Bio je petak, 17. ožujka, kada mu je na njegov stol u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti dolazi Telegram, s tekstom Deklaracije. S onim što je tu pisalo, on je bio suglasan do u posljednji zarez. Većina argumenata protiv takozvanog Novosadskog sporazuma i protiv takozvanog srpsko-hrvatskog administriranja jezikom, bila je njegova, iz njegovih eseja, rasprava pa čak i romana, osim ponešto mahom priglupih gramatičko-pravopisnih primjedaba i invektiva. Svoj stav o jeziku između Hrvata i Srba Krleža genijalno sažima u tih nekoliko rečenica iz eseja “Sve prošlo i buduće mog hrvatskog strva”, koje glase: “Hrvatski i srpski, što svatko znade, pa tako i svaki idiot, jedan su jezik. Ali hrvatski i srpski jedan su jezik sve do trenutka u kojemu će idiotu na um pasti da se upita jesu li ta dva jezika jedan jezik. Jer tada su već, neporecivo i definitivno, hrvatski i srpski dva jezika. A čim idiotu na um padne da ta dva jezika jedini u jedan, naravno sve u ime narodnog jedinstva, pa makar i pod firmom velikosrpskog hegemonizma, ta će dva jezika u trenutku postati udaljeniji od jezika kućne mačke i jezika domaćeg miša. Pred hrvatskim je idiotima moj jezik sa srpskim isti. Pred srpskim, pak, idiotima moj jezik od njihovog se razlikuje potpuno. I to je, ako mi dopustite da u miru svojom glavom mislim, temelj moje jezične politike.”

Problem je samo u tome što takav njegov stav o Deklaraciji ne govori ništa. Kao što u eseju doista ničega nema što bi je osporavalo. Osim bijesa Krležinog, strašnog i konačnog! Taj bijes tiče se potpisnika ovog teksta, a među njima naročito Ive Andrića. I tiče se tog sada već skoro i tridesetogodišnjeg bojkota i prešućivanja kojima je Krleža u Zagrebu izložen. To prešućivanje i bojkot izraz su nacionalne svijesti i samobitnosti u odnosu na Srbe, Beograd i na Federaciju. Kojoj god bitangi na um padne da sastavi antologiju hrvatskoga pjesništva, iz koje će Krležu izostaviti, ona će to i učiniti, i to će joj donijeti slavu i hvalu u Hrvatskoj i u onim (stvarno) hrvatskim separatističkim krugovima te među (tobože) neovisnim, modernim i liberalnim europskim intelektualcima. Čak ih i u Beogradu ima koji diple u te diple!

Na već više puta ponovljene aluzije, ili na otvorena Krležina ruganja njegovu jeziku, Andrić je samo jednom odgovorio. U posljednjemu, devetnaestom broju Hrvatskog književnog lista, u kratkom intervjuu što ga je dao Zlatku Tomičiću, Andrić je rekao: “Drug Miroslav Krleža meni u krivnju stavlja da sam neke svoje međuratne radove objavio na srpskoj ekavici. Istinski bih bio iznenađen kada drug Krleža ne bi znao za primjere književnika koji su objavljivali na dva jezika.” Te dvije rečenice, za koje više nitko ne bi ni znao da ih nije u arhivima iskopao Radivoj Cvetićanin, beogradski novinar i autor dragocjenih monografija o Konstantinoviću, Crnjanskom i Krleži, jedina su javno zabilježena Andrićeva reakcija na javne provokacije slavnoga suparnika za pijedestal najvećega jugoslavenskog pisca. “Oduvijek je on umio mnogo bolje šutjeti nego što su svi oko njega znali govoriti”, pisat će u nekrologu Ivi Andriću njegov veliki čitatelj, u to vrijeme beogradski pisac Mirko Kovač.

