Nikad nisam mogla podnijeti puno nasilja u filmovima ili na televiziji. ‘Igru prijestolja’, kad je jedan lik drugome palčevima zgnječio oči, istog trenutka prestala sam gledati, a nisam više željela ni čuti za tu seriju kad se u društvu pričalo o njoj. Isto je bilo i s filmom Jordana Peelea ‘Bježi!’, koji je završio nevjerojatnom epizodom brutalnog nasilja. 

Ponekad, kad bi se u filmu koji gledam dogodila neka nenadana krvava scena, poput rezanja vrata ili bilo kakvog probadanja tijela bilo kojim oštrim predmetom, stavila bih dlan na oči i čekala da prestane. Uvijek sam se pitala je li toliko nasilja stvarno potrebno, kome ono paše i kako je normalno prolaziti kroz takvu agoniju, a navodno se opuštaš. Gledanje akcijskog horora ‘Mandy’, kao i ZF horora ‘Beyond the Black Rainbow’ stoga je bilo neobično iskustvo, ali ne i traumatično, s obzirom na to da su oba filma djelovala kao hommage nečemu, i samim time im je nedostajala ona nota stvarnosti koja je potrebna da se istinski prepadneš. 

Kao da je bilo nešto malo i komično u ovom nasilju, krv je izgledala umjetno i nestvarno, a Nicholas Cage, koji drži motornu pilu, da bi potom ugledao svojega neprijatelja kako drži još dužu pilu, izazvao je i mali podsmijeh. Redatelj Panos Cosmatos je autor oba ova filma i to su zapravo jedini filmovi koje je režirao, dok između njih postoji rupa od osam godina. 

Otac mu je redatelj George P. Cosmatos, koji potpisuje “Rambo II” i “Kobra”, ali i druge akcijske blockbustere iz sedamdesetih i osamdesetih te je upravo od očeve zarade od filma “Legendarni Tombstone” financirao svoj prvi film 2010. godine. Kad Panos Cosmatos smješta radnju svojih filmova u 1983. godinu, to ne čini zato da bi rekreirao tu godinu, nego da bi se vratio u svijet svojega djetinjstva i dječjih emocija, da bi pronašao sebe kakav je bio tad i vratio se u vrijeme u kojem mu ti filmovi predstavljali nešto magično. 

Ironično je to što je Panosov otac osamdesetih snimao akcijske i horor filmove, no sinu nije dopuštao da ih gleda jer je smatrao da za djecu nije dobro da gledaju toliko nasilja. Prvi horor film koji je vidio bio je “Alien: Osmi putnik”, i to tako da je iz prikrajka gledao odraz koji je film bacao na neku sliku dok su ga njegovi roditelji gledali u dnevnom boravku, misleći da im sin spava.

“Beyond the Black Rainbow” je poput nelagodne futurističke noćne more koja priziva kozmos “Solarisa”, a samim time ima neku bizarnu melankoličnu notu koja mi paše. No “Mandy” je shizofreni osvetnički slasher kojim krv teče u potocima. Naprosto je čudan, kao da je dio nekog fantasy svijeta, dok je trash element akcije utišan ambijentalno-gotičkom muzičkom podlogom Jóhanna Jóhannssona, koja evocira soundtrackove Carpenterovih filmova iz osamdesetih. 

Zapravo i sam film nastoji evocirati atmosferu Carpenterova “Petka 13” i “Magle”, ali i ponešto od sumornog svijeta “Twin Peaksa”. Također mi se čini da nasilje Cosmatosovih filmova nije nekako pravo čak i kad se pretvori u koljačinu. 

Kao da je redatelj odlučio da će zastati na pola puta između grubog mačo filma u kojemu se tijela režu sjekirama i motornim pilama te nježnog filma o ljubavi. Cosmatos “Mandy” otvara s pjesmom “Starless” King Crimsona i čudnim parom koji živi u šumi. Nicholas Cage je krupni drvosječa, a Andrea Riseborough krhka djevojka koja radi u lokalnom dućančiću i fan je fantasy fikcije, s nekom nezemaljskom mitološkom aurom koja je okružuje. 

Čak i kad je više nema na sceni, njezino prisustvo i dalje se osjeća. Vrlo brzo se uspostavi da je ovaj čudni par prilično normalan, a da će pravi čudaci tek stupiti na scenu i ući u izravni sukob s ovo dvoje. Negdje u blizini zaljubljenog para smuca se religijski kult kojemu prisustvuje nekoliko plavokosih luđaka na LSD-u koje vodi Jeremiah Sand, bizarni lik koji pati od sofomanije. 

