Kako je uopće bilo moguće da se takva jedna predstava pred novu 1958. sprema u Zagrebu? Knjiga skoro da je bila i zabranjena. Nikad je nije bilo u knjižarskim izlozima. Nije je bilo ni u narodnim knjižnicama po jugoslavenskoj provinciji, naročito po Bosni i Hrvatskoj. Možda ju je od zabrane doista spasilo samo to što je njezin autor prebrzo postao poznat i slavljen na Zapadu, a zatim i na Istoku, gdje je Hruščovljeva politika zatopljenja “Prokletoj avliji” donijela prijevode i popularnost u Rusiji i Poljskoj? Tamo niti su iščitavali antikomunističke i protujugoslavenske slojeve Andrićeve mračne alegorije, niti je koga za to bilo briga. A pomalo su, vjerojatno, Sovjeti i uživali u barem kratkotrajnoj izmjeni uloga, u kojoj su sad oni nastupali kao pobornici umjetničke autonomije naspram političkih diktata.

Sve je to u Hrvatskoj, a pogotovu u Zagrebu, bivalo još mnogo zamršenije nego u ostatku zemlje.

Sama mogućnost da se na sceni HNK pojavi nešto ovako subverzivno, u režiji nekoga tko je po umirovljenju i pasivizaciji doktora Gavelle prvi jugoslavenski kazališni autoritet, pritom je Slovenac i nitko mu ne može pripisati bilo kakva hrvatska skretanja, djelovala je snažno na ljude. “Prokleta avlija” bila je prvi nedvosmislen dašak slobode nakon rata.

U Beogradu se, kao prvom istočnoeuropskom i komunističkom gradu, igrao Samuel Beckett, Krleža je pisao i objavljivao što god je htio, izazivajući pritom opću sablazan i prijetnje zabranom i uhićenjem, ali ništa se od toga nije događalo, jer je bio pod izravnom Titovom zaštitom.

Slobodno se govorilo o već skoro svemu, ali taj govor bi zastajao negdje kod Iloka, zaustavljao se na rijeci Drini, i na drugu stranu nije prelazio. Sa svojim četničkim kompleksom iz Drugoga svjetskog rata, zahvaljujući pomalo Krleži i njegovom slučaju, Srbi su lako riješili stvar. Skoro da je već zaboravljena i kolaboracija s njemačkim okupatorom i potpisivanje onog sramotnog antikomunističkog Apela srpskom narodu, u kojemu su sudjelovali i mnogi danas važni i ugledni ljudi, pa čak i poneki član SKJ.

A Zagreb je svo to vrijeme bio pod sumnjom i prismotrom. Više se šutjelo nego govorilo.

Tajilo se i ono što se posvuda već smjelo reći. Svoju krivnju za ustaška zlodjela nedužno je građanstvo ispaštalo potonućem u sivilo. Intelektualci, pak, imali su izbor da uđu u Partiju i na taj način se iz progonjenih pretvore u progonitelje. Neki su tako i postupili, ali su se ubrzo pokajali. To što prihvatiš sudjelovanje u progonu drugih ne znači da sam prestaješ biti progonjen.

O svemu tome je, na neki svoj neobičan način, pisao Ivo Andrić.

I još je nešto ushićivalo ljude: on je Bosanac, on našu priču pripovijeda iz bosanske perspektive, što je ranije bilo normalno i obično, ali je od vremena Nezavisne Države Hrvatske krajnje zazorno.

Ni po muke da je Bojan Stupica nakanio “Prokletu avliju” postavljati u Jugoslovensko dramsko pozorište u Beogradu.

Koliko god Andrić tamo bio sumnjiv kao izdajnik srpske stvari, koji se barem dvaput sastajao s Pavelićem i mirno je u ustaškom zatvoru pisao svoje romane, rado bi oni vidjeli komad po njegovom romanu i nitko, ali stvarno nitko, ne bi imao problem s njegovom političkom pozadinom, niti s alegorijskim slojevima u tekstu. A to što je Andrić Bosanac, što pripovijeda iz bosanske perspektive i što bosansku priču donosi preko srpske pozornice, upravo kao da je Bosna u Srbiji, to bi za cijelu stvar bilo prednost, nikako mana.

Prikazivati Bosnu u Zagrebu je, međutim, vrlo, vrlo sumnjivo.

I to da je sumnjivo vidimo na dan premijere, kada se oko kazališta i po ključnim tačkama u gradu počinju vrzmati agenti u civilu. Više ih je nego ikad ranije i ne trude se pretjerano da ostanu neuočljivi. Ustvari, uopće se ne trude. Nikoga oni ne uhode i ne provjeravaju, njihov cilj nije da sačuvaju red i mir, niti da pred nevidljivom pogibelji spašavaju vladajući poredak. Oni bi da zastraše ljude koji su pošli u kazalište.

