Ali na kraju, na slobodu je prije izašla Bela, kojoj je poništena smrtna presuda - to je, valjda, jedini slučaj u povijesti jugoslavenskoga socijalističkog pravosuđa: presuda je na Vrhovnom sudu u Beogradu poništena, a Bela Krleža je oslobođena svake krivnje, premda nijedna prethodno navedena inkriminacija nije osporena - pa je Krleža robijao punih pola godine nakon nje. Iz zatvora on izlazi krajem veljače 1947. i odmah piše Marku Ristiću u Pariz, gdje je ovaj već godinu i pol ambasador, da traži urgenciju da se Beli i njemu daju putni listovi, jer bi se iselili u inozemstvo. Ristić se raspituje tamo gdje je potrebno, i u lipnju iste godine Krleži u "kućicu u cvijeću", u Bregalničkoj ulici, odmah pokraj franjevačke crkve svetog Antuna, gdje su boravili "na obraz i besplatno" kod nekih poznanika iz vremena Danasa, stiže poziv iz Belog dvora, od Maršala. Prošli put vidjeli su se u Brajićima, kada je Tito banuo u sobu u kojoj je Krleža sjedio sa šefom Savezničke vojne misije. Neka drug Krleža dođe odmah, danas tokom dana, ili sutra prije podne!, rekao je kurir, neki vedar jednoruki Banijac. Poziv je bio usmeni, ali zvučao je uvjerljivo.

Susret s Titom trajao je kratko, ne više od pola sata, i bio je sve samo ne srdačan. Preko pisaćeg stola se rukovao s njim, pa mu pokazao da sjedne na stolicu s druge strane. Sljedećih dvadesetak minuta govorio je o tome da je bio i zgađen, i osramoćen kad ga je vidio u četničkom štabu, i da u cijelom ratu ništa nije tako uzdrmalo njegove životne i revolucionarne ideale kao to. "Ti si se, Fric, popišao na sve nas!", rekao mu je, i ta je rečenica ostala amblematska u kulturnoj i književnoj povijesti socijalističke Jugoslavije. Krleža mu nije ništa odgovarao. Pred Titovim rukama, sklopljenim na zelenom kožnom tapecirungu, ležala su dva pasoša s prepoznatljivim razbuktalim grbom. Gledao ga je Krleža ravno u oči, odlučan da ne sklanja pogleda što god još Tito rekao u svom, očito je, sadističkom nastupu.

A onda je Maršal najednom zastao: "A jeste li vas dvoje dobro? Je li se Bela oporavila? Sve ovo je za nju bilo strašan šok!" Krleža mu je, valjda, nešto odgovorio. Zapanjen trenutkom u kojem se zbiva preokret. "Znaš, odnos između drugova mora biti zasnovan na povjerenju. Bez obzira na sve što smo preživjeli. Naredio sam da vam odmah izrade putnice (upravo je tu riječ upotrijebio, a ne pasoš!), onakve kakve imaju naši diplomati, tako da možete neometano i neograničeno putovati. Od mog ćeš ađutanta dobiti i dvije karte za prvi razred, za Pariz. Ambasador Ristić, tvoj prijatelj, tamo je sve pripremio. Na tebi je hoćete li ranije izaći iz vlaka i nestati. Ili ćete nestati nakon mjesec dana Pariza, koliko vam je plaćen hotel. Ja bih volio da se vratite. Ti se naš najveći pisac! I bez tebe mi plovimo dalje, ali bez svjetionika."

Zatim je skočio od stola, zgrabio pasoše, pružio mu ih, rekao je da će se njegov ađutant i službe pobrinuti za sve ostale, i još je rekao: "E pa vidimo se, druže Krleža, sigurno se vidimo!" Izlazeći iz Belog dvora pogledao je Belin pa svoj pasoš, jer mu nije bilo jasno odakle im fotografije. Bela u robijaškoj uniformi, već na smrt osuđena. On u robijaškoj uniformi, beznadan. Istog je časa znao da se neće vratiti, i da se o tome nema što misliti. Čim zađu u za Italiju, čim se nađu u Švicarskoj ili možda u Francuskoj, njih dvoje izlaze iz vlaka, i gotovo je za sva vremena! Hrvati i Srbi, i s njima Jugoslavija, od cjeloživotnog prokletstva napokon postaju književna tema. I ništa drugo osim književne teme. Kroz glavu mu je, dok je pješačio prema Zvezdari, ne bi li se prije razgovora s Belom nekako smirio i sabrao, prolazio cijeli njegov budući život. Sve se činilo mogućim i napokon izvedivim. Europa ga je čekala ranjena, slobodna i naivna. Za sobom nije ostavljao ništa što bi bilo vrijedno brige. Osim prirodnih ljepota i kulturnih dobara. Ali njih će biti i s ove, i s one granice.

Bela je plakala od sreće i tuge, istovremeno. "Mili Bože, kakva je svinja taj maršal Tito!", izgovorila je rečenicu koju je Krleža na samrtnoj postelji, zajedno s pričom o pasošima, povjerio zagrebačkom slikaru, genijalnom umjetniku Josipu Vaništi. Vaništa ga je, rodom Karlovčanin, često u Beogradu obilazio, ali crtež iz bolničke sobe u Sremskoj Kamenici, kada veliki pisac utapa svoje lice u šakama, ostaje čuven. "Mili Bože, kakva je svinja taj maršal Tito!", izgovorila je Bela Krleža, zgrožena i ponižena vlastitom fotografijom u pasošu. Bila je uvjerena da su te dvije slike u njihovim putovnicama - tojest putnicama - kako se to na hrvatskom prije Tuđmana govorilo, Titov način da im poruči da, koliko god bježali iz Jugoslavije, ne mogu pobjeći od doživljenog poniženja. Krleža ih je na koljenima molio za život žene koju voli!

