Čovjek se budi u šumi i svjedoči prizoru ubojstva Anne. Točnije on zna da je to Anna, ali ne zna tko je on sam niti kako je tu dospio niti u kakvom je odnosu s Annom ili ubojicom čije lice nije vidio. Bauljajući kroz šumu nabasa na ladanjsku kuću, čiji je ustvari gost, iako ne zna zašto i tko su svi ti ljudi oko njega, te zašto, do vraga, ne krenu u potragu za Annom i njezinim ubojicom. Već ovako, na prvi pogled, iz kratkog uvoda u radnju (nisam ništa spojlao jer se ovo događa na prvih nekoliko stranica romana) možemo prepoznati neke obrise stila i okruženja romana Agathe Christie. E sad, kad bi njoj usred zapleta u kojem se razmahala potajno ubacili u podnevni čaj jedan dobar trip, vjerujem da biste dobili ovakav roman. Barem je takva atmosfera koju Stuart Turton gradi, doduše ne odlazeći ni u jednom trenutku u sarkazam, ironiju ili neku grotesku, dapače, gradi baš ozbiljan krimić u stilu Agathe Christie, dodajući mu razne horor elemente i halucinogenu atmosferu. Budeći i u samom čitatelju osjećaj dezorijentacije jer ni on ne može pogoditi kad se radnja zbiva - na trenutke se čini sad, na trenutke šezdesetih, a na trenutke 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća. Atmosfera u kojoj se zbiva svakako podsjeća na tradicionalni engleski who done it krimić (nije butler), ali se Turton trudi ubaciti mu sve moguće elemente drugih žanrova, ciljajući upravo na tu dezorijentaciju kod čitatelja, koju će on, kao svemoćni pripovjedač, riješiti. U svakom slučaju, nije to loš eksperiment, dapače, od početka do kraja roman je prilično dosljedan u dekonstrukciji i ponovnoj konstrukciji, a većini čitatelja bit će u najmanju ruku prilično zabavan, ako ne i više od toga. Sve to stoji, ali ipak, čini mi se da je sve to bila stilska i misaona vježba za neki budući, pravi Turtonov roman. Ako mu je to bila škola, prošao ju je, ali još se mora dokazati u stvarnom svijetu.