Premda je predstava djelovala opasnije nego roman i skinut je veo s alegorije, pa je svima koji su “Prokletu avliju”vidjeli bilo je jasno o čemu i o kome ona govori, nije se dogodilo ništa. Nisu se čuli glasovi čuvara revolucije i ideoloških žrecova. Novinske kritike bile su vrlo pozitivne, kako u zagrebačkim, tako i u beogradskim novinama, a postradao je samo redatelj. Ali ne zato što mu predstava nije bila dobra, nego zato što je nije napravo u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, u kojem je od proljeća 1957. radio, i iz kojeg će nakon sukoba s neutaživim taštinama već sljedeće sezone otići u Atelje 202. Sve se tako sretno završilo, estetski argumenti nadjačali su idejnu strogost i partijsku logiku, književnost je opet bila književnost, a kazalište je moglo biti samo kazalište, čime je samo po tko zna koji put potvrđeno da se ideološke hajke i čistke ne mogu unaprijed naslutiti, pa je tako nepredvidljiv i njihov izostanak. Tada je, i nikad više, Ivo Andrić imao ulogu hrvatske i jugoslavenske kazališne zvijezde. Našao se u Krležinoj koži, i nije mu se svidjelo.

Nekoliko mjeseci kasnije Ivo Andrić i Milica Babić vjenčavaju se prema takozvanom građanskom obredu, u Općini Gornji grad. U stan na uglu Duge ulice i Krvavog mosta uselila se i Miličina mati, koju on zove baka. Mladoženji je šezdeset i šest, mladoj četrdeset i devet. Netko ga, da li u šali ili zaozbiljno, pita hoće li se i u crkvi vjenčati. I u čijoj crkvi, njegovoj ili njezinoj? Takva pitanja njemu su posebno neugodna, jer u njima prepoznaje onu istu uskogrudnost kakvu iz Bosne oduvijek zna. Najprije je mislio da u Beogradu toga nema, pa se razočarao. Onda je mislio da toga nema u Zagrebu, a sad se i tu razočarao. Razlika je samo u načinima na koji se ista osobina, svojstvena svakom od naših svjetova, na različitim mjestima pokazuje. U Bosni, tim agresivnije što je u ljudima više srama. U Beogradu, s lakoćom i srdačnošću, tako da čovjek sa strane krivo pomisli da je riječ o šali, o nečemu što je suprotno svakoj uskogrudnosti. A u Zagrebu, ista se osobina iskazuje kroz krajnju ljubaznost, ili kao upit koji upitanom ostavlja slobodu na ama baš svaki odgovor. Sva tri svijeta kroz koja je Andrić prošao jednako su, u svojoj uskogrudnosti, spremna da opravdaju zlo koje će oni ili netko njihov učiniti drugome. I svaki od njih za vlastitu uskogrudnost pronalaze onu formu koja će lakomislenog ili sasvim površnog čovjeka, ili stranca- putopisca, navesti da u toj njihovoj uskogrudnosti vide nešto fatalno suprotno. Recimo, velikodušnost, gostoljubivost, spremnost da se razumije onaj drugi, kakvih nigdje nema.

