Jest da je i ovaj put udario po komunizmu, ali roman "Farrell" dobrim je dijelom ipak drukčije djelo Ivana Aralice. Već sam naslov upućuje na nekakvo osobno ime iz engleskoga govornog područja, ispostavit će se da je riječ o toponimu, gradiću u SAD-u, između dva svjetska rata industrijskome metalurškom središtu u koje su Hrvati bježali pred glađu u domovini.

U romanu, kao i iza romana, stoji Araličina osobna i obiteljska priča s nizom fascinantnih podataka o dinarskim Hrvatima u SAD-u. Jednim takvim podatkom smo i počeli intervju.

Danas zvuči nevjerojatno da su Hrvati, u pravilu Dalmatinci, tad, oko 1925. godine, činili sedminu svih članova Komunističke partije SAD-a.

Ta se partija formirala u tom jakom industrijskom središtu, u gradu Farrellu u Americi. A kako su Hrvati tu bili brojčano najjači, bilo ih je 25.000, prirodno je bilo da se učlanjuju u komuniste. Kad sam čitao ispise useljenika iz naših krajeva u SAD, vidio sam tamo mnoge za koje do tada nisam imao pojma da su umrli u Americi. Tamo su otišla dva brata moga djeda, pa susjedi, brojna rodbina. Takvog egzodusa nije bilo nikad prije jer je Americi trebala jeftina radna snaga, ono što su im do tada bili crnci.

Farrell, podrijetlom Nijemac, ocijenio je da "robu" može dobiti puno jeftinije, da treba samo platiti ship-kartu. Pa jeste li vidjeli kako su to bile mizerne plaće? Oni, kad bi se i ako bi se vraćali, ne bi donosili ništa. Taj moj drugi djed nije donio ništa. A ovaj je zaradio na ‘burthu’ (puni pansion za radnike u čeličani u Farrellu, op. a.).

U romanu opisujete poštene i korumpirane protokomuniste, isto tako i poštene i korumpirane klerike, ali ste ih sve opisivali s puno topline i razumijevanja za ljudske sudbine. Ima li to veze s tim što je u Farrellu tad, među komunistima, bio i vaš djed, odnosno djedov brat?

Ima. To je zapravo osnova cijelog romana, taj brat od moga djeda. Ali ima tu i drugih elemenata. Mnogi će mi u slučaju ovog romana reći: ‘Pa zar više nije iscrpio tu priču o komunistima da joj se opet vraća?’. Smatram da jedna povijesna tema ne može nikad iscrpiti svoj fond pripovijedanja. Ja u ovom trenutku jesam izraziti antikomunist, ali ja u tom pokretu jesam bio i moj odnos je od nekoga iznutra i stoga nosi i određeni sentiment. U ovom romanu taj se sentiment izlijeva na brata mog djeda. Radnja počinje jednog jutra kad moja majka dolazi u potleušicu u kojoj smo mi stanovali.

Na Promini.

Da, na Promini. Bio je snijeg i zato je morala s biljca, kojim sam bio pokriven, otresti snijeg koji se provukao kroz ploče na krovu.

A što je to biljac?

To je pokrivač od vune. Vrlo pouzdan, baš za snijeg. I sad bi bio dobar, vrlo dobar. Ona ga je stresla i rekla mi: ‘Nećemo više ovdje spavati. Idemo u našu novu kuću jer je did’, njen otac, ‘sagradio u njoj sobu za nas’. To nije bio onaj djed koji je zaradio taj novac nego onaj koji je bio s njim u Americi, koji ga je sahranio, postavio mu obilježje na grobu u Farrellu. Ali ne križ...

Ja sam u raznim mojim djelima spominjao tog djeda, tako i u ‘Sjenama’, pa mi se u jednom trenutku iz St. Louisa javio jedan naš zemljak, gospodin Stjepan Dizdar, i ponudio mi informacije o tom mom djedu. Pisao mi je, evo vidite pisma, i po 28 stranica. Prije nekih osam godina, tražeći tako dalje, stvorio sam ovakvu sliku kroz koju sam napisao taj ‘Farrell’.

Dobro ste primijetili da je to sentimentalna priča o tom mom djedu, koji mi je pružio sobicu, prozor, gdje sam ja kao seljačko dijete mogao čitati. Druga djeca to nisu imala. A, znate, dok je on bio u Promini, bio je u službi fratara. Oni su ga naučili čitati i pisati. I kad je došao u Ameriku, bio je u velikoj prednosti jer je bio pismen. Tako se i počeo baviti tim biznisom pored posla, burthom, jer je to naprosto bio u stanju napraviti.