Do polaska vlaka s Glavne stanice u Beogradu ostalo im je deset dana. Vrijeme dovoljno da se razduže kod svijeta kojem nisu stigli pripadati. U skoro šest i pol godina života izvan Zagreba, najmanje su vremena proveli zajedno u ovom gradu, koji ih nije stigao ni prihvatiti ni odbaciti i još uvijek su ga čežnjivo pamtili iz onih mjesec dana u svibnju 1929, što su ih oboje provodili u Hotelu Moskva, za trijumfa obje postavke "Gospode Glembajevih". Najprije je 11. svibnja odigrana predstava u režiji doktora Gavelle, s glumcima Narodnog pozorišta, da bi samo nekoliko dana kasnije u Beogradu gostovala i produkcija Krležina šulkolege Alfonsa Verlija.

Stjecajem okolnosti, Bela je i u jednoj, i u drugoj inscenaciji bila barunica Castelli. Tada je, u ta opća južnoslavenska nedoba, kada Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca s kraljevom diktaturom doživljava svoj definitivni slom, Miroslav Krleža postao beogradski pisac, a Bela velika karakterna glumica. Cijeli im se Beograd došao pokloniti, pomalo grizodušan zbog Radićeve smrti, a njemu se na čas učinilo da su njih dvoje besmrtni usred tog općeg stradanja. Nakon što je one noći provedene s Pavlom Bastajićem odlučio da se sklanja u Beograd pred tim bijednim nesporazumom s ljudima koji su ga okruživali, a koji jednako ne razumiju ni revoluciju ni književnost, ali se pojedini među njima itekako dobro razumiju u provedbu Staljinovih metoda, Krleža je posve glupo i nerazumno očekivao da će ga grad dočekati onako kako ga je dočekivao na proljeće Aleksandrove diktature.

A ona, Bela, ona se u tim trenucima ženski lakomisleno ufala u posvemašnju anonimnost. Mislila je da to tako ide, da je Kraljevina Jugoslavija tako prostrana zemlja, a Beograd da je tako pun svakojake čeljadi, da je Miroslavu Krleži mogućno opet biti anoniman, jer mu je, eto, u ovom trenutku upravo to zatrebalo, premda je anoniman posljednji put bio 1912. ili 1913, dok je bančio po kojekakvim donjogradskim bircuzima, sve u iščekivanju hoće li ravnatelj Drame Hrvatskoga narodnog kazališta Josip Bach udostojiti njegove mladalačke komade svoga velevažnog čitanja. I upravo tada, kada je posljednji put bio anoniman, Krleža je poželio biti slavan. Nerazumna, sasvim nerazumna živina je čovjek.

Tih deset dana pred put jedino je vrijeme koje će Krleže u Beogradu provesti kao slobodni ljudi. Njemu su već pedeset i četiri, njoj je pedeset i jedna. U nekoj drugoj ljudskoj koži, u drugo vrijeme i na drugome mjestu, to je dob kada parovi još uvijek imaju ozbiljne životne planove, kada se planiraju preseljenja, započinju debeli romani, snivaju se odlasci u Hollywood. Ali njih dvoje su već stari ljudi. Umorni i ustreptali od nakupljenih i nepreživljenih strahova, vođeni još samo očajem i nekim jalovim osvetničkim refleksom za koji se više ne zna ni prema kome je upućen, Krleža i Bela spremaju se za put. Pokušavaju naokolo razdijeliti stvari koje ne mogu ponijeti sa sobom ili im tamo kamo idu neće više trebati. Ona od ljudi s kojima razgovaraju uopće i ne sakriva da se ne kane vraćati, da odlaze zauvijek. On je više puta upozorava da to možda i nije pametno. Ona mu odgovara: ali ne mogu nam ništa, nakon što je Onaj rekao da možemo ići. Tita isključivo naziva onaj.

U jutro odlaska dolaze dvojica Ličana, zovu se kao u nekom vicu, Mane i Dane. Mani je Krleža poklonio bračni krevet, koji su nepun mjesec ranije dobili na dar od Olge Dobrović. Prije toga su spavali na podu. Krevet je vrlo lijep, a vjerojatno i skup secesijski komad namještaja, najljepši na kome su njih dvoje spavali. Madraci na njemu, jorgan i jastuci, sasvim su novi. Bela misli da je to bio Petrov i Olgin bračni krevet, a da im ona to nije željela reći. Ličanin Mane prijeratni je sindikalac, rat je proveo u Beogradu, jedna mu je noga dobrano kraća. Prepoznao je Krležu na ulici, pa ga je htio pozdraviti, a on mu je odmah ponudio krevet. Mani to nije bilo čudno, a nije pristojno ni raspitivati se zašto se drug Krleža želi riješiti tako lijepa kreveta. Ali ipak je na rastanku Beli rekao: E pa, drugarice Krleža, da je meni vidjeti kakav je vaš novi krevet, ako ste meni dali ovakav stari! Nasmijala se, ali mu ništa nije rekla. Mani nije rekla da zauvijek odlaze, misleći da on to ne bi mogao razumjeti.