I to je razlog, razmišlja Andrić, što svaki naš narod i u ratu, i u miru, ima svoje zagovornike među strancima. One koji su jednom-dvaput posjetili naše krajeve, ili se negdje u tuđini upoznali s našim ljudima, i onda onima koje su prve sreli, ili s kojima su najprisnije drugovali, pružaju svu svoju vjeru i ufanje. Svaki put iskoriste to najgori među našim ljudima: šovinisti, izdajnici iz rata, neprijatelji Jugoslavije, krijumčari skrivenih narodnih osjećanja, koji te dobroćudne i površne, ali u biti širokogrudne strance uspijevaju koristiti za svoje interese. To je naročito izraženo kod naših zajednica rasijanih širom Europe i Svijeta, koje su nakon rata zlim sjemenom poniknule, kada su, bježeći pred odgovornošću za počinjene zločine, iz zemlje stigli svi ti pomagači okupatora i bojovnici iz različitih vojnih formacija, koji su okrvavili ruke i onda su tim krvavim rukama krenuli da izdaleka razgrađuju Jugoslaviju. Iza njih bi često stao, u njihove bi dobre namjere i ispravnost povjerovao, mnogi dobronamjeran, pametan i požrtvovan, a često i vrlo utjecajan stranac, čiji su civilizacijski, općeljudski, pa i politički nazori inače posve suprotni od njihovih. O kakvi su samo krasni ljudi, govorio je Andrić, srcem, mudrošću svojom i djelom znali po Njemačkoj, Austriji, Americi i Argentini podržati najgore ustaške nikogoviće! Ništa o njima nisu znali, ali su lako povjerovali u njihovu otvorenost i širokogrudnost. Još više ih je, i još boljih, u svojim zajednicama istaknutijih, nastavljao je, sa suprotne strane podržavali četničke, rojalističke, nedićevske elemente, jer su oni bili još šarmantniji, neposredniji, srdačniji i vedriji. I onda su oni koji tako podržavaju Hrvata u Srbima vidjeli najgori ljudski otpad i vječne zavojevače i zatiratelje svega hrvatskog. Kao što su oni što podržavaju Srbe u Hrvatima vidjeli samo najkrvoločnije i najodanije Hitlerove saveznike iz Drugoga svjetskog rata. Dok bi razgovarali o Srbima i Hrvatima, ti obrazovani i kultivirani ljudi su se, zastupajući stajališta onih u koje su se slijepo zaljubili, pretvarali u zvjeri. Ali čim bi se razgovor poveo o nečemu drugom, ili čim bi se našli daleko od Srba i Hrvata, jedni bi drugima ponovo bili prijatelji. I nikad im nije na um palo da su pali kao žrtve naših zavičajnih karaktera i mentaliteta. Naše narode, govorio je Andrić, različitim ne čine njihove kulturne razlike, različiti jezici, nacionalni epovi, različiti državotvorci i književnici, oni se ne razlikuju u Goetheu i Byronu, nego se razlikuju u karakteru i u mentalitetu, koji onda zadaju formu njihove uskogrudnosti i nepodnošljivoga duhovnog i emocionalnog tvrdičluka.

Tako je govorio Ivo Andrić, pomalo već i ohrabren uspjehom Stupičine predstave, a možda i time što prvi put u životu nije bio sam.

Godine 1970. u krajnje neizvjesnoj izbornoj borbi u Kongresu, za predsjednika Čilea izabran je socijalist Salvador Allende. U zemlji koja je bila temeljito popljačkana i čije je svo bogatstvo bilo u rukama sumnjivih korporacija i kompanija - uglavnom pod kontrolom Sjedinjenih Američkih Država i CIA-e, Allende je došao na vlast najavljujući nacionalizaciju industrije i kolektivizaciju privrede. Na svojoj strani Allende je imao narod. Protiv su bili desničari i konzervativci, kao i cjelokupna sudbena vlast. Bili su u strahu od socijalističke revolucije i gubitka ekonomskih, a onda i građanskih sloboda. Tri godine kasnije CIA-a će, uz karajanovsko dirigiranje Henryja Kissingera, inspirirati vojni udar, i na vlast dovesti fašističku vojnu huntu Augusta Pinocheta, koja će za sljedećih sedamnaest godina, uz neprekinutu podršku Sjedinjenih Država i njihovih europskih saveznika, suspendirati i građanska prava i ekonomske slobode.

Ali do toga još ima vremena, godina je tek 1971. jesen je, početak listopada, i čeka se vijest iz Stockholma: tko će biti ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost? Procedura je tajna, tako da će se tek ponešto o okolnostima rada Švedske akademije saznavati pola stoljeća kasnije. Ali i ta će saznanja biti krajnje nepouzdana.

