Englesku književnicu Virginiju Woolf vjerojatno bi silno zabavljalo kad bi znala da, gotovo osam desetljeća nakon svoje smrti, u popularnoj kulturi živi ponajviše kroz igru riječi u pjesmici "Tko se boji Virginije Woolf?" iz istoimene drame Edwarda Albeeja iz 1962. Slavni film s Elizabeth Taylor i Richardom Burtonom u glavnim ulogama Marte i Georgea dramu je pretvorio u glumački briljantnu pijanu igru bračnog odmjeravanja snaga.

Bacajući se jedno na drugo poput gladnih vukova u eksploziji izvanredno intelektualno domišljatih dijaloških razmjena, dvoje glavnih protagonista Albeejeve drame igraju na život i smrt: zarobljeni u negativnoj spirali neprekidnoga kreiranja iluzija u strahu od realnosti, George i Marta pretvaraju se u strašne simbole propasti cijelog društva temeljenog na lažima i obmanama iza kojih stoji tek obična ljudska potreba za razumijevanjem i prihvaćanjem.

Apsolutni klasik suvremene američke dramske književnosti ove će godine krajem srpnja premijerno na Brijunima postaviti Kazalište Ulysses, a u ulozi strašne Meduze američkog intelektualnog establišmenta, koja je Elizabeth Taylor donijela nagradu Oscar, bit će Katarina Bistrović Darvaš. Kazališna, filmska i televizijska glumica koju trenutačno u matičnom Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM) gledamo u predstavama "Eichmann u Jeruzalemu", "Pansion Eden", "Tit Andronik" i "Ono što nedostaje" te Ulyssesovim "Bakhama", jedna je od perjanica brijunskoga kazališta, gdje glumi i u predstavama "Shakespeare – ljetne noći" i "Antigona".

elevizijski gledatelji gledaju je i u seriji "Novine", koja se prikazuje na Netflixu. Samozatajna diva hrvatske kulturne pozornice koja je u glumu dospjela gotovo slučajno – njezin je inicijalni izbor bio Prirodoslovno-matematički fakultet – u 20 godina plovljenja izvedbenim vodama ostvarila je čitav niz zapaženih uloga u kazalištu, na televiziji i na filmu. Dok počinje rad na ulozi još jednog psihološki kompleksnog ženskog lika, razgovor s tom izvanrednom glumačkom osobnošću počinjemo upravo od – uloga.

Gledajući vas kako igrate, gledatelj je ponajprije pogođen vašom izuzetnom sposobnošću iznošenja čitavog dijapazona kompleksnih emotivnih i psiholoških stanja uokvirenih izvanredno precizno kontroliranom fizičkom ekspresijom. Ne čudi što vas je prepoznao i proslavljeni belgijski kazališni redatelj Jan Fabre, s kojim ste surađivali na nekoliko projekata. No postoji li neka uloga koja vas je na neki način obilježila, koja vam je posebno važna kao nekakva prekretnica, ne možda toliko profesionalno koliko osobno?

To je jako teško reći nakon 20 godina, zato što to sigurno nije samo jedna uloga. Svaka uloga i svaki tekst donose nova pitanja. Glumac ima mogućnost pitati se ta pitanja – to i jest ljepota ovoga posla. Tako da svaka uloga nosi stanovitu promjenu. Ali možda još više od uloga, mijenjaju me ljudi koje susrećem, i to kako se neki tekst čita kroz njih i nas zajedno. Mogla bih reći su na mene snažan utjecaj imale, recimo, uloge Euridike u 'Antigoni' kazališta Ulysses ili Schwabove Mariške, koju sam 1997. igrala u Teatru &TD, a sad je ponovno igram u riječkom HNK, samo što se sad zove Mariedl, ali na kraju je ipak riječ o mješavini svega - uloge, toga koga sretneš, kako radiš, koliko dugo radiš, koliko teško. Ali mogu reći da sam se u tih 20 godina prilično promijenila; kao mlada glumica bila sam više mentalni tip, a sad puštam više prostora intuiciji. Kako odrastam – kako u životu tako i u kazalištu – dopuštam si sve više da mi intuicija predloži puteljak.

