Nina Violić, nacionalna prvakinja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, do danas je ostvarila čitav niz zapaženih kazališnih, filmskih i televizijskih uloga, a uz to je i višestruka dobitnica brojnih nagrada. Ove će sezone svojem popisu kompleksnih uloga junakinja pridodati i ulogu Ane Borongaj u scenskoj adaptaciji Krležinih ‘Zastava’, čiju režiju potpisuje Ivan Planinić. Uoči premijere koja će se održati 3. listopada, razgovarali smo s Ninom o složenosti samih ‘Zastava’, o ženama koje su izašle iz Krležina pera, ali i o aktualnosti političkog aspekta ‘Zastava’, odnosu umjetnosti i politike te o porastu mržnje i fašizma s kojima se suočavamo u današnjem, suvremenom svijetu.

Express: Roman ‘Zastave’ Krležino su najkompleksnije i najopširnije djelo, to je istovremeno povijesni, politički i ljubavni roman te roman o odrastanju. Kako se jedno djelo koje je toliko kompleksno može postaviti na pozornici? Što publika može očekivati?

Istina, ‘Zastave’ su ogroman, višeslojan roman. Prije trideset godina Georgij Paro napravio je dramatizaciju romana i to je u ono vrijeme bila predstava koja je obilježila taj predratni kazališni period upravo zbog svoje kompleksnosti, a istovremeno intimne obiteljske priče o odrastanju i sazrijevanju mladog intelektualca Kamila Emeričkog uoči Prvog svjetskog rata. I, naravno, zbog rušenja komunističke zastave na kraju. Naši dramaturzi Dubravko Mihanović i Mirna Rustemović napravili su novu dramsku verziju. Upravo sam na FSK-u gledala predstavu ‘Lacrima’ francuske redateljice Caroline Gulela Nguyen koja obuhvaća toliko slojeva, od intimnih ljudskih priča na tri kontinenta do poslovnog ludila koje je pokrenula jedna obična vjenčanica engleske princeze. Od bolesti, suicida i trauma do duhovitih, životnih, toplih situacija, u toj trosatnoj sagi koju je nemoguće prepričati. Doživjela sam katarzu više puta tijekom predstave, tako da mislim da, ako kazalište zna što priča i ako odabere zanimljiv način na koji će publiku uvući u sebe, onda je sve moguće, a ako to ne uspije, onda i najjednostavnija priča može biti nerazumljiva, banalna i dosadna do te mjere da se tijekom nje može zaspati.

Express: Već ste igrali uloge žena koje su izašle iz Krležina pera. Kako se uloga Ane Borongaj razlikuje od Eve, Laure i Anke koje ste ranije glumili?

Ana Borongaj jako je raskošan lik, prvenstveno zato što proizlazi iz Kamilove glave, upravo zato što ona nije lik koji je upisan u dramu, nego je promatramo iz perspektive sjećanja glavnog lika, koji je u prvom dijelu idealizira, a u drugom sažalijeva. Tako da se ona osim ove svoje glavne linije, koju možemo nazvati realističnom, prelijeva u nadrealno i snovito, što joj daje veliki raspon. I Eva i Anka, a pogotovo Laura kao najkompleksniji Krležin ženski lik, čista su dramska lica kod kojih je sve upisano i svi ti likovi su nekako konkretniji i puno više zadani od strane autora nego što je to Ana Borongaj.

Express: Za roman ‘Zastave’ često se govori kako je to ‘summa Krležiana’. Može li se tako i za Anu Borongaj reći da je ona zapravo zbroj svih Krležinih ženskih likova?

Ne mislim tako. Njegove žene su kompleksne i komplicirane i svaka ima neki specifičan problem kojim se on temeljito bavio i u smislu psihoanalize i smislu društvenih i obiteljskih okolnosti tako da bilo bi bilo površno tako nešto reći.

Express: Susret Ane i Kamila za njega je prekretnički životni doživljaj, a sam je Krleža napisao kako ‘žene djeluju uvijek sudbonosno, a ponajviše kobno i negativno... jer žene su dražesne mačkice pa kad ogrebu čovjeka od toga se boluje čitav život’. Kako vi gledate na tu njegovu tvrdnju?

