Toliko ljubazno da je navratio i sljedećeg dana, pa je tako, sve dok nije stisnula zima, dolazio svakoga dana, razgovarao s ljudima, sudjelovao u društvenim ceremonijalima koji mu odavno nisu mili, plašeći se da će onog dana kad ne naiđe u Društvo netko po njega doći. Ali nitko nije dolazio, nikome nije bio zanimljiv. U Zagrebu u kojem su ljude svakodnevno odvodili na ispitivanja zbog onog što su mislili, pisali, radili ili govorili u četiri grozomorne godine Nezavisne Države Hrvatske, nakon čega bi se jedni sutradan vraćali kući preobraženi dotad nezamislivim strahom, drugih ne bi natrag bilo godinama i vratili bi se kao starci, dok treće nitko više ne bi vidio. Nova je vlast tako nastojala novim zlom namiriti zlo koje su počinili ustaše, i u taj je posao uložila golem trud. Nasumičnost kojom je probirala krivce i, kako su rekli, razdvajala žito od kukolja, nadmašivala je neke elemente ustaškog terora. Tada si mogao s pouzdanjem znati da preživjeti nećeš ako si Židovom rođen. Ako si, pak, pravoslavne vjere i srpskog imena, možda si, barem u Zagrebu, u prilici zlo prevariti i predstaviti se kao Hrvat, pogotovu ukoliko si izbjegao prvi val terora s proljeća i ljeta 1941. Ako si ikad bio komunist, ljevičar ili republikanac, ili ako si bio član masonske lože, bio si u ozbiljnom problemu. Ali ako nisi bio ništa od toga, a većina Zagrepčana nisu bili ni Srbi, ni Židovi, ni komunisti, ni masoni, i ako si pritom bio oslobođen opterećenja savjesti, Zagreb je za tebe bio jedno od boljih mjesta u Europi da tu preživiš rat. S partizanima je, nakon kratkotrajne euforije i iluzije oslobođenja, stigao bratski i ravnomjerno raspoređen strah. Nije bilo više nikoga tko je mogao biti do kraja uvjeren u svoju nedužnost. Nikoga tko bi se iznenadio ako po njega dođu. Ali prema Andrićevim saznanjima i računici, među građanstvom su najvećoj kušnji i riziku bili su izloženi isti oni koji su i u vrijeme ustaša odvođeni: masoni, liberali, anglofili, buržoaski elementi… Po njegova prijatelja Josipa Horvata, koji je za NDH bio i u logoru i u zatvoru, nije mu bilo dopušteno da se bavi novinarstvom, a knjige su mu bile službeno zabranjene, dvaput su dolazili i odvodili ga na ispitivanje. Istina, oba su ga puta isti dan pustili, ali što ako dođu i treći put?

Zagreb je postao mjesto neobične strepnje. Svako čovjekovo ponašanje na ulici, po parkovima i na ona dva-tri gradska trga, moglo je biti označeno kao sumnjivo. Sumnjivo je ako netko šuti, ali je sumnjivo i ako govori. Možda su najmanje sumnjivi oni koji bez prestanka blebeću. Oko trga se, recimo, vrzma neki Šimun, krupna postarija smlata, s kancelarijskom tašnom pod pazuhom i sivom ljetnom micom na glavi. Što god radi, o čemu god misli, Šimun to naglas čini. Ako samo hoda niz Prašku, prema Zrinjevcu, i to čini glasno. Izgovori svaki svoj korak, riječima ga izmjeri, usput kaže što oko sebe vidi, spomene se srušene sinagoge, zaviri u Shellov prolaz, spomene se braće Marić, Milana i Artura, i čuvene Rafinerije Caprag, koja je vonjala po milijun milijuna petrolejskih lampi, od kojih su načinjene zvijezde na nebu…Nešto je u njegovu govoru privuklo Andrića Šimunu. “Odakle si ti Šimune?” “Ja sam vam, gospodine dragi, od Kotor Varoši, Bogu hvala!” “Pa što ćeš u Zagrebu?” “A što ćete vi u Zagrebu, gospodine dragi?”, uvrijeđeno mu uzvraća Šimun. “Mene nanio slučaj, pa sam ostao!” “A mene nije nanio slučaj, nego sam ja bio činovnik prve klase u Osiguravajućem društvu Merkur. Pa sam sišao s pameti, i sad sam svoj čovjek.”

