Riječ je o jednom od najizrazitijih suvremenih hrvatskih neoekspresionističkih slikara. Odbor za dodjelu nagrada kod Šumonje je prepoznao estetsku inovativnost, idejnu snagu i jasnoću. Slikarstvo Bojana Šumonje obraća se presudnim, univerzalnim temama iz života i svijeta i time slikarstvu vraća jednu dimenziju na koju se posljednjih godina djelomično zaboravilo. Tim povodom razgovarali smo s pulskim umjetnikom koji je dovoljno samokritičan da titulu najboljeg hrvatskog slikara, koja mu je osvajanjem te prestižne nagrade stavljena”na pladanj”, odrešito negira.

Express: Prema pisanju nekih medija, proglašeni ste najboljim hrvatskim slikarom nakon dobitka nagrade. Objasnite više detalja o natjecanju, toj tituli i što za vas znači ta nagrada?

Najprije moram reći da se nitko ne bi smio razbacivati takvim titulama. Jer jednostavno najbolji hrvatski slikar ne postoji. Slikarstvo nije disciplina koja ima objektivne parametre za utvrđivanje takvih tvrdnji. Filteri za procjenu kvalitete su subjektivni i podliježu osobnim afinitetima. Također podliježu društvenim, trenutnim trendovskim kriterijima i inim faktorima. Na 7. biennalu slikarstva dobio sam Grand prix nagradu za moje radove iz ciklusa “Kako sjebati zmiju”. Ta nagrada mi je značajna iz više razloga. Drago mi je da je došla od strane kolega i struke, tj. od insidera iz polja u kojem djelujem. Hvala stručnom povjerenstvu što su izabrali baš moje radove između gomile kvalitetnih radova na izložbi. Nitko im ne bi zamjerio da su izabrali neku drugu autoricu ili autora. Isto tako mi je drago da je nagrada došla u Istru, u Pulu. Nagrada je u isto vrijeme i financijski stimulativna što je vrlo bitno.

Express: Koje vaše djelo ili ciklus djela je presudilo u korist pobjedi, koliko je i kad stvarano i zašto?

Radi se o dvije slike većeg formata iz 2022. godine. Riječ je o distopijskim slikama. Pojam “distopija” nastao je od grčkog korijena (dys), što znači ‘loše’, i topos (molovi), što se može prevesti kao ‘mjesto’. Dakle, distopija upozorava na potencijalne poremećaje, opasnosti ideologija, praksi i ponašanja na kojima su izgrađena naša današnja društva: socijalizam, kapitalizam, državna kontrola, konzumerizam, tehnološka ovisnost, transnacionalne korporacije itd.
Moje slike iz ovog zadnjeg ciklusa su distopijske jer nekako izmještaju logiku stvarnog života, ali ne na način kako su to radili, primjerice, nadrealisti.
Prva slika pod nazivom “Plastic god from the woods” je jedna inačica istarske boške, šume, na kojoj su prikazani plamenici okupljeni oko “plastičnog boga”, tj. jednog bića ili entiteta koji je iskonstruiran od plastičnog otpada koji neki retardirani članovi naše zajednice bacaju u šume ili u prirodu općenito. Druga izložena slika nosi naslov kao i cijeli ciklus “Kako sjebati zmiju”. Ona je svojevrstan epilog cijelog tog ciklusa, tj. slika je svih slika, alfa i omega. Ta bi slika trebala dati odgovor na pitanje svih pitanja. Zmija koja je zavela i prevarila Evu povezana je s osjećajima iskušenja, seksa, s upitnom vjerom i nečim što staje između vas i vaše religije. Sumnja je stanje nepotpune vjere u nekoga ili nešto, a isto tako i metoda propitivanja datosti. Dakle, zmija koja je probudila sumnju učinila je da čovjek “padne u grijeh” i raskine izravni odnos s Bogom, postala je amblem zla. Pitanje “Kako sjebati zmiju” je ontološko, a pomalo i kozmogonijsko pitanje. To pitanje implicira i niz drugih pitanja tipa “kako izaći iz kaosa, kako pronaći mir i želi li uopće ljudska vrsta mir”? Zmija je u isto vrijeme i “bolest i lijek”, na sličan način na koji se cjepivo proizvodi od bolesti i antidot od otrova.

Express: ‘Razoreni, sumorni svijet smetlišta već je oko nas’ - što ta rečenica govori gledano umjetničkim očima i kistom najboljeg hrvatskog slikara (ili među najboljima)?

Ne znam govori li nešto čega već naša civilizacija nije svjesna. Govori ono što svi znamo samo jednim drugačijim jezikom. Za sebe mislim da sam neizlječivi romantičar pa pokušavam i ovu uznemiravajuću temu izromantizirati i želim da čak i naslikano smeće izgleda šarmantno. Mogao bih reći da se na ovim mojim slikama vide posljedice borbe između čovjeka i (njegove) prirode, što je oksimoron, jer je valjda i čovjek dio prirode, iako se vrlo često ne ponaša tako.

Express: Otkud ideja za tom temom?

