Korana Svilar (Zadar, 1982.) književnica je, urednica u nakladničkim kućama Fraktura i Neolit te viša savjetnica za hrvatski jezik u NCVVO-u, a 20 godina radila je i kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti.

Što vam je najvažnije u procesu uređivanja knjiga?

Uređivanju knjige pristupam isprva kao profesionalna čitateljica, što znači da se pri prvom čitanju rukopisa u potpunosti predajem tekstu, uplićući pritom sva svoja unutarknjiževna i izvanknjiževna znanja u proces. Tek kad sam razumjela i obuhvatila tekst u cjelini, odnosno kad sam shvatila što sve čini autorski svijet i koliko je on postojan u svojem književnom obliku, mogu pristupiti uređivanju. Dalje pazim da ostanem u domeni profesionalnoga čitatelja, dakle da razjasnim sve nejasnoće i nelogičnosti, ali da budem i sukreator u smislu da pomognem autoru da neka njegova ideja bude jasnija i snažnija, da nema stilskih iskliznuća ili sadržajnih paradoksa. Cijelim putem, naravno, od presudne je važnosti komunikacija s autorom i/ili prevoditeljem, a tu sam imala samo sjajna iskustva iz kojih su proizašla i neka divna prijateljstva. 

U kojoj je mjeri urednički posao promijenio vaš pogled na vlastito pisanje?

Budući da sam kao profesorica hrvatskog jezika i komparatistica književnosti s ogromnim čitateljskim iskustvom svojem pisanju i prije prilazila strogo, pazeći da sve dovoljno puta pročešljam, ne znam što se promijenilo. Možda se promijenio samo moj odnos prema uredniku knjige - bojim se da ću ga sada biti spremnija puno više gnjaviti oko svega u što nisam sigurna. Veselim se tome.

Dugi niz godina radili ste i kao profesorica hrvatskog jezika. Kako se tijekom godina vašeg rada mijenjao odnos mladih prema čitanju?

Zapravo se tijekom tih 20 godina (radila sam na pola satnice dok sam još završavala studij i paraleno radila u Večernjem listu...) odnos mladih prema čitanju mijenjao malo ili nimalo. Čitanje je u razredima u kojima sam predavala (viši razredi osnovne škole, a potom puno duže gimnazijalci) uvijek je bilo nekako vezano uz muku lektire, koju sam uvijek jednako razbijala slobodnom lektirom, odlaskom na promocije s učenicima, festivale i razne radionice, a možda ponajviše vlastitim odnosom prema knjigama koje sam - a takve postoje - morala zbog posla uvijek iznova iščitavati, a nije mi se baš dalo. Tada bismo zajedno pronalazili neke načine da čitanje odvedemo dalje od iskustva samostalnog buljenja u tekst s kojim se ne poistovjećuješ, pa smo čitali polako, izrađivali novine, imali rasprave, crtali naslovnice i sl. Ono što se jako i bojim se nepovratno promijenilo je sposobnost mladih da samostalno prate dugačke i zahtjevne tekstove, što je uglavnom rezultat promjene u stilu života, upotrebi tehnologije i načinu komunikacije. Mozak je "zaboravio" djelovati na drukčiji način, i sad se čitanje mora puno više vježbati da bi se ostvarila fluidnost, nego prije sveopće ovisnosti o mobitelima. Pritom se njima jednako kao prije više sviđaju tekstovi koji komuniciraju s njima na vršnjačkoj i tematskoj razini kao nešto blisko, nešto što ih se tiče. Jednako tako, kad s mukom, ali ipak pročitaju "Antigonu" ili "Hamleta", vrlo će se rado upustiti u rasprave, oživjet će prostore koje knjiga propitkuje vrlo strastveno i s interesom. Kao uvijek, rekla bih, ključna je ambicija i dugotrpljivost nastavnika i sve je moguće.