Lora Tomaš (Zagreb, 1981.) magistrirala je indologiju i anglistiku, a u Budimpešti i rodne studije. Uređivala je i prevodila antologije suvremene indijske kratke proze i poezije, nekoliko godina provela je u južnoj Aziji, gdje je pisala reportaže i književne kritike za tamošnje publikacije, a sada se u Zagrebu bavi prevođenjem i podučavanjem jezika. Svoj prvi roman “Slani mrak” (Hena com) objavila je 2020. godine, a za svoj drugi roman “Papir tvoje kože” (Hena com), objavljen 2024. godine, nagrađena je književnom nagradom Fric. Povodom ovog velikog književnog priznanja, razgovarali smo s Lorom o tome što za nju predstavlja ova nagrada, kako je njezin roman nastajao, što ju je privuklo Indiji, kako pisati o sjećanju i traumi te kako izgleda suvremeno društvo u Indiji i koje su najčešće predrasude koje zapadne zemlje danas imaju prema tom dijelu svijeta.

Express: Za roman ‘Papir tvoje kože’ upravo ste nagrađeni književnom nagradom Fric. Za početak, što za vas predstavlja ta nagrada i takvo priznanje?

Za mene je nagrada Fric jedno veliko i važno priznanje struke i ogromna mi je čast bila dijeliti polufinale i finale s autoricama i autorima koje izuzetno cijenim, a sad i svrstati se na istu listu s prethodnim dobitnicama i dobitnicima. Ne treba zanemariti ni praktični, financijski dio nagrade koji će vrlo vjerojatno odmah biti pretočen u istraživanje za sljedeću knjigu i time na najbolji mogući način zatvoriti krug.

Express: Vaš roman priča je o odnosima, o sjećanju i o traumi koja obiluje različitim skrivenim motivima pomoću kojih se uspostavlja paralelizam s tragičnim sudbinama iz prošlosti. Možete li nam reći nešto više o tome kako je roman nastajao, što vam je bila osnovna inspiracija?

Prvotna inspiracija za roman dogodila se negdje između 2012. i 2015., kad sam boravila u Indiji. Tamo sam, između ostalog, s kolegicom Marijanom Janjić radila na našoj drugoj indijskoj antologiji, ‘Lotosi od neona’. U Indiji sam počela skupljati putopise i dnevnike viktorijanskih botaničarki, pustolovki i skupljačica leptira i planirala napisati knjigu koja bi dijalogizirala s određenim dijelovima njihovih zapisa, ali se taj projekt na kraju pretvorio u složeniji intertekstualni roman koji se i dalje poigrava odabranim ulomcima iz tekstova starih putospisateljica, ali ih povezuje s traumama i obiteljskim nasiljem. Trebalo je dosta češljati po njihovim tekstovima jer su, uz neke iznimke, većinom usredotočeni na guste opise krajolika, floru i faunu, a ne na unutarnja stanja autorica. Takve su bile konvencije onog vremena, a ja sam htjela napisati neku vrstu antiputopisa u kojem prevladavaju emocionalni krajolici. Roman kombinira moja vlastita iskustva i tragičnu priču majke mog tadašnjeg partnera, indijskog fotografa iz Bangalorea, s kojim sam u tom gradu na jugu Indije provela tri godine.

Express: Riječ je o djelu koje sadrži elemente dokumentarne fikcije, ali u njemu se može uočiti i određeni angažirani aspekt koji se odnosi na položaj žena u društvu. Zašto ste se odlučili posvetiti upravo toj temi?

Roman sadrži dokumentarne, odnosno reportažne ulomke jer sam se u Indiji freelancerski bavila novinarstvom za njihove publikacije na engleskom. Pisala sam o muslimanskim izbjeglicama iz Burme, Rohindžama ili pripadnicima takozvanih niskih kasti i njihovim ritualima opsjednuća, na primjer. Sve je to završilo u romanu jer je bilo bitan dio našeg života. Slično i s položajem žena – pisala sam o onom što sam doživljavala na ulicama, u interakcijama s muškarcima, jer mi je moje iskustvo najbliže i najtočnije ga mogu prenijeti, na njega, takoreći, imam pravo, na ono indijskih žena baš i ne; barem ja to tako vidim.

