Kada su ga sat kasnije nazvali iz Vjesnika, Andrić im je preko telefona samo pročitao izjavu koju je upravo napisao: “U svakoj generaciji jednoga naroda postoje, možda, dva ili tri čovjeka koji taj narod čine svijetom, ali istovremeno i svijet čine narodu bliskim i razumljivim. Bez takvih ljudi mi bismo bili izgubljeni. Oni su naš duh, oni su glasnici svih duša svijeta. U ovoj generaciji taj naš čovjek je Miroslav Krleža. Po nas je utješno i ohrabrujuće to što je upravo on nagrađen ovogodišnjom Nobelovom nagradom za književnost. To će naše ljude i našu kulturu učiniti vidljivijom i prisutnijom među drugim narodima i njihovim kulturama.”

Riječi usiljene i poslagane u neke karakteristične njegove okvire i konstrukcije. U najavi svojoj uzvišene, kao da će biti s propovjedaonice izgovarane, ali istovremeno prazne i krte, poput stare hartije, koja se mrvi pod prstima u onu elementarnu prašinu i u spasenje zaboravom. Sutradan će i drug Tito uputiti čestitku laureatu, a na sam Dan Republike, 29. studenog 1971, Tito je u sumrak, sve uz počasne salve u slavu Republike, organizirao svečano primanje za Krležu i jugoslavenske pisce. Među dvjestotinjak književnika iz svih republika i obje pokrajine, koji su počašćeni Maršalovim pozivom, našao se i Ivo Andrić. Miloša Crnjanskog, trećeg među velikanima, koji se prije šest godina vratio iz političke emigracije u Londonu, nije, naravno, bilo na popisu. Naravno da bi Andrić bio sretniji da nije bilo ni njega. Danima se domišljao kako da izbjegne tu po svemu nepodnošljivu priredbu. Koješta mu se po glavi vrtilo, pa i to da je samom sebi poželio da se razboli, ili da recimo padne u kadi i slomi ruku - ipak samo lijevu, onu kojom ne piše! - i da tako stekne ispričnicu za nedolazak. Ali sve to bile su samo bezazlene staračke maštarije, kojima si je olakšavao muku. I onda se, na vrhuncu tih svojih maštarija, dan pred put grdno prehladio. Pa je tako bolestan putovao u Beograd, na svečano primanje u čast Miroslava Krleže i Nobelove nagrade koja će mu u Stockholmu 13. prosinca tek biti uručena.

Sam mu događaj ostaje u izmaglici. Trese ga groznica, znoji se premda mu je hladno, začepljen mu je nos, kašlje u jednu pa u drugu maramicu, ali obje su mokre. Rukuje se, prvi put u životu, s Josipom Brozom Titom. Obojica su u svečanim tamnim odijelima, kao da su na sprovodu ili na diplomatskom prijemu. Tito je suzdržan, Andrić pomišlja da ga i ne prepoznaje. Ali to naravno nije moguće. Tu je ađutant, koji mu neprestano nešto šapće u uho. Zatim nailazi na Krležu. Deblji nego ikad, s leptir mašnom koja mu se nakrivila posred podbratka, srdačniji nego ikad, trese Andrićevu šaku, pa ga najednom zagrli. Tako, iz čista mira. Začepljen mu je nos, a ne diše ni na usta, da mu Krleža ne osjeti dah i da poslije ne govori o tome naokolo. Guši se tako bez zraka, pa onda izgovara prigodne riječi, na koje se Krleža opet srdačno osmjehuje. Tu je i Rodoljub Čolaković, tu su Gustav Krklec i Dobrica Ćosić. Krklec ga grabi pod ruku, htio bi mu ispričati politički vic. Dobrica kaže: “Ipak smo svi mi krležijanci!” Na te riječi Andrić ljubazno klima glavom, i osjeća kako mu se naočale spuštaju niz brijeg nosne kosti. A jedva da je deset koraka od njegovih vrata do prvog optičara u Dugoj ulici. Ali čovjek se ne sjeti, čovjek se naprosto ničega više na vrijeme ne sjeti…