Tema dominacije, odnosno, borbe racionalnog s intuitivnim i emotivnim kroz prizmu ženskog iskustva u središtu je Ulyssesove predstave 'Bakhe', u kojoj vas upravo možemo gledati u ZKM-u. Dvanaest žena prilično dojmljivo reproducira psihološki obračun s vlastitim unutarnjim demonima koji se hrane na nesigurnosti i slabosti ženskog bića suočenog s nemilosrdnom nedohvatljivošću istinske slobode. Kakve ste unutarnje tonove osluškivali u radu na predstavi i uspijevate li ih vi sami u sebi čuti?

Ta je predstava istraživanje: što je to što prevladava u nama, u onom nesvjesnom dijelu nas koji inače zatomljujemo, ne prihvaćamo ga? To je i kulturološki uvjetovano; odgojeni smo da sami sebe ne slušamo, a ono nesvjesno nam raznim znakovima govori da je tu, i govori nam neke stvari. Samo što mi nismo naviknuti slušati te neke, ne znakove, nego tonove; naprosto ih ne čujemo, zbog civilizacijskih principa prema kojima živimo. Tih sam tonova u ranoj mladosti bila posve svjesna; do svoje otprilike 25. godine imala sam snažnu sposobnost da samu sebe u svakom trenutku skeniram, znala sam čuti samu sebe kako reagiram – čula sam sebe iznutra, sad se manje čujem. Nekako se s vremenom zapustilo. Slušajući se pažljivo, možeš čuti što ti nesvjesno govori. Glumci mogu biti majstori samoosluškivanja. Kad glumac sluša sebe, to ne znači da sluša samo sebe; on je, naravno, u suigri s redateljem i drugim partnerima. Ali dokle god sam sebe čuje, istinitiji je u igri.

Strašno puno radite; samo u ZKM-u trenutačno igrate u čak pet produkcija, redom karakterne uloge u predstavama koje zadiru u politički angažiran teatar koji razotkriva društvene stereotipe, širi konvencionalne dramske formate i nastoji provokacijom intervenirati u svijest gledatelja. Čini li vam se da u tome i uspijeva? Može li kazalište, umjetnost općenito, biti poluga društvene promjene, poslužiti kao neka vrsta korektora?

To pitanje svatko postavlja, kao da svi ozbiljno sumnjaju u to. Očito je to nešto što zaokuplja. Odgovorit ću vam primjerom predstave 'Eichmann u Jeruzalemu', koju smo upravo postavili u ZKM-u u režiji Jerneja Lorencija, za koju sam se u početku pitala - zbog čega moramo ponovno govoriti o nečemu o čemu svi sve već znaju? Ali onda se dogodila ta predstava – u kojoj ne igramo žrtve holokausta nego se samo prisjećamo njihovih svjedočenja i time dajemo mogućnost gledatelju da sam izmašta taj užas, a to je istinski jako – i dogodilo se to da su na predstavu došli mladi ljudi, koji su to gledali razjapljenih usta. U prvom redu sjedile su tri mlade djevojke, jedna od njih je strašno plakala, bila sam potresena i iznenađena. Njih u školi uče samo brojke, a brojke su impersonalne – kakav doživljaj netko može imati kad mu se podastiru samo brojke? Tako da - da, kazalište ipak ponekad prodre. Ali mislim da kazalište nije tu da daje odgovore nego da postavlja pitanja. U tom smislu, ono mora biti slobodno. Svaka tema postavlja pitanja; kao što meni svaka nova uloga postavi neko novo pitanje, tako i svaka predstava može postaviti nova pitanja. Da bi kazalište imalo ikakvog utjecaja na svijest ljudi, moramo pronaći dublji prostor unutar svoje svijesti, i tek tad će to što radimo ostaviti traga i u drugima.

Nastavak na sljedećoj stranici...