Kad sam boravila u Delhiju, u prosincu 2012. dogodio se strašan incident koji je poprilično promijenio percepciju i praktični angažman u vezi zaštite žena u javnom prostoru. Šestorica muškaraca silovala su mladu studenticu u noćnom autobusu; ona nije preživjela napad. Poslije je grad bio prepun policajki koje su štitile žene zapravo ih tjerajući s ulica. Žene u Indiji ionako imaju mnogo manji pristup javnim prostorima nego muškarci, a sad ih se htjelo potpuno izbrisati. Razumjela sam da su smatrali da to rade za njihovo dobro, ali cijela je logika bila potpuno promašena. Pisala sam o posljedicama tog događaja, o atmosferi koja je uslijedila u gradu. Uvijek me zanimalo kako se žena osjeća kad putuje sama, kako doživljava izmještenost i stalni šum opasnosti koji titra nervima, kako žensko tijelo navigira određene prostore i situacije, riječima Deborah Levy, kako “utjelovljuje politiku”. Zato sam to tražila u starim putopisima i zato sam na to obraćala pažnju u svom iskustvu.

Express: Mjesto radnje je Indija, no samu temu traume gotovo je nemoguće ograničiti samo na jednu državu. Ipak, u kojoj mjeri mjesto radnje oblikuje samu radnju romana? Na koji se način diskurs o traumi u Indiji razlikuje od onoga na hrvatskom, odnosno na zapadnom tlu?

Mjesto radnje je ključno u smislu atmosfere, boja, zvukova, mirisa, tema koje su mi se nametale iz okoline. Moj boravak u Indiji ubacio me u srž tuđe obiteljske priče, one mog partnera, i suočio s onim što sam mislila da je iza mene. Od traume se ne da pobjeći, ona lako prelazi granice, bez vize i putovnice, pogotovo ako je nešto iz okoline snažan okidač. Trauma, odnosno patnja, je univerzalna, ali je diskurs o traumi kakvog ga mi poznajemo većinom zapadni izum koji se grana iz proučavanja PTSP-a, diskurs koji se više ili manje uspješno izvozi u druga društva. Druge su kulture traumu rješavale ritualima, religijom, somatski, tj. pokretom. Mi se prvenstveno, iako ne isključivo, oslanjamo na jezik. No pripovijedanje, priča, mit, u ovom slučaju književnost, univerzalni su alati za prijenos i neutralizaciju iskustva.

Express: Tijekom života bavili ste se prevođenjem, novinarstvom i književnom kritikom. U kojem se trenutku pojavila želja da postanete spisateljica? Koliko su, prema vašem mišljenju, navedene profesije međusobno povezane?

Tipkala sam kratke priče još na očevoj pisaćoj mašini kao mala i nikad me zapravo ništa nije toliko zanimalo kao čitanje i pisanje – pisanje priča, romana, poezije – ali sam se bavila i drugim književnim formama. Prevođenje je veoma bitna stepenica, ono me naučilo kako da obratim pažnju na jezik; naši prevoditelji često su i više u samom jeziku nego pisci, pomnije mu prilaze, katkad više razmišljaju o njemu. Kad sam dugo bila izvan hrvatskog, u Indiji, uzela bih si neki prevedeni roman za čitanje da ne zaboravim jezik, i ne bi mi bilo toliko važno tko ga je izvorno napisao, koliko tko ga je kod nas preveo. U pisanju katkad prevlada priča, fabula, a ne jezična pomnost ili virtuoznost. A novinarstvo i književna kritika uče te da misliš, istražuješ, da sažeto i argumentirano iznosiš neki stav. Novinarstvo mi je velika ljubav, posebno reportaže dugog formata.

Express: Kako izgleda vaš proces pisanja romana? Koliko vremena provodite u istraživanju i planiranju?

Na ovom sam romanu radila od 2012., ali sam u međuvremenu prije pet godina objavila roman “Slani mrak”, na kojemu sam radila tri godine – istraživanje na malim hrvatskim otocima teklo je paralelno s pisanjem. Godinama sam za “Papir tvoje kože” čitala stare ženske putopise, pisala bilješke, dnevnik i na kraju posljednje tri godine intenzivno pisala. Dugo mi je trebalo da nađem odgovarajuću formu, atmosferu i glas i napokon sam se odlučila za nešto slično lirskom psihotrileru. Izuzetno su mi važne bile i geografski posvuda rasute kolegice, prijateljice i žanrovske mentorice koje su čitale i komentirale rukopis.