Sljedećeg jutra Tito odlazi u Karađorđevo, gdje već u deset počinje sastanak s partijskim i državnim rukovodstvom Socijalističke Republike Hrvatske, koji će trajati sljedećih osamnaest sati. U tom, za ljudski organizam dugom vremenu, koje je za bilo kakav ozbiljniji društveni proces kraće od jedne milisekunde, povijest Jugoslavije potekla je u drugom smjeru. Dio sudionika sastanka, izaći će iz dvorane preobraćeni u one protiv kojih su se dotad borili. Oni malobrojniji i dosljedniji podnose ostavke i nestaju iz povijesti. Zatim otpočinje 21. sjednica Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, kojom i službeno biva ugašena svaka hrvatska čežnja za više slobode.

Ivo Andrić se pokušava sjetiti kada je i kako vijest o slomu stigla do Zagreba. On će još tjednima biti prehlađen, tako da će između njega i svijeta postojati zid. Svijet će, uslijed upale sinusa, biti bezmirisan. Ustvari, imat će onaj teški olovni vonj sekreta. Olovni vonj vlastite slina, koja se preko noći skori. I čim ubuduće pomisli na ono što se tih dana s Hrvatskom dogodilo, vraćat će mu se taj miris olova. A s njim i ona prethodna, vrlo neobična senzacija: Krležin zagrljaj, koji predugo traje, i njegov osjećaj da se guši, jer se ne usuđuje disati na usta… Krleža mu u zagrljaju nešto kaže. Možda je to samo jedna kratka rečenica, ali on je nije čuo, toliko je bio zabavljen svojim dahom.

Onda rekonstruira dan po dan: iz Beograda se vratio nakon teške, fibrozne noći, koju provodi znojeći se i drhteći u sintetičkoj posteljini hotela Metropol. Prvoga prosinca nije izlazio iz kuće. Zagrnut kućnim ogrtačem i u pidžami gledao je kroz prozor prema Krvavom mostu. Ljudi su kao i svakoga dana dolazili i prolazili. Nije se događalo ništa. Drugog je prosinca bio četvrtak. Izašao je do mljekarstva u Gajevoj, i dok je prelazio Trg Republike, na kojem je stražario i promet usmjeravao onaj vazda isti operetni prometnik, trgom je, ne gledajući, prošao mladić studentskih godina, s njedrima punim knjiga. Nije se ni osvrnuo kad mu je jedna od tih knjiga ispala. Andrić je prišao i podigao knjigu s asfalta: zelena, mekouvezana knjižica Zvonimira Kulundžića, naslova “Živi Radić”. Ponio ju je do hotela Dubrovnik i oprezno je spustio podno izloga. “Kaj će vam to đubre?”, upita ga, smijući se, riđokosi milicioner. “To je knjiga. A knjiga vam je kao kruh. Nije dobro da se valja po cesti i da ljudi po njoj gaze!”, rekao je, moravši nešto reći. “Vi ste, druže Andriću, dobar čovjek. Predobar za ovo vrijeme”, rekao je milicioner.

U tom trenutku za Ivu Andrića stiže vijest o slomu hrvatske čežnje za slobodom. Tad započinje neko drugo vrijeme, koje će povjesničari bilježiti na neki svoj način. Ali njega se to više neće ticati. Započinje doba njegova umiranja. Sljedeće tri godine često će putovati u Bosnu, u Višegrad, u Sarajevo. U Sarajevu će, kod Svjetlosti, započeti s izdavanjem njegovih odabranih djela. Bosanska politička vrhuška će upriličiti proslavu njegova osamdesetog rođendana. Tim povodom u Sarajevu i u Travniku održat će se književni skupovi. On će sjediti u publici i slušati što govore o njemu profesori književnosti, osmoškolski nastavnici i nastavnice srpskohrvatskog jezika iz Gračanice, Stoca i Bratunca, pažljivo će pratiti izlaganja osmanista, orijentalista i bosnista iz zemlje i inozemstva, i svo vrijeme će mu teći suze. Po povratku će požuriti oftalmologu. Vid mu je oslabio. Prijeti mu sljepoća na desno oko, ali te suze? Doktor Isidor Kušec ne zna otkud suze, jer one s njegovom temeljnom očnom bolešću nemaju veze.