Prije nekoliko godina Miomir Žužul je opisivao slične motive kad je govorio o svom ocu koji je radio u Belgiji između dva rata. Rekao je da su visoke peći bile nešto najgore što su mogli raditi, da su umirali mladi, od tuberkuloze, od iscrpljenosti, nesreća. Žužul je rekao da su ti ljudi bježali od gladi i po prirodi stvari bili upućeni na sindikalizam, anarhizam, solidarnost, zajedništvo, a komunisti su im za to pružili najbolji okvir kao najbolje organizirani.

To je svakako bio razlog. Oni su se tamo suočili sa sistemom koji je obećavao bogatstvo. Ali pored toga ako si mogao postati imućan, ako si zaradio, ponuđeno im je bilo da zarađuju i sindikalnim radom, pa da se i tako obogate. Osim toga, oni su imali uzor u Rusiji, gdje je izvršena revolucija, za koju su govorili da je tamo postignuta jednakost. Izgradili su oko toga kult, imali su veze s SSSR-om koje su ih hranile. Zato su oni pohrlili u Komunističku partiju, pa i u Španjolski građanski rat.

Potom i u partizane?

Ja sam u partizane otišao kao kurir mog ujaka. Trebao mu je netko tko će mu donositi hranu po špiljama. Uvijek sam se pitao otkad je moj ujak postao komunist. Jer moja je majka bila izrazito religiozna, a on je jako volio moju majku. Ovog ljeta, nakon što sam napisao roman, razgovarao sam s mojim bratom od ujaka i pitao ga zna li on uopće da su svi ovi ljudi koje navodim u romanu bili u Americi. Rekao je da nije znao. Pitao sam ga je li znao gdje mu je bio ćaća, a on kaže da je bio u Belgiji.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Uglavnom, 20-ak godina sam sakupljao materijale za priču za taj roman i na kraju se vidi da nama komunizam uopće nije došao iz Rusije nego iz Amerike. Čak je i Lenjin bio njemački agent kako bi s Nijemcima potpisao mir. Tako su se i naši ljudi s ljevičarskim idejama prvo susretali na Zapadu. Jedino je s Titom bilo nešto drukčije, ali niti kod njega nije slučajno da je bio u 15. internacionalnoj brigadi, koju je vodio Vladimir Ćopić.

A kad je Kominterna donosila odluku da netko mora snositi odgovornost za taj poraz, Tito je u Hotelu Lux preko noći posijedio jer je čekao da vidi hoće li ga ubiti. Pa su ubili Ćopića, a on je sijed postao sekretar Partije. Potom su ti španjolski borci bili inicijatori ustanka 1941. i klica da u ustanak uđu komunisti, da preuzmu NOB, koji je imao druge korijene, borbu protiv stranog okupatora.

U Španjolskom građanskom ratu iz Kraljevine Jugoslavije bilo je 1500 ljudi, Dalmatinaca se zaputilo 350, ali su ih 200 pohvatali odjednom. Sad ovaj podatak od KP-u SAD-a, Dalmatinci kao jezgra partizanskog pokreta. Koliko je na sve to utjecalo to da je riječ o kraju u kojem su ljudi stoljećima bili plemenski i klanovski upućeni jedni na druge da opstanu u jezivim uvjetima i da je bila riječ o tradicionalno kršćanskom kraju?

U početku stvaranja komunističkih redova vi nemate toliko izražen antireligiozni element. Ti ljudi polaze od kršćanskog učenja, da je Isus tražio jednakost svih ljudi, pa kako to nisu mogli postići popovi, odnosno Crkva, da će to postići komunisti jer će podići revoluciju i preraspodijeliti dobra. To je bila jednostavna shema koju je prihvaćao naš čovjek. Ovaj moj djed imao je sklonost postati bogat, nije imao ništa protiv kapitalizma, u njega se čak savršeno uklapao kao ugostitelj. Nije imao ništa niti protiv Crkve, ona ga je opismenila. Ali ga je fascinirala ta mogućnost da se konačno provede u djelo nauk Isusov.

On je zato stalno oscilirao između komunista i Crkve. Kad je osjetio da među komunistima postoje oni koji će nakon njegove smrti ugrabiti ono što je on stekao, dosjetio se financijske makinacije kako bi ta sredstva prebacio potomcima svoje braće. Taj čovjek je uzorak onoga o čemu govorite. Međutim, poslije, kako se razvija komunistički pokret, on dovodi do paroksizma ideju o razdvajanju Crkve od države, progonu Crkve itd., koja kod nas jest postojala, ali moram reći, ne u takvim razmjerima kao u istočnoeuropskim zemljama, osobito u SSSR-u.