Nakon što je objavio “Prokletu avliju” i podnio sve po njega nepovoljne i prijeteće reakcije na knjigu - istina, u to se Krleža nije miješao, a ne zna se ni je li čitao ovo politički najosjetljivije djelo svog “Thomasa alhamijado Manna” - pa se pomalo i utješio brojnim europskom prijevodima i pohvalama, Ivo Andrić sve manje objavljuje. Ostao je živjeti u istome onom stanu u koji su ga početkom rata smjestili prijatelji, koji će mu zatim od Grada Zagreba biti dodijeljen na trajno korištenje, u časopisima tiska poneku priču, i usporedo istražuje građu za nekoliko romana. Često je u Sarajevu, noćiva u hotelu Europa, obilazi na Svetome Mihovilu grob žalosne svoje matere, planinari po sarajevskim mahalama i s dvije strane započinje svoju nikad napisanu Sarajevsku kroniku. Jedna strana je roman, s kojim je već daleko dotjerao, o Omeru paši Latasu. Druga je strana roman, koji ide nešto sporije, jer je razuđeniji i u planu mnogo obimniji, o obitelji Pamuković. Ti Pamukovići zapravo su njegovi Andrići, obitelj njegova oca od koje nitko nije ostao, nego ih je sve sušica potukla. On piše o njima da bi nekako dokučio samoga sebe. Zamišljajući, Andrić popunjava prazninu, onako kako to mogu činiti samo doista veliki pisci. U Beograd putuje gotovo samo inkognito, skrivajući se od poznatih, a naročito od onih koji bi ga nešto mogli upitati. Nakon što posljednjeg dana veljače 1957. u Ženevi umire Nenad Jovanović, njegov prijatelj, ataše za štampu u Berlinu iz vremena kada je Andrić bio poslanik, ali kojeg su umjesto na slobodu Nijemci poslali u logor, Andrić već u svibnju kuca na vrata Nanda Roje, glazbenika i opernog redatelja, rođenjem Splićanina, intendanta Hrvatskog narodnog kazališta, s vrlo neobičnom molbom. Drugarica Milica Babić, čuvena naša kostimografkinja, kaže Andrić, izrazila je želju da se preseli u Zagreb, pa njega zanima postoji li mogućnost da uđe u službu i u angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu. Intendant Roje je, naravno, iznenađen time što drug Andrić nastupa u ime drugarice Babić. Ustvari svi su iznenađeni, jer to ne može biti informacija koja bi ostala između četiri zida. Ali Zagreb je, ipak, Andrić to svaki put iznova primjećuje, mnogo diskretnija sredina od Beograda, pa čak ni Splićanin u Zagrebu neće pokazati iznenađenje u ovakvoj, zacijelo indiskretnoj stvari. A to je onda dovoljno i da se razgovor nastavi, pa od tog razgovora na kraju nešto i bude.