Puno boravim u šumi, pogotovo u jesen jer sam ljubitelj svijeta. Gljive su svojevrsni ključ za razumijevanje planeta na kojem živimo, sam život te način na koji razmišljamo i osjećamo i na koji se način ponašamo. Kraljevstvo gljiva je deset puta brojnije od npr. biljnog. Neki od najdramatičnijih događaja na zemlji rezultat su aktivnosti gljiva. Primjerice, prije 500 milijuna godina biljke su nastanile kopno isključivo zahvaljujući gljivama koje su vršile funkciju korijenja. Danas oko 90 posto biljaka ovisi o njima. Gljive su podzemni internet za biljke. Svojim djelovanjem sposobne su razgraditi ulje, plastiku, TNT... Spominjem gljive jer je cijeli ovaj ciklus počeo sa slikom “WWW (wood wide web)”. Prizor slike “WWW” dešava se u jednoj istarskoj šumi. U prednjem planu su plastični Donald Duck i Camamber sir, s jedne grane visi ukras, a u pozadini sam ja s gljivarskom košarom prikazan s leđa. Ta je slika bila portal u jedno jako privlačno i novo područje.

Express: Koliko općenito treba proći od ideje za nekim vašim djelom do realizacije?

Prilično vremena potrošim na ideju, motiv i skicu. Sama realizacija, tj. proces slikanja je također dugotrajan. Na slikama iz ovoga ciklusa ima jako puno detalja i heklanja te su proizvod dugotrajne koncentracije.

Express: Što ili tko vas nadahnjuje u stvaranju djela i ciklusa vaših djela?

Ovisi o ciklusu. Što se ovog posljednjeg tiče, priča ide otprilike ovako: “Kontemplirajući nad recentnim stvaralaštvom suvremene slikarske produkcije, uočio sam da su plamenici, srne i breze, koje koristim kao protagoniste svojih slika, već toliko iskomercijalizirani motivi da sam ih počeo doživljavati kao ‘izlizane suvremene arhetipove’ koji su postali idealni motivi za izrugivanje s trendovima koji su daleko od suštine”. Malo se sprdam s recentnim motivima suvremenog slikarstva, gradim distopijsko okruženje te nastojim da to izgleda romantično i duhovito.

Express: Kad je pravo vrijeme za stvaranje umjetničkog djela (noću kad ne možete spavati ili je nešto drugo okidač)?

Kako kad. Znam ostati do ranih jutarnjih sati, ponekad radim ujutro, nema pravila.

Express: Tko je Bojan Šumonja u nekoliko rečenica?

Neki tip iz Pule. Proučava gljive. Voli slikarstvo i muziku. Voli dobru zabavu. Nepušač. Želi postati paraglajder i proizvođač viljamovke za osobne potrebe. Pokušava biti dobar otac i partner. Pokušava se bezuspješno uozbiljiti.

Express: Što danas znači biti poznati i priznati umjetnik?

To je teško pitanje. To trebate pitati nekog poznatog i priznatog umjetnika.

Express: Je li uopće teško danas biti umjetnik u ovom surovom svijetu gdje beznađe i samodestrukcija pogađaju dobar dio ljudi?

Možda bi trebalo pitanje glasiti: “Je li danas teško biti čovjek?”. Jer okolnosti koje navodite ne djeluju isključivo na umjetnike. Ukratko, stvarnost se toliko ubrzala da je nemoguće pohvatati konce.

Express: Čega se kao umjetnik užasavate (široki pojam, ali sve dolazi u obzir)?

Nisam nikad o tome ozbiljno razmišljao. Možda da će život proći, a da ja neću uspjeti shvatiti što se dogodilo sa mnom.

Express: Da niste umjetnik, što biste radili u životu?

Kad sam bio mali, htio sam biti automehaničar. Da sad mogu birati, bio bih fizičar, kvantni.

Express: Kojim se vašim umjetničkim djelom (ciklusom) najviše ponosite i zašto?

Uvijek sam smatrao da su slike svojevrsni akumulatori dobre energije koja isijava iz njih i koji se nikad ne prazne. Kad god pogledaš u njih, osjećaš se dobro. Kad ti to uspije, onda si sretan. Zato smatram da umjetnost treba biti izvanvremenska, a ne suvremena. Dobar osjećaj je kad ti je najbolje ono što si zadnje napravio. Znači da napreduješ.

Express: Što vas danas, nakon toliko godina rada, stvaranja i života općenito može još uvijek iznenaditi (pozitivno ili negativno)?

Od samih slikarskih početaka, primijetio sam da su mi najzanimljiviji oni radovi u kojima sam uspijevao iznenaditi sam sebe. Odmah sam shvatio da je taj moment “bijeg od sebe” magija koja od prosječnog čini dobar rad i da je to odlična formula. Naime, znao sam da je veoma teško, ako ne i nemoguće napraviti rad, a da izgleda tako kao da ga je radio netko drugi. Ali taj jedan trenutak bijega i njegov trag bio je dovoljan. Kad danas gledam svoje radove, vidim da se kroz sve njih provlači ta neka moja esencijalno prepoznatljiva oznaka, kao neki moj DNK, ali pravi nosilac slike, to nešto što slici daje magiju je taj “bijeg”. Ne može ga se prepoznati kao neki potez ili kao nešto vidljivo. On je jednostavno nekakav moment utkan u strukturu rada. Meni je najveći uspjeh kad uspijem iznenaditi samoga sebe.

Express: Što je za vas život umjetnika i što on podrazumijeva u svim segmentima života?

Umjetnost je pojam koji je mijenjao svoju funkciju i strukturu kroz povijest. Prije tisuću godina veći je umjetnik bio dobar vojskovođa nego, primjerice, dobar kipar. Uglavnom, umjetnost je ideja. Kad se ideja spusti u pojavni svijet, onda određena stvar dobiva svojstvo umjetničkog djela. Na neki način ja spuštam ideje u pojavni svijet. Kao i svi ostali, jer svi smo mi umjetnici.