Njima pripada i kanibalska banda demonskih bajkera odjevenih u metalne jakne, što se doima kao izravna posveta metal kulturi osamdesetih. Kad kult vrlo nasilno smakne djevojku Mandy, Nicholas Cage poput ranjenog diva kreće u osvetnički pohod. S oružjem se uputi prema kultašima, no ne odražava sliku tipičnog alfa mužjaka, nego povrijeđenog muškarca koji je spreman izgubiti život u ime ljubavi. 

Moment koji specijalno odražava njegovo emotivno stanje je kad u kariranoj košulji i gaćama u WC-u prazni flašu votke i urla iz petnih žila. Ima nešto pretjerano senzitivno i karikaturalno u njegovoj ranjivosti, kao što su karikaturalni i pripadnici kulta, čija su lica konstantno razvučena u neprirodnu grimasu, no upravo na tim pod navodnike slabim mjestima Cosmatos radi distinkciju od pravog akcijskog žanra i odlazi na neko drugo mjesto, gradi neki drugi svijet. 

Kultaši Cageu sputaju ruke bodljikavom žicom, tako da dok oni djeluju poput nadrogiranih demona, on na sebe simbolički preuzima ulogu Krista, unatoč tome što manijakalno krene ubijati i za sobom ostavljati potoke krvi. Mandy je snimljena 2018. godine i jedan je od onih filmova koji su toliko čudni da ih je teško smjestiti uz bok nečemu sličnome. 

Tip je filma koji bi se mogao dopasti različitim tipovima ljudi, jer funkcionira na nekoliko razina, no također je i tip filma koji lako može iživcirati gledatelja ako ga gleda u krivom trenutku ili s određenim stereotipnim očekivanjima. 

“Beyond the Black Rainbow” gledala sam dva dana kasnije i naposljetku nisam sigurna koji film sam trebala gledati prvi, kao da onaj koji se gleda prvi određuje cjelokupni dojam o oba filma. Film je to koji ne vrvi nasiljem, ali nelagoda doseže visoku razinu, pušta vas da lutate po vlastitim sjećanjima, dok atmosfera evocira “Solaris”, “Blade Runner”, “Odiseju u svemiru” i uostalom mnoštvo drugih kultnih filmova. 

Scena koja otvara film je ona u kojoj doktor Mercurio Arboria u retro TV reklami priča o postizanju sreće i unutarnjeg mira kroz farmakologiju i tehnologiju. Radnja je ponovno smještena u 1983. godinu, a događa se u sterilnoj klinici u kojoj ludi znanstvenik po imenu Barry Nyle mladu pacijenticu Elenu podvrgava mentalnim eksperimentima. Pacijentica je, saznajemo, eksperiment uzgojen u klinici, a komunicira samo telepatijom. 

Direktna je to aluzija na sedamdesete i rastuću new age priču o postizanju sreće, prosvjetljenja i uzvišenih emocija, no metode u ovoj klinici ne samo da ne prizivaju sreću, nego čine suprotno. Ne pretvaraju realnost u san, nego u noćnu moru. I dok radnja ne napreduje previše od te premise, film većinski počiva na halucinantnoj atmosferi i jarkim neonskim vizualima. 

Dosta je toga neizgovorenog među likovima, a latentna tjeskoba i psihoza, kao i otuđenost, dominiraju radnjom, koja se onda prenosi na gledatelja. Baš kao i u “Mandy”, postoje snoliki elementi koji se preobražavaju u grozničavu noćnu moru, dok vrlo usporena dinamika pridonosi osjećaju nespokoja, pa čak i gađenja prema ljudima koji vode kliniku, kao i uopće prema cijeloj toj uvrnutoj ideologiji. 

No čini mi se da ovom halucinantnom, no vizualno impresivnom filmu nedostaje upravo jasnija priča koja bi gledatelja držala zainteresiranim. Ovako se doima da je atmosfera primarna, a priča sekundarna. Tu je element kontrole uma s kojim se Cosmatos poigrava, new age priča koja je uzela maha sedamdesetih, društva koje je opsjednuto srećom, no i vječnom mladošću, no sama struktura priče ostala je nedorečena i možda previše zatvorena. 

Trenutak kad Elena bježi iz klinike Arboria i prvi put se u neizvjesnom susreće s prirodom, trenutak je njezina samootkrivenja i samospoznaje, ali i olakšanje gledatelju što je napokon gotovo s tom bizarnom klinikom. 

“Beyond the Black Rainbow” najprije je vizualni spektakl, a potom i zanimljiv komentar na čudne i neuspješne pokušaje mijenjanja ljudskog bića na bolje koji su se redom za lakovjerne pokazali kao fijasko. Uz “Mandy” čini početak onoga što bi u budućnosti mogao biti zanimljiv i unikatan filmski opus Panosa Cosmatosa.