Nakon što je stvar s Rojom sređena, tojest nakon što ju je on sredio tamo gdje treba, ravnatelj Drame Mirko Perković upita Andrića bi li “Prokletu avliju” ustupio na dramatizaciju. Njemu je na to pao mrak na oči, ali izvući se ne može. Ustupa prava za “Prokletu avliju”, ali otklanja bilo kakvu mogućnost da se sam pozabavi dramatizaciju - “Ja vam, znate, nisam kazališni čovjek. Ideja da će moje riječi biti na pozornici izgovorene u meni stvara neki neprijatan osjećaj, s kojim se ne umijem boriti!” Početkom jeseni iste 1957. godine kostimografkinja Milica Babić prelazi u Zagreb. Useljava se u mali jednosobni stan u Beogradskoj, koja je baš u danima njezina useljenja mijenja ime u Proleterskih brigada, i to slučajem u zgradu koju je projektirao Andrićev dobar poznanik Drago Galić, koji mu u poslijeratna doba biva skoro onako blizak kao Horvat u ratu. (“Nas dvojica”, Andrić o Horvatu govori Ljubi Jandriću, “nismo se nikad razišli, niti smo se ikad sporječkali. Ali znate kako vam je to: čovjek vam je poput onih potočnih riba, čija tijela i peraje jače su od potočnog toka, ali one ipak u tom toku žive, njime nošene i vođene u skladu sa svojim ribljim sudbinama. Tako je bilo i s nama dvojicom. Mene je potok života odnio na jednu, a njega na drugu stranu. Poslije je Horvat znao biti i pomalo gorak naspram mene. Ja nisam bio gorak prema njemu. Bio mi je prijatelj, i ja ga se takvog i sjećam.”) Koji mjesec po useljenju, Milica je pri prvom poslu, a to je, gle čuda, “Prokleta avlija” Ive Andrića, u režiji Bojana Stupice, koji se o tom poslu nakratko vraća u HNK, odakle je na proljeće otišao nakon dvije i pol neobično plodne i bogate godine. Sa sobom Stupica dovodi mladog, dvadesetsedmogodišnjeg dramaturga iz Jugoslovenskog dramskog pozorišta Jovana Ćirilova, koji je Andrićev roman, kako to Andrić kaže, “preobratio” u dramu. On nije htio čitati što je Ćirilovljev tekst - “To je vaše!”, kratko mu je poručivao - ali nije mu bilo nimalo mrsko što su za Milicom iz Beograda stigli Stupica i taj neobični živahni mladić. Na neki način time se prikriva stvarni razlog njezina doseljenja. A i njega samog se pomalo izvlači iz neke neobične čamotinje u koju je u posljednje vrijeme zapao. Sad mu se, naime, čini da je Zagreb mnogo manji grad nego što je bio ne samo 1912. ili 1920, kada je iz Zagreba i odlazio jer mu je tijesno bilo, nego je manji nego 1941. Use se uvukao i sa svake strane Zagreb je Andriću okraćao. Ili je to samo čovjekova potreba da se nešto promijeni. A kod nas vjerojatno ništa teže nikad bilo nije nego Zagreb mijenjati Beogradom, ili Beograd mijenjati Zagrebom. Ne, ne pada njemu te 1957. godine ni na kraj pameti da bi se vraćao u Beograd, ali ga svejedno plaši nemogućnost da se takvo što ikad dogodi. I onda mu je drago kad otamo stignu i malo ga opet učine svojim.

Premijera “Proklete avlije” Ive Andrića, u režiji Bojana Stupice, zakazana je za petak 27. prosinca 1957. Novi intendant Duško Roksandić, koji je od Roje naslijedio ovaj politički krajnje osjetljiv projekt, premijeru za kraj decembra oglasio je već u septembru. Nikad još neka predstava u Zagrebu nije ranije najavljena! I bez prestanka su sa svih strana ponavljali rečeni datum, što je zatim novinara zagrebačkog Narodnog lista navelo da se javno zapita: “Pretvara li se to Hrvatsko narodno kazališta u Broadway? Hoćemo li uskoro gledati plakate glumaca i glumica u natprirodnoj veličini?” Ali Roksandić se samo, na pametan i vrlo efikasan način štitio od moguće zabrane ili, što bi još gore bilo, da mu predstavu unaprijed ne skinu s repertoara. Ova jesen bila je topla i kužna, s puno vlage i magle koja se širila od Save pa se uspinjala prema obroncima Medvednice, kao da sobom nešto ružno skriva. Zatim je kraj studenog bio pun snježne bljuzgavice, da bi 1. prosinca na grad preko noći palo metar snijega. Tog dana nije se mogao probiti ni vlak iz Ljubljane, pa ne stiže ni redatelj na probu “Proklete avlije”. Ali već sutradan spustila se neka teška omara i sav napadali snijeg se otopio. Neki je vrag u svemu ovom, mislio je u sebi Andrić, pa je to nekom valjda i rekao. Potajice se s Milicom obilazio - uglavnom tako što je on išao njoj - ašikovali su kao dvoje mladih u kasabi, koje dijele vjera i opća sablazan. A nešto takvo su, ruku na srce, i bili. Ali njihov slučaj Zagrepčanine nije zanimao. Barem u to vrijeme dok se iščekivao izlazak jedne predstave iz mraka koji je za jedne doista bio mračan, a drugima se tek pričinjao. Andrić bi možda bio opušteniji da je znao da tih dana nikome ni on ni Milica nisu važni.