dogodovštinama koje su nam u tom vremenu činile život, makar na moment, veselijim. Sva ta ratna prijateljstva su ostala vječna: ne moramo se vidjeti godinama, ali kad se sretnemo, kao da se nikad nismo ni rastajali. Postali smo na neki način familija. Sam početak rata je bio kaotičan, stara redakcija novina ASA u kojima sam radio se raspala, tako da sam ostao sam, živjeli smo u Foto klubu u "Cedusu", u Titovoj, kad me je Senad pozvao da radim u novoj redakciji Dana kao i fotograf i urednik fotografije. Bio sam i više od toga, jer se moralo snalaziti za sve, a u svakom momentu sam morao imati funkcionalni laboratorij kako bismo imali fotke za novi broj. Snalazilo se na razne načine i mislim da sam promijenio dvadesetak lokacija s laboratorijem: samo čekaš mrak, vidiš gdje ima struje i ujutro poneseš laboratorij i pitaš bi li mogao ostati tu koji dan da radiš fotke. Atmosfera u redakciji je bila super, radile su se prave stvari i s nestrpljenjem smo čekali izlazak svakog novog broja. U međuvremenu sam dobio i svoju stranu, "Strašni Dani", gdje sam objavljivao fotke, ali malo drugačije, uvijek s crnim rubom, puni format. To je bilo veliko za mene: u svom tom sivilu imati svoj kutak u novinama, mimo ostalih obaveza.

Express: Poslije rata odlaziš u Pariz gdje, opet, fotkaš i od toga živiš. Jesi li, spremajući se za put, vjerovao da će ti aparat ostati osnovno sredstvo za rad ili si mislio da bi mogao završiti kao građevinac, konobar...? I zašto si uopće odabrao Pariz?

Pariz je ispao nepredviđeno. Uglavnom, svi moji prijatelji su bili u Njemačkoj, Nizozemskoj, Engleskoj..., pa su me zvali da dođem kod njih. Nisam baš puno razmišljao o odlasku, bez obzira na to što sam već bio umoran od rata, atmosfera u gradu je bila katastrofalna, svi su se spremali da zbrišu, učili su se strani jezici, tražili se kontakti za izlazak, za vize... Nisam imao ni para niti volje za odlaskom: živjeli smo taj neki čudni život, sad već s puno alkohola i raznoraznih gluposti, iz dana u dan. U to vrijeme se pojavio Francis Bueb i otvorio svoju knjižaru u Titovoj. Vidio je neke od mojih izložbi i bio oduševljen načinom na koji sam radio. Donosio mi je fotografske knjige, što je za mene u to vrijeme bilo veliko. Jednog dana smo razgovarali i rekao je da bi želio da ja dođem u Pariz i da moramo napraviti moju izložbu. To me je jako uzbudilo, ali sam oklijevao, znao sam da nemam para, ne znam jezik, nemam nikoga u Parizu. Svi moji prijatelji su mi već ranije govorili da bih ja trebao ići u Pariz, pokazati fotke i pričati našu priču. Na kraju je ljubav prema fotografiji pobijedila i poslije raznoraznih peripetija sam se pojavio u Parizu, ali bez papira, jer u Zagrebu nisu htjeli produljiti moju Unproforsku kartu. Ponovno sam postao izbjeglica bez mogućnosti da se skoro vratim u Sarajevo. Izašao sam samo sa svojim fotoaparatom i nešto fotografija. Nisam ništa puno očekivao, počeo sam novi život, ne od nule, već daleko ispod nule. Trebalo je mnogo vremena da dođem do nule. U početku sam živio kraj Montmartrea, u potkrovlju od sedam kvadrata, i odmah sam instalirao laboratorij koji su mi poslali prijatelji iz Njemačke. Prijateljice iz Londona su mi slale garderobu i malo filmova i tako je počeo moj pariški život daleko od Sarajeva. Nisam predavao, ljubav prema fotografiji i ratno iskustvo su mi pomogli da ostanem svoj, da radim ono što volim. Naravno, i Pariz i Parižani su mi mnogo pomogli, bez obzira na neznanje jezika. Trudili su se da mi olakšaju život, a na njihovu pažnju i ljubav odgovorio sam mnogim serijama fotki o Parizu, izložbama, knjigama i sad već prijateljstvima. Posjedujem veliku kolekciju fotografija noćnog Pariza, Louvrea, pariških kafanica, pariških groblja... Već su me prisvojili i kažu da sam sad njihov fotograf i kroničar.

Express: Netko je, možda čak Goran Bregović, rekao da se ne može biti bivši Sarajlija. Ti si, ima već nekoliko godina, opet i Sarajlija. Što je presudilo da se vratiš i kako vidiš današnje Sarajevo: uspoređuješ li ga s prošlim ili u neizbježnim promjenama grada - a grad gradom čini i mijenjanje, na ovaj ili onaj način - vidiš nešto što, jednostavno, tako mora biti, bez obzira na očekivanja i sjećanja?

Sarajlija sam uvijek bio, mada sam još na relaciji Pariz - Sarajevo. Ne može se Pariz napustiti baš tako. Još radim tamo, tamo sam i fiskalno, laboratorij i negativi su tamo. Teško je poslije Pariza živjeti negdje drugo, makar to bilo i Sarajevo: treba vremena da se izgradi sistem, ne živi se od uspomena, mora se zarađivati. U Sarajevu je dosta toga novog, gradi se, ne baš uvijek skladno i odgovorno, dosta je novih ljudi, novo je vrijeme, nova su mjesta za izlaske, grad je postao ozbiljna turistička destinacija. Ima super mjesta za izlaske, žive svirke, koncerte, izložbe...

Express: Strašni, što ćeš ti zapravo raditi u Puli: dobro, bit ćeš na otvaranju izložbe, sudjelovati u njezinu postavljanju...? Gotovo je nemoguće zamisliti te u nekoj gužvi, pa i sajamskoj, bez aparata i fotkanja?

Davno sam bio gost u Puli s izložbom i jako mi je lijepo bilo. Prošle godine na Bookstanu smo se dogovorili da ću sad biti ne samo s izložbom, nego i kao zvanični fotograf. Možda i tamo dobijem neki svoj "Strašni kutak".

Express: Kakve fotografije ti voliš i što je za tebe definicija dobre fotografije?

Najviše volim crno-bijele fotografije, analogne, naročito stare majstore: Augusta Sandersa, Ansela Adamsa, Richarda Avedona, Billa Branta, Josefa Kudelku, Diane Arbus... Naravno da volim i ostale, ali kako još radim isključivo na filmu i razvijam sve sam u mračnoj komori - u kojoj ustvari i živim - analogne su mi najdraže. To je jedan poseban svijet i zadovoljstvo neizmjerno. Dobra fotografija, po meni, ona je kojoj ne trebaju riječi da bilo što objašnjavaju, da sama sve kaže. Da odražava karakter i subjekta i objekta, da je dobro komponirana. Kako ni sam nikad ne rekadriram fotke, uvijek su s crnim rubom u punom formatu. Takve fotografije, nastale direktno pri snimanju, jako su mi bliske i drage.