To mu danas ne bi prošlo. Ne mislim uopće da je Krleža pisao ženske likove kao dražesne mačkice, baš naprotiv. Eva je, na primjer, čisti bandit sa vrlo jakom muškom energijom i principima, neustrašiva je, promiskuitetna i vrlo inteligentna; Ana Borongaj je pak žena koja vlada intelektualnim krugovima od Pešte, Beča, Pariza; Laura je emancipirana, jedina zarađuje i prehranjuje svojeg raspadnutog muža, a uvijek ispod tog prvog sloja leži bezdan tuge, nadanja, iščekivanja, neostvarenih snova i želje za ljubavlju. Njegove žene su, naprotiv, vrlo suvremene i bore se s tom dvojnošću u sebi kako bi postale nezavisne i uspješne, a istovremeno ne odustaju od ženske seksualnosti, strasti, intimnosti, krhkosti. On je toliko duboko i minuciozno istraživao psihu svih tih karaktera te mi se čini da bi danas bilo užasno banalno i glupo promatrati Krležu iz ugla nekog čovjeka koji je podcijenio žene, pogotovo kada to usporedimo sa većinom domaćih pisaca tog vremena koje žene uglavnom uopće nisu zanimale, a kad bi oni i pisa

Express: Lik Ane zapravo je lik koji ima dvije razine. S jedne strane, ona je živi lik u svojoj sredini, a s druge strane, njezina druga razina zapravo je Kamilova projekcija, njegov osobni doživljaj. Kako ste pronašli balans između te njezine dvije razine?

Na tom balansu ili disbalansu ili rascjepu između subjektivnog i objektivnog puno smo radili na ovom projektu, to je uostalom i razlog zbog kojeg je redatelj Ivan Planinić inzistirao da u cijeloj predstavi igra samo nas pet glumaca i Kamilo kojeg igra Živko Anočić. Jadranka Đokić igra mamu, Livio Badurina tatu, Goran Grgić Trupca, Marin Klišmanić Joju, ja Anu i svi se mi uz te svoje glavne likove pojavljujemo Kamilu kao razna druga lica u kojima on vidi natruhe glavnih lica koja ga proganjaju kao neku iracionalnu sliku, koja ga podsjeća na događaje njegova odrastanja, tako da smo scenski imali prostora razviti upravo taj njegov subjektivni pogled.

Express: ‘Zastave’ zapravo bilježe desete i dvadesete godine prošlog stoljeća, odnosno dramatični početak novog svijeta, vrijeme rata, nasilja i smrti. S obzirom na to da živimo u izrazito nesigurnim vremenima, koliko su Zastave aktualne i danas?

Zastrašujuće su aktualne. Znamo da se povijest ponavlja i da se sistemi vladanja i otpora prema vlasti uvijek nekako vrte u krug, ali zastrašujuće je čuti iste, doslovno identične rečenice, misli, stavove, ratno huškanje koje je identično kao prije više od sto godina. Ponekad, kada bih čitala roman, a i sada, kada na sceni slušam kolege, imam osjećaj da se radnja odvija ovaj tjedan, a ne prije više od sto godina. On je poput proroka, toliko je duboko i temeljito vladao materijalom te poznavao prevrtljivost i nedosljednost hrvatske i balkanske politike što će, nažalost, na ovim prostorima zauvijek ostati aktualno.

Express: Ideja ljubavi u romanu je predstavljena kao svojevrsno stabilno životno odredište, kao neka vrsta kreativne energije koja je zapravo dosta bliska umjetnosti. Kako u stvarnom životu izgleda ta veza između ljubavi i umjetnosti, kako vi gledate na to?

Ljubav je pokretačica svega, bez ljubavi nema umjetnosti. Baviti se umjetnošću znači zaljubljivati se u ljude, u ideje, u slike, u misli. Ako toga nema, mislim da čovjeku ne bi palo na pamet da proizvede neki umjetnički rad. Zašto bi? Osim ako ne vjeruje da je genije, ali to su onda neki ozbiljniji poremećaji u pitanju.

Express: Koliko se politički aspekt ‘Zastava’ može povezati sa situacijom u današnjem hrvatskom društvu?

Sve je isto, samo što, za razliku od vremena kada se odvija radnja romana, dakle Prvog svjetskog rata, i vremena kada je roman napisan, dakle 70-ih godina prošlog stoljeća, danas više nema nikakve nade u bolji svijet i nema nikakve ideologije kojoj bi ljudi masovno povjerovali u borbi za pravedniju budućnost. Još uvijek postoje časni pojedinci koji se poput Kamila “ni za dvanaest hiljada godina ne bi kandidirali na listi protiv svojih ideala”, ali pošten čovjek danas bježi od politike kao pred kugom i svjestan je da će se svaka ideja, bez obzira na to koliko plemenito zvučala, jednoga dana pretvoriti u pohlepu i sramotu. U svakom slučaju, razlike između Austro-Ugarske i Europskog parlamenta nažalost su minimalne, mešetarenje naših političara za svoj džep potpuno je identično, a sablazan koju izaziva spomen Srbije i Balkana još se podebljala tako da nekako, kad sve zbrojimo, na nuli smo.

Express: Sam Krleža od svojih je početaka ispunjavao veliki prostor u hrvatskoj kulturi, društvu i politici. Kakva je, prema vašem mišljenju, veza između umjetnosti i politike danas? Može li književnost i umjetnost općenito biti potpuno neovisna od politike ili je i ona sama dio politike?