Razgovor sa Šimunom Andrić je zapisao u crvenu bilježnicu, ali ga iz nekog razloga nije uvrstio u “Znakove pored puta”. Ali je Šimun, koji nije prestajao brbljati i koji je vjerojatno i u snu nastavljao iznositi svijetu što mu se upravo događa, bio jedna od onih zagrebačkih gradskih figura koji ga motiviraju da nastavi pisati “Prokletu avliju”, roman koji je prvog započeo, još 1927, i koji je narastao na nekoliko stotina stranica, ali je ostao bez smislene forme, rasut i raskopan kao trg pod koji se polažu vodovodne cijevi. Većinu napisanog namah je odbacio i nastavio započetu priču s mišlju na Zagreb 1945. Ta knjiga o zlosretnom sultanu Džemu, o onom što je za čovjeka stvarnost, a za ljude je iluzija, knjiga o nasumičnom teroru kojim totalitarna vlast nastoji zastrašiti svoje podanike, možda je i najznačajniji hrvatski roman, uopće. Kontroverza s “Prokletom avlijom”, zbog koje ova knjiga biva trajno sumnjiva vlastima u Beogradu, tiče se njezina alegorijskog sloja, ili onoga što je u knjigu učitano. Premda će Ivo Andrić jednu od svojih upečatljivijih pripovijetki, “Bife Titanik” posvetiti temi ustaškoga terora, a sarajevski će redatelj Emir Kusturica snimiti svoje oskarovsko remek-djelo, alegorija “Proklete avlije” sugerira da pisac s većom žestinom osuđuje crveni revolucionarni teror iz 1945, nego ustaške zločine iz prethodne četiri godine. Ovako će se od takvih, davno izrečenih optužbi braniti 1971, u razgovoru koji je s njime za zagrebački Telegram vodio pjesnik Antun Šoljan: “Prije svega, književnost nije zrcalo, čak ni kada se u priči ogleda jedno vrijeme. Kažu da se u priči “Proklete avlije” ogleda poslijeratni Zagreb, ali ja o tome, oprostite, ne znam mnogo. Ja o tome znam onoliko koliko od drugih čujem, a naslušao sam se u ovih dvadeset i kusur godina o toj mojoj knjizi svega i svačega. Ne znam kako bi roman, i to vrlo kratki roman, ispripovijedan glasom franjevačkog redovnika, koji se zbiva u Bosni i u Carigradu u vrijeme pred opadanje velikoga carstva, ne znam kako bi jedan takav roman mogao toliko toga reći o Zagrebu 1945, pa da stvar nekome postane sumnjiva. Ali nešto drugo ću, ipak, reći: zlo koje se radi zla čini i u kojem osim zla nema ničega drugog slaba je književna tema. O njemu se može napisati jedna jedina riječ, od samo tri slova: zlo! Teško od toga može biti dobre literature, teško iz toga čovjek može nešto naučiti o sebi i svijetu. Ali ako je naša strana 1945. činila zlo i ako je to zlo povremeno znalo biti nasumično, tako da nije usmjereno samo protiv neprijatelja, nego i protiv ponekog nedužnog čovjeka, ili žena njihovih i djece, ako je, dakle, naša strana takvo što činila nakon besprijekornog i samopožrtvovnog junaštva Neretve i Sutjeske, tada je to naše zlo velika tema. Jer nije samo jedna riječ od tri glasa. Ja se tom temom, na žalost, nisam stigao baviti. I ovo govorim zbog mlađih.” (Ovaj broj Telegrama nije bio zabranjen, ali je godinama nakon sloma Hrvatskog proljeća, bila je to već 1982. zabranjena Književna reč, u kojoj je u sklopu temata “Andrić i Srbi”, što ga je priredio Gojko Tešić, trebao biti preštampan i taj Šoljanov razgovor s Andrićem.)

Krajem 1945. Grafički zavod Hrvatske objavljuje “Na Drini ćupriju”, pola godine kasnije kod istog zagrebačkog nakladnika izlazi i “Travnička kronika”. U jesen 1946. sarajevska Svjetlost štampa “Gospođicu Rajku”. Prijeratni beogradski književni kritičar upitat će se u svom “Dnevniku jednog nikoga”: “Jesu li Hrvati u Zagrebu tokom Drugoga svetskog rata išta radili osim što su pisali istorijske romane. Naravno, mislim na one kvalitetnije među Hrvatima”. Osam godina kasnije biva objavljena i “Prokleta avlija”, koja će se naći u konkurenciji prve Ninove nagrade za roman godine, ali nagrada će joj izmaći, jer će članovi žirija zaključiti da se ne radi o romanu, nego o - noveli. Ivi Andriću je šezdeset i jedna godina, i neće više dovršiti nijedan započeti roman.

Zapisnici sa suđenja Miroslavu Krleži uništeni su u diverziji nepoznatih lica, 28. svibnja 1991. u Arhivu Jugoslavije. Prethodno su bili pod pedesetogodišnjim embargom, koji je trebao isteći četiri i pol godine kasnije. U to su vrijeme još bili živi neki od onih koji su prisustvovali zatvorenom suđenju u Beogradu, ali nitko nije bio spreman govoriti. U Jugoslaviji je počinjao rat, pa možda nikog nije pretjerano ni zanimalo suđenje Krleži. Godine 2007. u Zagrebu će, u izdanju Europa Press Holdinga i Novog libera, pod uredništvom Slavka Goldsteina, biti objavljena knjiga “Križ za Krležu” zagrebačkog filmskog redatelja, pisca i krležijanca Zvonimira Berkovića s tri pseudo-dramska, dijaloška teksta. U prvom Berković zamišlja Krležin razgovor s Titom. U drugom Krleža razgovara sa svojim tužiteljem, generalom Albertom Sinkovićem. Treći je Krležin razgovor s Bogom (“koji ipak postoji”, u zagradi će napisati Berković). “Križ za Krležu”, premda je fikcijskog karaktera, do danas ostaje najzanimljivija knjiga o suđenju jedinome južnoslavenskom nobelovcu, te uz Lasićevu monografiju i “Sukob na književnoj ljevici” istoga autora jedina relevantna knjiga potekla iz hrvatske književnosti. Neobično je, doista, kako se hrvatska književnost odrekla pisca koji je unutar nje ponikao, da bi mu se poslije, kao svojemu, prilično uzaludno praznim riječima vraćala nakon što je 1971. dobio Nobelovu nagradu za književnosti. Andrić je bolji! Andrić je bolji! kukurikat će sljedećih pola stoljeća pijevci sa Kaptola i s Gornjega grada, a hrvatska će književnost preživljavati na mitu kako Ivo Andrić nije nagrađen samo zato što je Hrvat, a Krleža je dobio nagradu samo zato što je najprije bio komunist, pa komunistički disident, ali najviše zato što je bio i ostao Velikosrbin!