U svakom slučaju, nadgradnja maštom za mene je moguća tek kad je sve usidreno u konkretnom, u iskustvu ili istraživanju, inače je tekst previše zračan, lebdi, završi u klišejima, opisnim i psihološkim, a često mu fale i (novinarski) detalji.

Express: Indija je jedna od središnjih tema u romanu, a i sami ste nekoliko godina proveli u južnoj Aziji. Recite nam nešto više o tome. Što vas je odvelo tamo? Kako se život u tim krajevima razlikuje od života u Hrvatskoj?

Indija je obojila roman, naravno, ali je i samo ishodišno mjesto radnje i mjesto na kojem protagonistica napokon može uroniti u vlastitu prošlost, onu zagrebačku, jer je od nje prostorno i vremenski dovoljno udaljena.

U Indiju sam odlazila još od devetnaeste godine. U Zagrebu sam studirala indologiju, a godinu dana tijekom studija provela sam i na stipendiji u Agri studirajući hindski i hindsku književnost. Kasnije sam htjela biti u Indiji da mogu pratiti književnu scenu na licu mjesta, ići na čitanja, posjećivati pisce, kupovati knjige, da uronim u ono što proučavam i prevodim.

Indija je kompleksna zemlja, ili je volite ili ne, čini mi se; intenzivna je, nemoguća, prekrasna i strašna, prenapučena, presiromašna i raskošna, jedna od najvećih svjetskih ekonomskih sila. Kakav će vam tamo biti život ovisi o tome gdje ste se rodili, u kakvim društveno-materijalnim prilikama, i te su razlike mnogo dramatičnije nego u Europi.

Express: Postoji li neko sjećanje, odnosno neka vaša osobna priča iz Indije koju biste bili voljni podijeliti?

Na pamet mi pada najfriškija.

Prije dvije godine sam s prijateljicom koja se također bavi Indijom šetala obalnim indijskim gradićem Alappuzhom u Kerali i nabasala na neku oronulu vilu. Mislile smo da je napuštena pa smo ušle u dvorište fotografirati, ali nas je onda s verande zapazio vlasnik i pozvao na čaj. Ispostavilo se da je potomak slavnog muslimanskog Kralja papra koji je upravljao trgovinom ovog začina, takozvanog crnog zlata, koje je bilo jedan od pokretača kolonijalnih procesa. Kralj papra upravljao je velikim teritorijem, a nadimak mu je dala engleska kraljica, rekao nam je starac. Odmah smo odlučile napisati članak o njemu. Nekoliko smo dana trčale po cijelom gradu razgovarajući s brojnim ljudima od kojih su nas neki uvjeravali da nam je starac prodao priču jer smo turistkinje. Ali na kraju smo ušle u trag povijesnoj ličnosti i za grand finale završile na prijemu u kraljevskoj palači u Thiruvananthapuramu, raspitujući se za trgovačke veze Kralja papra kod tamošnjeg princa.

Ova anegdota samo govori koliko je Indija neiscrpno vrelo priča i o tome kakav pristup imate kao bijela žena i spisateljica.

Express: Kako izgleda posao novinara u tom dijelu svijeta? Što je s književnom produkcijom, o čemu pišu suvremeni indijski pisci?

Indija ima izvrsne novinare i novinarke. Ovisno o čemu pišu, posao im može izgledati ovako kako sam gore opisala, vrlo živopisno, pustolovno, toplo ili mučno, opasno, teško ako, primjerice, izvještavaju o nasilju koje se razmahuje državama indijskog sjeveroistoka ili središnjim džunglama.

Indijskih je pak književnosti koliko i jezika i dijalekata, preko dvadeset službenih jezika i nekoliko stotina drugih jezika i govora. Meni je izvorno dostupno samo ono napisano na engleskom ili hindskom. Tematiziraju se mnogoljudne metropole, preispisuju indijski epovi i mitovi, i to mnogo radikalnije i učestalije nego što to mi na zapadu činimo s našima. Šteta što se kod nas ne prevodi više indijske književnosti koja nastaje baš u Indiji; rekla bih da je više naglasak na dijaspori, na knjigama s prepoznatljivijim zapadnim ključem. Ali evo, veselim se novoizašlom memoaru Arundhati Roy, ‘Moje utočište i moja oluja’ (Stilus knjiga, prev. Lada Furlan Zaborac).