'Eichmann u Jeruzalemu' je dokumentaristička teatarska rekonstrukcija arhitekture zla temeljena na autentičnim svjedočanstvima procesa dehumanizacije i istrebljenja milijuna Židova. Predstava ne služi kako bismo došli do novih spoznaja od povijesnog značaja: razotkrivajući aktualnu desničarsku retoriku europskih društava kao istu onu koja je dovela do holokausta, ona služi kao opomena. Jesu li doista antidemokratske tendencije i desničarski populizam doprli do mjesta gdje mogu postati opasni po društvo? Gdje se nalazi to mjesto?

Ne znam gdje se nalazi to mjesto. Svugdje oko nas. Ali mislim da, ako slušamo povijest samo od svoje bake i djeda, ne možemo daleko doći – tako nikad nećemo čuti drugu stranu.

Koliko je na vas osobno utjecao proces rada na toj predstavi? Jeste li došli do nekih novih spoznaja o 'banalnosti zla' Hanne Arendt? Kako je moguće da, samo sedam desetljeća nakon holokausta, ponovno gubimo empatiju i osjećaj solidarnosti?

Hannah Arendt negdje pri kraju knjige govori o tome da zlo proizašlo iz Eichmannova djelovanja nije proizašlo iz njegove gluposti nego nepromišljenosti. Ta riječ – nepromišljenost – me se duboko dojmila. Čini mi se da danas često prevladava nekakav plemenski način razmišljanja, a u takvom načinu razmišljanja za promišljenost nema mjesta. To me plaši, zato što mislim da je nerazvijanje individualnosti opasno. Istodobno, plemenski način razmišljanja, unutar društva gdje se toliko ljudi rastaje, a odnosi ne traju dugo, taj plemenski dio čuva djecu. To je jedna bizarna činjenica ovog vremena. Ali nisam sigurna da gubimo empatiju – mladi ljudi koje susrećem to kompletno demantiraju. Ono što vidim je upravo suprotno, da se rađaju ljudi koji sami u sebi razvijaju osjećaj za različitosti, empatiju i to me oduševljava, nekako mi daje nadu.

U novoj Ulyssesovoj predstavi koja nastaje po motivima drame 'Tko se boji Virginije Woolf' igrate Martu. Svi likovi Albeejeve drame postoje isključivo unutar vlastitoga ega; svaki čini sve što može ne bi li onoga drugoga natjerao da ga razumije – no, kako je način na koji to čini neprirodan, tako je rezultat samo pojačana alijenacija. Žena nesposobna prihvatiti ljubav druge osobe, u drami iz 1962. Marta je simbol onodobne hladnoratovske Amerike u procjepu između stvarnosti i iluzije – tko je ona danas, transponirana u suvremenu Hrvatsku? Tko je ona vama?

Ne znam tko je ona danas, ne znam razmišljati u simbolima. Meni je ona – Marta. Možda će mi u drugom dijelu procesa rada na predstavi to postati jasnije, ali još nije. Međutim, ja ne mislim da njih dvoje jedan od drugoga traže razumijevanje; upravo suprotno, oni ni ne pokušavaju razumjeti jedan drugoga – oni se 'podrazumijevaju' i imaju sama očekivanja, i to je ono što im stvara takav vrtlog. Isto to očitavam u današnjim odnosima, to je ono po čemu taj komad vidim i u današnjem vremenu; mislim da se to u odnosima nije promijenilo, samo što su u ono vrijeme bili sputani brakom, odnosno, nisu u takvim okolnostima izlazili iz njega, dok danas izlaze.

To vam nije prva suradnja s Ulyssesom. Kako doživljavate to kazalište; kolika je njegova važnost za hrvatski teatar i kulturu? Je li ono tek 'ljetna zabava' za glumce ili ozbiljan rad na umjetnički vrijednim projektima?