Iste će, 1972. godine, posljednji put ljetovati na moru: Hvar i jutarnje kave sa sarajevskim glumcem Safetom Pašalićem. On mu pripovijeda o predstavi Hamleta u Hrvatskome državnom kazalištu u Sarajevu, koju je režirao doktor Branko Gavella. Pašalić o tome govori kao da se, evo, sad zbiva. Izgovara imena ustaških dužnosnika, spominje don Božidara Bralu, župnika crkve na Marijin dvoru, a sad i zamjenika Hakije Hadžića na položaju Poglavnikova povjerenika za Tuzlu, Sarajevo i bivšu Drinsku banovinu, koji na svojoj duši spremno nosi brojne nedužne duše, uključujući i dušu vladike Petra Zimonjića. O Brali Pašalić govori kao da je, evo, tu, sad će naići, a iz nekog razloga strahuje da bi se Bralo mogao umiješati u Hamleta. Andriću nejasnim biva kakve bi veze Bralo imao s Hamletom i s kazališnom cenzurom u Sarajevu 1942, ali mu godi glumčeva priča, pa ga ne prekida i potpitanjima ne preusmjerava. Napokon, on je, Safet Pašalić, u toj predstavi igrao danskog kraljevića, pa sve i svatko koga on umiješa u svoju priču, u izravnoj je vezi sa samim Hamletom.

Romane koje je odavno započeo i o kojima je 1967. Jonkeu govorio, najavljujući - sasvim netipično za njega - kada bi koji mogao dovršiti, sve rjeđe donosi na radni stol. Bilježnice, rokovnici, pisaćim stojem preštampana gotova poglavlja, fragmenti koji su već objavljeni u novinama i časopisima, sve to stoji na istoj polici već godinama. Lica koje je u tim knjigama ostavio tek povremeno se sjeti, uz grižnju savjesti s kojom pomišljamo na prijatelje kojima se najprije dugo nismo javljali, a onda je nastupilo vrijeme kad im se više nemamo zašto javljati, jer je sve što bismo im mogli reći mrtvo. I preostaje još samo da onaj koji pretekne dođe onom drugom na sahranu. Ali i to: zašto, kome i čemu!

Jednom kad neki maran književni činovnik bude svodio račune Andrićeva života, zaključit će da je on prestao pisati one godine kada je Krleža dobio Nobelovu nagradu. Ili one godine kada su hrvatske čežnje za slobodom - koje je Andrić iz dna srca podupirao, ne nalazeći u njima ništa što bi bilo protiv Srba ili Jugoslavije. Oba događaja sigurno su utjecala na njega. Kako? To bi on već rekao da mu se o tome govorilo. Ali nijedan ni drugi nije ga odvratio od pričanja priče. Uostalom, u svim je ranijim prilikama od svake prejake vanjske iritacije i od svakog prodora vanjskog svijeta u njegov unutarnji svijet, Andrić bježao u priču. I nije mu se ni mučan ni težak činio taj bijeg.

Sad se, međutim, zatekao na granicama svoje mašte. Iza tih granica ničega nije bilo. Njegovi su junaci zamrli, ili su se udaljili od njega - onoliko daleko koliko se živi svijet može udaljiti od starca - i on je znao da je među njima gotovo. Sa žalom ih je gledao kako odlaze, gledao ih je kako već nestaju, i bio je u tim trenucima uvjeren da će se oni isti takvi kakvi su se prvi put javili iz njegove glave pojaviti na drugoj strani i u mašti nekoga drugog pisca. Nekoga posve mladog, ili nekoga koji se još nije ni rodio.