Express: Sam studij indologije jedan je od onih koji mnogi i danas povezuju s nečim egzotičnim, drugačijim i dalekim. Kako to da ste odabrali baš taj studij? Što vas je privuklo izučavanju tog jezika i te kulture? Je li se taj interes pojavio još tijekom srednje škole?

Interes za Indijom pojavio se još u osnovnoj školi, s knjigama poput ‘Stare indijske književnosti’ Radoslava Katičića, osnivača zagrebačke katedre za indologiju, i antologije stare indijske književnosti, ‘Tisuću lopoča’, koju je uredila i prevela neponovljiva Vesna Krmpotić. Privuklo me kulturno i filozofsko bogatstvo te zemlje, ali ustvari ne mogu racionalizirati neki sasvim iracionalni impuls.

Express: Koje su najveće predrasude koje zapadni svijet ima prema Indiji? Kako se osloboditi tih predrasuda?

Ironično, najveće predrasude o Indiji su sve o čemu smo dosad razgovarale i čime moj roman, zbog fokusa na traumu, obiluje: kad se govori o Indiji, najčešće se u današnje vrijeme govori o kastama, siromaštvu, religiji, o problemu žena i silovanjima. U kolonijalno vrijeme, Indija je bila platno za projekcije, za sve ono što je Europa izgubila ili nikad nije imala, bilo je to vrijeme hiperpozitivnog, mističnog orijentalizma i egzotizacije, koje ne manjka ni danas. S tog egzaltiranog mjesta Indija se u međuvremenu stropoštala u spomenute diskurse o nazadnosti, iako je bila i u mnogočemu ostala jedna od najnaprednijih svjetskih civilizacija. Da, postoje kaste u Indiji iako ih je Ustav dokinuo, postoji robovlasnički sistem koji pogoduje srednjim i višim klasama, ali koliko britanskih muškaraca s pedigreom oženi radnice? Zapravo su britanski viktorijanski nazori i prakse civilizacijski unazadili ili posve uništili mnoge indijske kulturne miljee i bogate, slobodarske gradove kakav je, recimo, bio Lucknow u 18. i 19. st., gdje nešto slično pojmu ‘queer’, primjerice, nije postojalo jer su se svi odnosi jednako vrednovali, nije ih bilo potrebno posebno kategorizirati.

Moj se roman dotiče problematičnih aspekata indijskog života, ali i bogate književne i kulturne scene. Indija je nevjerojatno vitalna, ondje budućnost nije stalno dovedena u pitanje kao u Europi, što zbog nuklearnih prijetnji i činjenice da se stalno smanjuje broj rođenih, ali i nekog općeg cinizma i blaziranosti koji bi trebali signalizirati nekakvu sofistikaciju a kojima Indijci nisu toliko odani.

Express: Postoje li neke knjige koje su vas tijekom godina posebno oblikovale? Možete li možda izdvojiti i neke autore koji su posebno utjecali na vas?

Ženska i/ili queer (memoarska) proza. Suvremena indijska proza i poezija. Eksperimentalni roman ‘The Same Sea’ Amosa Oza. Poezija Jacka Gilberta. Marguerite Duras. ‘Mramorna koža’ Slavenke Drakulić. Za ovaj roman posebno: pisma Gertrude Bell i tekstovi Isabelle Eberhardt.

Express: Već smo istaknuli traumu i sjećanje kao neke od ključnih tema u vašem romanu. Kakva je uloga književnog teksta kada su takve teme u pitanju?

Pisanje o traumi, pogotovo ako je vlastita, strateško je retraumatiziranje da bi se moglo shvatiti što se uopće dogodilo, iako je sjećanje uvijek i fikcija. Pretakanje nečega u jezik usustavi i neutralizira kaotično iskustvo, prisiljava na sagledavanje i suočavanje, na brojanje mrtvih i pronalaženje onog što je preživjelo. Svrha književnog teksta je da prekine šutnju o problematičnim temama, u ovom slučaju obiteljskom nasilju, da govori unatoč strahu i sramu.