Svaka predstava je ozbiljan posao, pa makar bila i najbanalnija na svijetu. Ono što je lijepo u tome teatru je, prvo, to što to nije repertoarni teatar. U repertoarnom teatru si tako strašno limitiran vremenom i obavezama, tako da se zapravo malo novoga može razviti. Doduše, i u Ulyssesu si na neki način stisnut terminima ali si izoliran na jednom mjestu, a uvijek je najljepše raditi tamo gdje se možeš potpuno posvetiti tome što radiš. Festivalski teatri su važni jer se tamo sreću ljudi koji se nikada nisu sreli a, da bismo se razvijali, jako je bitno sretati drugačije ljude, drugačije svjetove, senzibilitete. Takvo je jedno mjesto i Ulysses.

Naslov 'Tko se boji?' je igra riječi: slavna pjesma 'Tko se boji vuka još?' iz Disneyeva crtića 'Tri prašćića' pretvorena je u 'Tko se boji Virginije Woolf?'. Kako je sam Albee rekao u jednom intervjuu, pjesmica-rugalica tom promjenom pretvara se u - 'tko se boji živjeti život bez lažnih iluzija(?)'. Likovi u romanima Virginije Woolf podjednako su ustrašeni životom, nesposobni izlaziti na kraj s izazovima. Vrijedi li još Albeejeva, pa i Virginijina, slika svijeta kao strašnog mjesta totalne propasti ljudske komunikacije?

Ne vjerujem da postoji totalna propast. Mislim da uvijek postoji neka biljčica koja će se razviti, ako ne na onaj način koji očekujemo, onda na neki drugi način, ali uvijek postoji neko malo svjetlo. Gajim iluzije da je moguće međusobno razumijevanje među ljudima, da je moguće odgojiti ljude koji će htjeti razumjeti druge i razumjeti drugog iz njegove perspektive.

U predstavi vam je partner Rade Šerbedžija, koji igra Georgea, Martina partnera u igri bračnoga nadmetanja - igri u kojoj su oboje poraženi. Što očekujete od tog glumačkog partnerstva s tim vjerojatno najvećim hrvatskim glumcem? Koji će vam biti najveći izazov u ulozi Marte?

Izazov je Marta sama, ona je neobičan lik – alkohol i iluzije. Ono što mi je kod nje neuhvatljivo, što mi je nevjerojatno, situacija je u kojoj je moguće da dvoje ljudi izmisle dijete koje ne postoji. To mi je potpuno neshvatljivo, izgleda mi kao neki san o idealnoj ljubavi. Taj ključni dio još uvijek ne razumijem. Ako se želiš igrati – a mi se 'igramo' tih uloga – trebaš biti slobodan, u smislu da ti je potrebno puno mentalnog prostora kako bi se stvorila uloga, i najmanja i najveća. A Rade voli tuđu kreativnost – uživa u njoj. To je ljepota prave suigre, kad uživaš u partnerovu stvaranju.

Čini li vam se da su današnje mlade generacije glumaca na neki način drugačije, da s Akademije izlaze neki novi, drugačiji ljudi novoga doba?

Ponekad mi se čini da postoji velika razlika, ali na kraju krajeva, sve dođe na isto. Tko je zainteresiran, bit će i vrijedan. Koga nešto kopka, taj će i kopati. Ako netko želi biti slavan, bit će. Možda se prije više išlo ka stvaranju, a danas ka preživljavanju. Možda.

Kakav odnos imate prema svojim ulogama nakon što one 'zažive'; kada prođu premijere, nakon što završi sav hype oko rada na predstavi, gubite li interes za njih? Mora li vam uloga odgovarati – svjetonazorski, senzibilitetom; koliko ste spremni pristati na kompromis?

Ne mora mi lik odgovarati svjetonazorom, ili senzibilitetom. Izazov je veći ako otkrivaš nešto novo u sebi istražujući ono što ne poznaješ. 'Kompromis' je dio suradnje pisca, lika, glumca i režisera... u toj se komunikaciji stvara novi svijet. I ne bih to nazvala kompromisom nego zajedničkim stvaranjem. A i to ponekad umara. Lijepo je biti slobodan, slobodno se igrati.