Dobro poznaju Zagrepčane, Hrvate općenito, pa računaju na to da će barem pola kazališta ostati prazno ako njihovo prisustvo bude dovoljno vidljivo. Ljudi se ovdje čuvaju belaja i ne vjeruju u to da će im biti lakše, ili da će biti svi skupa, ako se zateknu u mnoštvu. Jedni se sjećaju takvog mnoštva u Jasenovcu.

Drugi ga se sjećaju s Jelačić placa u travnju 1941. Treći na Kozari. Četvrti na onome koruškom polju, na kojemu se, u Austriji okupila preostala hrvatska vojska, a s njom i narod.

I sjećaju se dobro, ti koji se sjećaju, koliko je na tom polju u Austriji, to hrvatsko mnoštvo bili beznačajno. I sjećaju se kako se to mnoštvo lako i brzo svelo na pojedince i njihove sudbine.

Sve to su sigurno znali agenti u civilu, koji su u petak 27. prosinca 1957. šestarili po trgu oko Hrvatskoga narodnog kazališta, i pogledima već ispranim od gledanja pretraživali lica ljudi koji su prilazili glavnome, sjevernom ulazu u teatar.

Obukli su ono najbolje što im je od prije rata zaostalo po ormarima, zagrebačke gospođe i gospoda godinama su se za svoje građanske mondure otimali s moljcima, tom najbrojnijom i najbešćutnijom vojskom komunizma, pronalazeći negdje naftalin i kamfor, donoseći lavandu s juga, te se moleći protiv moljaca dragome Bogu i Kraljici Hrvata.

Za njima je nailazio mlađi svijet, studenti i studentese, Andrićeva ludo junačna publika, Slamnig, Šoljan i Gotovac, Zlatko Tomičić, a za njim i neki sumnjivi tipovi, koji toliko podsjećaju na ustaše da ne mogu biti ništa drugo nego karijerni udbaši. Potom nailaze djevojke u parovima, izgledom mlade skojevke u plisiranim suknjama, ali kad ih u oči pogledaš,vidiš u njima jedan drukčiji žar.

Onda dolaze, vazda malo prekasno, Bosanci. Oni se kreću u grupama. Žene su ostavili kod kuće: ako se muževi ne vrate da one sređuju njihove poslove po Zagrebu, a onda da se s djecom vraćaju nazad u Bosnu. Među Bosancima je i takvih na kojima se vidi da su redovnici ili svećenici u civilu. Njihova lica su nešto bljeđa, odjeća im je trošnija, samo su im cipele nove…

Andrić nailazi u pet do sedam, kad su skoro svi već ušli. Pokušava ući u posljednji čas, tako da ni sa kime ne mora razgovarati.

Ali tu se prevario: predstava će kasniti punih petnaest minuta. Kazalište je prepuno. Onima koji znaju čini se tako nikad nije bilo. Premda je broj ulaznica precizno određen prema broju mjesta, ima ih koji sjede po podu i na sa strane prinesenim stolicama.

A onda se konačno zastor rastvori i započinje skoro četverosatna “Prokleta avlija” Bojana Stupice. Stanka je nakon dva i pol sata. Nitko ne odlazi, nikome nije previše ono što gleda. Ljudi šute, međusobno ne komentiraju. Bijedi pod ovim svjetlom. Blijedi od zida pred kojim svi na kraju krajeva stoje. Pisac za vrijeme pauze ostaje sam u loži sjedjeti. Štošta mu se vrti po glavi. Čini mu se, prvi put u životu, da je ono što vidi bolje i snažnije od onog što je napisao.

To ga uznemirava. Najednom nije više u stanju misliti o tome što će se dogoditi nakon što izađe iz kazališta. Ili što će se događati sutra ujutro. Nešto ga guši. U loži nema zraka. Ustao bi i pošao do zahoda, ali mu pred oči izbijaju neke sive mrlje, koje se kreću vidnim poljem, sporo kao ribe u akvariju. Ako ustane, mogao bi se srušiti u nesvijest. U trenutku Ivo Andrić gorko zažali što je pristao na dramatizaciju “Proklete avlije”.

Milica je dolje, u parteru ili u foajeu. Barem da su se prestali skrivati od svijeta, onda bi mu sad pomogla da ode i umije se…

Stupičina “Prokleta avlija”, u dramatizaciji Jovana Ćirilova i s mladim Jovanom Ličinom, te Matom Grkovićem, Gavellinim studentom Božidarom Bobanom, i doajenom Titom Strozzijem, kojeg su jedva uspjeli nagovoriti da još jednom zaigra, upamćena je kao jedan ključnih, ne samo kulturnih događaja u hrvatskoj povijesti iz vremena Jugoslavije, ali i kao jedna od boljih predstava svoje epohe.

Igrala je, kako piše u almanasima, dvadesetsedam puta. S repertoara je skinuta nakon što je Strozzi rekao da više ne može. Stupica je razmišljao o tome da Strozzija zamijeni drugim glumcem, ali je od toga odustao.