Postoji, međutim, vjerovanje da je favorit za nagradu 1971. veliki čileanski pjesnik Pablo Neruda. U nekim prigodama Švedska akademija sklona je velikim političkim gestama. Ako bi nagradila komunista i Allendeovog podržavatelja Nerudu, Akademija bi za mnoge godine stekla kredit i u zemljama Trećega svijeta, i u Latinskoj Americi, i u istočnoj Europi, a možda i u Sovjetskom Savezu, nakon što je lani nagrađen antikomunistički disident, pisac čiji dosezi nisu estetski nego su etički i politički, Aleksandar Solženjicin. Iz Njemačke se, pak, kao kandidat spominje Heinrich Böll, Amerikanci bi čuvenoga svog romanopisca Saula Bellowa. Po pariškim i londonskim novinama najednom se piše samo o starom Krležinom liblingu, iz dedinjskih dana 1942, čiji naslov “Historia universal de la infamia” do danas ne zaboravlja, premda ništa njegovo nije više čitao, niti se, koliko on zna, išta na naše jezike i prevelo.

Kako se Jugoslavija razvijala i rasla izvan sovjetskog bloka i utjecaja, na Zapadu bila je omiljena naročito u onim lijevo-liberalnim, pa čak i konzervativnim krugovima koji su za hladnoga rata ratovali protiv Sovjeta i Kineza, ali nije im se mililo da ih se svrstava među antikomunističke križare. Osim toga, taj njezin izdvojeni položaj ju je u očima drugih činio većom i značajnijom nego što je stvarno bila. Sve to početkom sedamdesetih nije bilo beznačajno ni kada je riječ o Nobelovoj nagradi za književnost, naročito u godini kada se ona, nagradivši autora “Arhipelaga Gulag”, snažnije politizirala i politički odredila nego ikad prije.

Pitanje književnog kanona je uvijek političko pitanje i zrcalan odraz društvenog stanja i uređenja. U slobodnom društvu, pismenih - što će reći i načitanih! - građana, gdje u svim novinama postoje ozbiljne rubrike s književnim kritikama, kanon je najbliži estetskom idealu. U neslobodnom društvu, bez parlamentarne ili bilo kakve demokracije, nad kojim vladaju jedna partija i jedan čovjek, književni kanon je uvijek kompromis između ideologije i estetike. Početkom sedamdesetih taj je kompromis u Jugoslaviji bio dodatno zakompliciran odnosom između dva najbrojnija jugoslavenska naroda i dvije njihove matične republike.

Hrvatska je manja, ali bogatija. Njezini su građani frustrirani time što za manje slobode i demokracije moraju izdvajati više novca nego oni u Srbiji, koji, po mišljenju Hrvata, imaju više slobode i demokracije. Najistaknutiji hrvatski pisac je Ivo Andrić, nekadašnji pobornik unitarnog jugoslavenstva i poslanik Kraljevine Jugoslavije u Hitlerovom Berlinu, koji se 1941. iznenada vraća u Zagreb, a time se vraća i svome hrvatskom podrijetlu i jeziku. Najistaknutiji srpski pisac je Miroslav Krleža, komunistički disident, omiljeni pisac maršala Tita - što je i njemu i njegovoj ženi, Srpkinji iz Hrvatske, po hrvatskome mišljenju spasilo 1945. glavu, a što je, u to nema nikakve sumnje, njegove knjige poslije spašavalo od zabrane. Krležin izraziti antidogmatizam, koji će, recimo, dovesti do toga da on nakon 1954. neizravno podrži Milovana Đilasa, i na tragu Đilasovog obračuna s drugovima iz članka u Novoj misli “Anatomija jednog morala”, napiše roman “Gnjile naranče”. Premda Đilasa nikad i nigdje nije po dobru spomenuo i premda u romanu nema mjesta, lika ni imena u kojem bi se ovaj prepoznao, ta knjiga je samo radikalniji, stilski uobličen i duhom genija inspiriran izraz “Anatomije jednog morala”. Pritom, i Krleža je, kao i Đilas, fasciniran tračem, samo što ga on uzdiže do neslućenih romanesknih visina i do literarnog ostvarenja koje će imati izravnog utjecaja i na suvremenu europsku književnost i kulturu, i na sudbinu komunizma, dok se Đilas zadržao na razini pamfleta. On će završiti na dugogodišnjoj robiji, za čijih će mu zima Tito oduzeti i električnu grijalicu, a Krleža će steći svjetsku slavu i ugled među Srbima.