Sve je dio politike, svaki javni rad, nastup, protest, pobuna, akcija, reakcija, pa čak i ljubavna poezija, golo tijelo, sve je to politika. Danas je, u ovom suvremenom klerikalizmu, golo tijelo možda najveći otpor, veći od bilo kakvog stava. Mislim da je naša dužnost i potpuno pravo govoriti protiv politike i ignorirati činjenicu da je ona tu, ono što nemamo pravo jest raditi u službi politike.

Express: Živimo u vremenima za koja se ponekad čini kao da pokušavaju utjecati na čitavu povijest. Brojne se povijesne činjenice izvrću i čini se kao da se tumačenje povijesti mijenja ovisno o tome tko trenutno posjeduje političku moć. Što u takvoj situaciji može napraviti kazalište, kakva je njegova uloga?

Kazalište mora uvijek, barem u jednom segmentu, biti iskreno. Ono je prostor igre, mašte, krhkosti, srama, nesavršenosti, ljudskosti. Živ čovjek ispred publike sve će više biti čudo i to je naša najveća moć. Kazališno vrijeme tek dolazi.

Express: Svjedočimo velikom porastu fašizma u svim dijelovima svijeta pa tako i kod nas, no najveći je problem u tome što su te fašističke ideje privukle i velik broj mladih. Kako odvući mlade od toga? Kako ih naučiti toleranciji u vremenu u kojem mržnje ima sve više?

S jedne strane imate mlade ljude koji briju na fašizam, a s druge strane imate strašno empatične klince koji su nevjerojatno solidarni, i to na svakodnevnoj bazi, kao nijedna generacija prije njih. Svijet je prepun i jednih i drugih. Ono što primjećujem jest to da oni jedni u drugima ne vide problem kao što ga mi vidimo. Mi smo isključivi i vrlo jasni u podjelama, a oni nisu, oni su potpuno svjesni da podjele na kojima je ovaj svijet izgrađen više ne postoje kao realnost. Postoji samo lova koja se abnormalno gomila i ta lova na hrpi ugrozit će njihove živote, a mi blebećemo neke pretpotopne gluposti.

Express: U Kamilu Emeričkom sudaraju se paradoks života, apsurd egzistencije te tuga neostvarenih želja. Sve to djeluje kao nešto što bi danas vrlo lako moglo obuzeti svakoga od nas. Kako se othrvati takvom osjećaju? Kako pronaći nešto lijepo u svijetu koji u posljednje vrijeme djeluje ružno?

Svijet nikada nije izgledao lijepo, naš intimni prostor, prostor naše kreacije ono je što svijet čini boljim mjestom, a ne to je li na vlasti bivol ili noj ili lisica. Treba uvijek imati povjerenja u čovjeka jer, ako mi ne vjerujemo da smo mi kao ljudi u stanju učiniti svijet ljepšim mjestom, onda to i jest nemoguće, a ako vjerujemo, moguće je.

Express: Glumica ste, ali također ste se bavili i filmskom režijom te režirali kratke filmove ‘Odvajanje’ i ‘Janje’ i dugometražni film ‘Baci se na pod’ koji govori o raspadu jedne obitelji. Što vas je motiviralo da se okrenete režiji? Kakvo vam je bilo čitavo to iskustvo?

Motiviralo me prvenstveno to što sam tada već imala neka znanja i ideje koje sam htjela primijeniti te to što sam htjela isprobati mogu li ja to uistinu. Uvijek sam u svojoj glavi i po nekim bilježnicama razvijala neke svoje stvari i tada sam baš osjetila potrebu da izađem, kako se kaže, iz svojih okvira i zakoračim u nešto novo što će me ponovno dovesti u situaciju naivnosti, jednostavnosti i novog otkrivanja svojeg posla s druge strane. Iskustvo me tjera da i dalje kopam u tom smjeru.

Express: Spominjali smo ljubav, obitelji... Tko vodi glavnu riječ u vašoj obitelji, vi ili vaš partner?

Trenutno naš pas Zigi.

Express: Kakvi su vam projekti u planu za budućnost? Pripremate li još nešto?

Leon Lučev i Jelena Graovac Lučev pozvali su me da režiram tekst Monike Herceg naslovljen ‘Zakopana čuda’. Radi se o predivnom, ljubavnom, poetsko-dramskom manifestu i tome se jako veselim, beskrajno sam ponosna što su me kolege koje obožavam kao glumce pozvali da radim s njima. Jako lijepo radimo, svašta sam izmaštala i jedva čekam da ponovno počnemo surađivati. U Hrvatskom narodnom kazalištu ove godine radim ‘Trilogiju o Agamemnonu’ Lade Kaštelan koju režira Livija Pandur te ‘Mariu Stuart’ koju će za novu scenu režirati Matija Ferlin, s kojim godinama želim raditi i eto, sad će se to valjda dogoditi.