Express: Vratimo se nakratko i na temu položaja žena u društvu. Što biste rekli o situaciji u kojoj se žene danas nalaze? Kakvi su tu plusevi, kakvi su tu minusi? Na što bi trebalo posebno obratiti pažnju, što bi trebalo poboljšati?

U Hrvatskoj i na ovim prostorima neke su se stvari povijesno zasigurno poboljšale. Žene mogu samostalno sudjelovati na tržištu rada, mogu putovati, educirati se, pisati, objavljivati, stvarati, ali problem nasilja nad ženama nažalost nije nestao, prijave rastu, vjerojatno i zato što se o svemu tome više priča, no još uvijek se takvi slučajevi ne procesuiraju kako bi trebali iako se postigao napredak – čini se da nam je lakše probaviti mrtvu ženu nego neku koja se obranila. S druge strane, pozitivno je da se sve više ulazi u psihologiju toksičnih odnosa, u razloge zašto se iz njih teško izlazi, ali uz ove psihološke, razlozi su i ekonomski; na tome bi trebalo više poraditi, s obzirom na to da majke kućanice, na primjer, nemaju gotovo nikakav samostalni ekonomski status.

Pokreti za ženska prava povijesno su nam izborili velike pobjede, ali feminizama je isto tako mnogo; jako je važno odlučiti se za one feminističke prakse koje nam odgovaraju i koje nas osnažuju, preispitati sve što nam se nudi, od kulture do takozvane kontrakulture. Neće nas osloboditi ni 50-satni radni tjedan po neoliberalnom modelu, pogotovo jer je neplaćeni kućanski rad uglavnom na ženama, ni hiperseksualiziranost po toksičnom muškom modelu koju se često zamjenjuje za seksualnu emancipaciju. Ne pomaže ni rat protiv muškaraca kao jednoznačne kategorije.

Express: A kada govorimo općenito o društveno-političkoj situaciji u Hrvatskoj i u svijetu? Ima li tu i dalje mjesta za umjetnost i kreativnost? Kakva je uloga književnosti u svijetu u kojem se čini kao da konstantno svjedočimo porastu fašizma, mržnje i netrpeljivosti?

Da, nebrojeno je genocida, ratova, ekoloških i ekonomskih katastrofa, i tretira ih se kao da su fotogenične, pa non-stop vrebaju s interneta i naslovnica. Ratova je uvijek bilo, novo je jedino to što su posljedice sad nezamislivo veće zbog nuklearne prijetnje. Ali književnost je, kao čini se i rat, goruća ljudska potreba. Smatram da treba pisati i o onome što ne želimo znati, da posudim od Deborah Levy, i zato jer je “nemoguće vjerovati da netko ne bi htio biti spašen od vlastite nekoherentnosti”.

Express: Na čemu sada radite? Pišete li nešto novo?

Radim na dva romana, jedan je već prijavljen, za drugi tek istražujem.

Express: Planirate li se vratiti u Indiju?

Skoro svake godine odem u Indiju, na književne ili umjetničke festivale ili jednostavno na put. I uvijek snujem kako otići na duže.

DOSADAŠNJI LAUREATI FRICA

Nagradu Fric utemeljili su 24sata i tjednik Express, a dodijelila se i devetu godinu za redom u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Za nagradu su konkurirale knjige fikcijske proze napisane na hrvatskom, bosanskom, srpskom ili crnogorskom jeziku, ali premijerno objavljene u Hrvatskoj. Dobitnica je osvojila mobilnu skulpturu i 10 tisuća eura (neto). Do sada su dobitnici nagrade Fric bili, redom: za sezonu 2016/17 Damir Karakaš za roman "Sjećanje šume", 2017/18 Jurica Pavičić za roman "Crvena voda", 2018/19 Darko Cvijetić za roman "Schindlerov lift", 2019/20 Marko Gregur za roman "Vošicki", 2020/21 Damir Uzunović za roman "Ja sam", 2021/22 Miljenko Jergović za zbirku priča "Trojica za Kartal" i Ivana Šojat 2022/23 za roman "Sama" te Kristian Novak 2023/24 za "Slučaj vlastite pogibelji".