Ranijih godina povremeno ste govorili o bijegu malog naroda u nepovoljnim uvjetima u velike ideologije. Možete li danas prepoznati razliku između tradicionalne religioznosti Hrvata i bijega u jednu modernu konzervativnost koja nije u tradiciji Hrvata?

Imao sam prijatelja nadbiskupa, Prenđu. On bi mi u razgovoru često rekao: ‘Najveći dokaz da Boga ima jest to što je Bog sačuvao svoju Crkvu unatoč svemu onome što su protiv te Crkve radili svećenici’. Kad ja danas čujem neke koji misle da će Crkva propasti zato što će optužiti nekog svećenika za nedolične radnje, u svjetlu izjave biskupa to mi izgleda smiješno. Ne da je takve stvari neće uništiti nego će je, ako se ta nepodopština svećenika otkrije i sankcionira, čak i učvrstiti.

Zato imate danas inicijativu iz samog središta Crkve, od samog Svetog Oca, da se takve stvari odstrane. Što se tiče otklona u moderni konzervativizam, u kojem nema mnogo vjere, morate uzeti u obzir činjenicu koju su naglašavali i Ratzinger i Woytila, da u Crkvi postoje ljudi koji imaju dar vjere, koji se mole, vjeruju itd. Međutim, isto tako u Crkvi imate i ljude koji sumnjaju, ali ne sumnjaju u potrebu da pripadaju kršćanskoj civilizaciji.

Danas imate i od Svete Stolice priznanje da ili imate dar vjere, pa idete u Crkvu, ili ste razvili sumnju, ali i dalje pripadate jednom okrilju koje se mora obuhvatiti kršćanskom tolerancijom. Kad gledate kako je to provedeno u ‘Farrellu’, vidite da svećenik David, ovaj koji nije okrao vjernike nego je gradio crkvu, da on s jednakom ljubavlju gleda i one koji su išli u komuniste i one koji i dalje idu u crkvu. Ako ćemo pravo, nitko od tih naših ljudi koji su tad u Americi prilazili komunističkom pokretu taj politički potez nije doživljavao kao odlazak od Crkve.

Čak je i Tito sve do kraja života često isticao da mu je majka bila "vrlo pobožna žena".

Istina. Rekao bih to ovako, vi imate danas prepoznatljive one komuniste koji imaju izvorni kršćanski odgoj i obrazovanje. U moje vrijeme vidio sam da kod takvih ljudi, kojih je bilo i oko mene u političkom životu, taj odgoj nikad nije doveden u pitanje. Mi jesmo prihvatili lijevi pokret, ali najviše kako bismo na jedan drugi način slijedili Isusov nauk.

U tom slučaju ispada da nema kvalitetnoga komunista bez kvalitetnog tradicionalnog vjeronauka u formativnim godinama.

Mislim da su to doista bili pravi komunisti. Oni su nosili iskonsku ideju jednakosti, a ovi drugi su prihvatili samo borbu za isticanje i bogaćenje. To je komunizam i dovelo do kraha. On nije vojno pobijeđen, on se sam u sebe urušio.

Nešto prije nego što smo dogovorili intervju, Slobodan Praljak počinio je u Haagu samoubojstvo. Što mislite zašto je to izveo tako dramatično?

Mislim da mu je namjera bila poslati određeno upozorenje. Kakvo, o tome se može nagađati. Kako su oni ovamo povremeno dolazili, jednom prilikom sam razgovarao s Prlićem, informirao me je, a mislim da je bilo takvo i Praljkovo mišljenje, da Hrvatska nije svjesna što će se dogoditi ako oni budu osuđeni. Ako je to upozorenje išlo u tom pravcu, nameće se pitanje što učiniti.

Smatram da bi trebalo oživiti status Hrvata u BiH. I to tako da se aktualizira ili obnova Herceg-Bosne ili oživljavanje nekih elemenata u novim okolnostima, da Hrvati u BiH imaju entitet. Ja sam se, govoreći o Bosni, za to uvijek zauzimao, za tri jedinice - potpuno je nevažno hoće li se one organizirati ili zvati republikama ili kantonima - ali takve da se one ne mogu odvojiti od Republike Bosne i Hercegovine. Jer kako dijeliti Bosnu!? To je nemoguće.

Znam, kad je Tuđman žrtvovao Herceg-Bosnu, da je imao velike probleme da ih u to uvjeri. Ali morao je to učiniti jer nas je rat s muslimanima dovodio u očajnu poziciju. On je tu Herceg-Bosnu ugradio i u Washingtonski i Daytonski sporazum. Ima tu još jedan akt, onaj o vezi Hrvatske i Federacije BiH, ali na njega se sasvim zaboravilo jer je BiH danas protektorat NATO-a.